Broj: Kž 505/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. Č., zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1., člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. u vezi s člankom 34. stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 14. srpnja 2017. broj K-19/15.-121, u sjednici održanoj 11. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. Č. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu, optuženik D. Č. proglašen je krivim zbog počinjenja tri kaznena djela i to pod točkom I. izreke teškog kaznenog djela protiv spolne slobode u pokušaju iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1., člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. kažnjivo po članku 154. stavku 2. KZ/11., pod točkom II. izreke kaznenog djela protiv života i tijela tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i pod točkom III. izreke kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11., pa su mu na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. i uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. utvrđene kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a na temelju članka 117. stavka 2. KZ/11. i članka 139. stavka 2. KZ/11. utvrđene su mu kazne zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci za svako djelo, te je optuženik uz primjenu članka 51. stavka 1. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 4 (četiri) mjeseca, a na temelju članka 57. KZ/11. izrečena mu je djelomično uvjetna osuda, time da se od kazne na koju je optuženik D. Č. osuđen izvršava 1 (jedna) godina i 2 (dva) mjeseca, a dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca se neće izvršiti ako optuženik D. Č. u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. ožujka 2015. do 27. svibnja 2015.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženiku je naloženo plaćanje troška kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. za putne troškove svjedoka u iznosu od 123,60 kn, za troškove sudskomedicinskog i psihijatrijskog vještačenja iznos od 5.050,32 kn, troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u paušalnoj svoti od 5.000,00 (pettisuća) kuna i troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08. za nagradu i nužne troškove branitelju po službenoj dužnosti o visini kojih će sud donijeti posebnu odluku u roku od 15 (petnaest) dana.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju te bez izricanja djelomične uvjetne osude.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik po braniteljici Lj. J. P., odvjetnici iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, predloživši da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe, podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženiku izrekne blaža kazna uz oslobođenje od dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.-I) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Ne radi se o bitnoj povredi iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. kako to tvrdi optuženik D. Č. u odnosu na izostanak godine počinjenja kaznenog djela pod točkom I. izreke činjeničnog opisa. Naime, točno je da prvostupanjski sud na zapisniku sa održane rasprave 11. srpnja 2017. u izvorniku, kao i u napisanoj presudi pod točkom I. izreke činjeničnog opisa ispustio godinu počinjenja kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1., člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11., pri čemu je samo naveo datum počinjenja tog kaznenog djela, odnosno 21. ožujka. Međutim, ovu omašku u pisanju ne čini izreku pod točkom I. nerazumljivom do te mjere da se presuda ne bi mogla ispitati. Prvostupanjski je sud u obrazloženju kriminalne aktivnosti optuženika jasno dao razloge za svoje utvrđenje o vremenu počinjenja tog kaznenog djela, pri čemu je naveo da se radilo o 21. ožujku 2015. i to osobito na listovima 7. i 16. obrazloženja presude. Stoga ta omaška u pisanju godine počinjenja kaznenog djela pod točkom I. izreke ne čini presudu nerazumljivom do mjere da se ne bi mogla ispitati, zbog čega se ne radi o bitnoj povredi iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. kako to tvrdi ovaj optuženik u svojoj žalbi.

 

Optuženik nadalje ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. kada je izmijenio činjenični opis pod točkom III. izreke kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11., na način da je umjesto riječi „ubiti“ stavio riječ „zatući“, a koje riječi nisu istoznačnice. Točno je da je prvostupanjski sud tijekom postupka izmijenio činjenični opis kaznenog djela prijetnje pod točkom II. izreke jer je oštećenica na raspravi iskazala da je optuženik upotrijebio takav izričaj. No, time nije došlo do prekoračenja optužbe, odnosno do povrede identiteta optužbe i presude, kako to optuženik nastoji prikazati. Upravo izgovaranje riječi „zatući“ i „nebuš stigla“ kao odgovor oštećenici da će optuženika prijaviti policiji upućuje da se radi o prijetnji usmrćenja, odnosno o riječima prijetećeg sadržaja koje imaju za cilj napadnutu osobu tako istući da ne preživi, a koje su dodatno pojačane i navodom da oštećenica neće stići pozvati policiju, a to je i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi obrazložio. Stoga nisu osnovani ti žalbeni navodi optuženika.

 

Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. (koja je u žalbi podvedena pod članak 468. stavak 1. točku 9. ZKP/08.) optuženik nalazi u tome što prvostupanjska presuda ne sadrži razloge u odnosu na dijelove obrane optuženika i iskaza oštećenice, kao i dijelove iskaza oštećenice te iskaza svjedoka koji su suglasni, a u čemu se razlikuju. Ni u tom dijelu nije ostvarena citirana postupovna povreda. Prvostupanjski je sud postupio u skladu s odredbom članka 459. stavka 5. ZKP/08. budući da je naveo činjenice koje stranke nisu osporile, odnosno nesporne činjenice, naveo je razloge zbog kojih smatra da su sporne činjenice dokazane, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije prihvatio dokazni prijedlog za provođenje psihijatrijskog vještačenja oštećenice, a potom je pojasnio kojim se razlozima rukovodio prilikom rješavanja pravnih pitanja. Tako je dao valjane, dostane i određene razloge iz kojih proizlazi u kojem dijelu ne prihvaća obranu optuženika, ali i one razloge iz kojih smatra i u kojem dijelu je obrana optuženika suglasna iskazu oštećenice kao i iskazima posrednih svjedoka. Jednako tako je obrazložio u kojem se dijelu iskaz oštećenice u bitnim dijelovima poklapa s iskazima posrednih svjedoka, dajući valjane razloge iz kojih u onim nebitnim dijelovima te razlike nisu od odlučnog značaja. Međutim, ti žalbeni prigovori optuženika su ionako činjenične naravi pa će se isti izložiti u okviru te žalbene osnove.

 

Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. na koju se optuženik također poziva u žalbi, a koju nalazi u tome što je optuženik proglašen krivim za radnje izvršenja (više udaraca po glavi i tijelu oštećenice, vučenje za kosu, te kada je pala na pod i udaranje iste po glavi i tijelu), od kojih je ona zadobila tjelesnu ozljedu natučenja čeonog dijela glave i krvnog podljeva čeonog dijela glave te krvni podljev desnog ramena, kao i da se radilo o tri udarca lakog intenziteta, jer da se po mišljenju optuženika inkriminirani događaj tako odvijao oštećenica bi zadobila puno opsežnije ozljede. Ne može se raditi o prekoračenju optužbe jer prvostupanjski sud nije intervenirao ni na koji način u činjenični opis točke II. izreke, a pobijana presuda je izrečena potpuno u skladu sa činjeničnim opisom koji je bio predmetom optuženja. Ovakvi nejasni prigovori optuženika mogu eventualno biti predmet razmatranja pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik prvenstveno osporava namjeru za počinjenje kaznenih djela zbog kojih je proglašen krivim. U prilog tim tvrdnjama ističe da nema nikakvih materijalnih dokaza u odnosu na počinjenje teškog kaznenog djela pokušaja silovanja, a da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio njegov smijeh tijekom inkriminiranog postupanja koji je zapravo posljedica konzumacije alkohola, time da tom prilikom nije imao erekciju pa da zbog toga ionako nije mogao počiniti to djelo. Osim toga, smatra da je više pažnje trebalo pridati činjenici da tom prilikom oštećenica nije pobjegla iz kuće, već na kat kuće, što zajedno s činjenicom da je nastavila živjeti u istoj kući s optuženikom, upućuje da je izmislila i iskonstruirala navedeni događaj te da je nije bilo strah. Također, ističe da nema materijalnih dokaza ni da je počinio kazneno djelo tjelesne ozljede na njezinu štetu, kao što joj nije ni ozbiljno prijetio. Podredno, smatra da je oštećenica doprinijela terećenim mu događajima, osobito ovim potonjim, tim više što je podgrijavala sukobe i nije htjela iseliti iz kuće, pa je samim time i optuženik bio njezina žrtva.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik u odnosu na kazneno djelo pod točkom I. izreke postupao s namjerom da bez pristanka oštećenice uporabom sile izvrši spolni odnošaj sa njom poduzevši niz radnji u cilju ostvarenje te namjere i to skinuvši se do gola i verbalizirajući da će je silovati, nakon čega je legao na krevet, protiv njezine volje joj počeo skidati odjeću, poderao gaće i potkošulju, nastavio primjenjivati silu, tako da ju je hvatao za ruke, podizao ih iznad glave, pokušavao joj raširiti noge te ugurati spolni organ u njezin, a u čemu nije uspio zbog njezinog otpora, nakon čega je sjeo na oštećenicu i tražio je da ga oralno zadovolji, na što mu je ona rekla da će mu odgristi spolovilo pa je odustao od te namjere. Suprotno navodima žalitelja, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio iskaz oštećenice kao vjerodostojan budući je ista u tijeku postupka bila logična i dosljedna u tvrdnjama da je optuženik primijenio silu sa ciljem vršenja spolnih radnji opisanih u točki I. izreke prvostupanjske presude. Naime, oštećenica je u tijeku postupka svaku inkriminiranu radnju optuženika opisala jasno, određeno i dosljedno. Tako je prilikom ispitivanja u istrazi opisala sve radnje koje je optuženik poduzeo, a sve je ponovila na raspravi, dodajući samo da je tom prilikom optuženik imao erekciju. Prvostupanjski je sud s pravom prihvatio kao vjerodostojne iskaze posrednih svjedoka, sina optuženika N. Č., majke optuženika J. Č., majke oštećenice Lj. E., prijateljica T. S., L. B., V. Š. i Š. H. L., koji su logični, uvjerljivi i životni. Neki od tih svjedoka su srodnici oštećenice, jedna svjedokinja je bivša svekrva, odnosno majka optuženika, a neki od njih su prijateljice i kolegice oštećenice, a njihovi se iskazi u bitnim crtama poklapaju s iskazom oštećenice. Razlike na koje upire optuženik u svojoj žalbi ustvari predstavljaju nebitna odstupanja od terećenog mu događaja. Osim toga, radi se o toliko raznolikom skupu osoba, koje nisu sve međusobno povezane, tako da je teško zamislivo da svi ovi svjedoci svjedoče na način kako su iskazivali samo s ciljem podupiranja iskaza oštećenice i njezine verzije događaja. Ovo pogotovo kraj poklapanja iskaza tih svjedoka, ne samo sa iskazom oštećenice, već i dijelom obrane optuženika koji osporava samo namjeru na počinjenje tog kaznenog djela.

 

Stoga tvrdnja optuženika da u inkriminiranom događaju nije imao erekciju i da se u jednom trenutku smijao (kada se poskliznuo i pao) pa da nije niti mogao počiniti teško kazneno djelo protiv spolne slobode u pokušaju nije od odlučnog utjecaja na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja te predstavlja ublažavanje njegove kaznene odgovornosti. Okolnost da je optuženik, kako on tvrdi, bio pod utjecajem alkohola također nije od odlučnog značaja za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, budući da je i sam naveo da su se takve slične situacije i ranije događale između njega i oštećenice kada je on bio pod utjecajem alkohola, a da bi oštećenica odbijala spolni odnos, nakon čega bi ipak došlo do spolnog odnosa na sličan način. Samim time optuženikova obrana da je imao samo namjeru isprovocirati oštećenicu i izazvati njezinu reakciju, u svjetlu svih navedenih okolnosti, je potpuno nelogična. Osim toga, psihijatrijskim vještačenjem je utvrđeno po dr. N. H. da bi se kod optuženika moglo raditi o najblažem stupnju pripitosti koja nije mogla reducirati stupanj njegove ubrojivosti.

 

Optuženikovo polemiziranje s činjenicom da optuženica nije odmah pobjegla iz kuće, već da je otišla na kat kuće, čime zapravo želi umanjiti svoju kaznenu odgovornost i time dokazati da oštećenicu nije bilo strah i da on nije imao namjeru počiniti terećeno mu kazneno djelo također nije uvjerljivo. Optuženik i oštećenica su živjeli u teško i trajno poremećenim odnosima dulje vremena, a o tome su iskazivali i posredni svjedoci. Stoga je bespredmetno analizirati postupanje oštećenice koja nije pobjegla iz kuće, odnosno nakon inkriminiranog događaja je nastavila i dalje živjeti s optuženikom. Također, prvostupanjski je sud pojasnio činjenicu proteka vremena od prvog počinjenog kaznenog djela do prijave počinjenja svih kaznenih djela, prikupljanjem hrabrosti i odlučnosti oštećenice da zaustavi protupravno postupanje optuženika što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, oštećenica je nakon prvog događaja 21. ožujka 2015. ispričala većem broju osoba o tome što joj se desilo, a svi ti svjedoci su u bitnim crtama dosljedno opisivali ono što im je povjerila oštećenica, da bi prijava oštećenice policiji za sva kaznena djela uslijedila dan nakon počinjenja kaznenih djela prijetnje i tjelesne ozljede, nakon što ju je svjedokinja T. S. nagovorila da mora sve prijaviti policiji.

 

Što se tiče kaznenog djela pod točkom II. izreke prvostupanjski je sud pravilno cijenio vjerodostojnim iskaz oštećenice, a koji je potvrđen u bitnim dijelovima od strane posrednih svjedoka, N. Č., sina oštećenice i optuženika, majke optuženika J. Č., roditelja oštećenice Lj. i Đ. E., svjedokinja V. Š., L. B., Š. H. L., prijateljica oštećenice, kao i svjedoka Ž. G., prijatelja optuženika i M. K., bliske prijateljice optuženika (kojima je iduće jutro osobno rekao da je napravio „sranje“, odnosno da je poludio i išamarao optuženicu), te sudskomedicinskim vještačenjem prema kojem je oštećenica zadobila natučenje čeonog dijela glave i krvni podljev čeonog dijela glave, što čini cjelinu i predstavlja tjelesnu ozljedu, a koja je nastala s više udaraca lakog intenziteta nekog tupotvrdog predmeta, a što može biti i udarac šakom, te potom s pravom zaključio da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo tjelesne ozljede na štetu oštećenice. Stoga tvrdnje optuženika da nema materijalnih dokaza, te da nije postupao s namjerom da počini to kazneno djelo, kraj tako pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja predstavljaju samo daljnji pokušaj da umanji svoju kaznenu odgovornost.

 

U odnosu na kazneno djelo prijetnje pod točkom III. izreke pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza oštećenice da joj je optuženik u više navrata prijetio da će je zatući, a kad mu je rekla da će zvati policiju, da ne bude stigla to učiniti, koji je logičan, životan i vjerodostojan, kao i obrane optuženika u kojoj je naveo da je moguće da je izrekao navedene riječi, ali da nije imao namjeru ostvariti prijetnje, te povezujući navedeno sa iskazima posrednih svjedoka, N. Č., sina optuženika i oštećenice, kao i Lj. i Đ. E., roditelja oštećenice, koji su potpuno sukladni njezinom iskazu, utvrdio da je optuženik inkriminiranog dana postupao s namjerom da oštećenicu uplaši prijeteći joj ozbiljnim zlom, odnosno usmrćenjem, a to nije dovedeno u sumnju žalbenim tvrdnjama da se oštećenica nije bojala riječi koje joj je izgovorio.

 

Dokazni prijedlog obrane za provođenjem pshijatrijskog vještačenja oštećenice s pravom je odbijen kao nevažan od strane prvostupanjskog suda. Nema potrebe za psihijatrijskim vještačenjem oštećenice na okolnost vjerodostojnosti njezinog iskaza, budući da je njezin iskaz ocijenjen istinitim, dosljednim i u svemu logičnim, pa tako i u bitnim dijelovima suglasan iskazima posrednih svjedoka, djelomičnom priznanju optuženika u odnosu na objektivna obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim, te potvrđen sudskomedicinskim vještačenjem (u odnosu na zadobivene ozljede).

 

Stoga žalba optuženika D. Č. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni smatrajući izrečenu kaznenu sankciju preblagom, pri čemu upire na neprihvatljivost blagih pojedinačnih kazni za kaznena djela, a time posljedično i na nisko izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora, ističući da nije bilo osnove za primjenu djelomične uvjetne osude.

 

Zbog odluke o kazni žali se i optuženik D. Č. budući da je takva žalba, u smislu članka 478. ZKP/08., sadržana u njegovoj žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Međutim, imajući na umu sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, kojima je prvostupanjski sud dao pravilan značaj, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je opravdano očekivati da će se upravo izrečenom kaznenom sankcijom postići ciljevi specijalne i generalne prevencije.

 

Tako je prvostupanjski sud optuženiku prije svega olakotnom okolnošću cijenio činjenicu kaznene neosuđivanosti optuženika kao i djelomično priznanje objektivnih obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim te situaciju potpuno poremećenih i nesređenih odnosa s oštećenicom. Također je kao olakotna cijenjena činjenica sudjelovanja optuženika u Domovinskom ratu. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio kao otegotno činjenicu da je optuženik prekršajno kažnjavan zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji na štetu iste oštećenice, te motiv počinjenja kaznenih djela, odnosno pokušaj da razriješi odnos sa oštećenicom koja nakon razvoda i dalje s njim živi u zajedničkom kućanstvu, a potom i okolnost da nije iskazao kajanje jer je naveo da bi sve ponovio.

 

Sve ove okolnosti u svom zbroju zajedno s činjenicom da je teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11. ostalo u pokušaju, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnoj situaciji opravdavaju primjenu instituta sudskog ublažavanja kazne za to kazneno djelo. Stoga se po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora za navedeno kazneno djelo ispod zakonskog minimuma u trajanju od 2 (dvije) godine, zajedno s utvrđenim kaznama zatvora u trajanju od po šest mjeseci za kazneno djelo tjelesne ozljede i kazneno djelo prijetnje te izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 4 (četiri) mjeseci ukazuju primjerenom težini i posljedicama djela te stupnju krivnje optuženika.

 

Pri tome i ovaj drugostupanjski sud nalazi da za ostvarenje svrhe kažnjavanja nije nužno izvršenje cjelokupne izrečene kazne te da se u konkretnoj situaciji, na temelju članka 57. KZ/11., izricanjem djelomične uvjetne osude na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je optuženik osuđen izvršava 1 (jedna) godina i 2 (dva) mjeseca, dok je dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca uvjetovan vremenom provjeravanja u trajanju od 3 (tri) godine, može ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja, odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Stoga, nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. Č. zbog odluke o kazni.

 

Što se tiče odluke o troškovima kaznenog postupka, prvostupanjski sud je primijenio tada kogentnu odredbu članka 148. stavka 1. ZKP/08., prema kojoj je dužan, kada optuženika proglasi krivim, u presudi mu naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka. Neovisno o tome što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, objavljenom u „Narodnim novinama“ broj 70/17., koji je stupio na snagu dana 27. srpnja 2017., ta odredba izmijenjena na način da je omogućeno optuženika zbog lošeg imovnog stanja osloboditi obveze da naknadi u cijelosti ili djelomično troškove kaznenog postupka i nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika ili osoba koje je on dužan uzdržavati, podaci koji postoje u ovom kaznenom predmetu za sada ne daju temelj za primjenu te odredbe. Bude li pak imovinsko stanje osuđenika u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka takvo da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje osuđenika, predsjednik vijeća može, na obrazloženi zahtjev osuđenika, posebnim rješenjem ga osloboditi dužnosti naknade tih troškova, također u skladu s odredbom članka 148. stavka 6. ZKP/08.-I. Prema tome, okolnosti koje optuženik navodi u žalbi (nezaposlen, bez primanja) mogu biti odlučne u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, niti su pri ispitivanju pobijane presude nađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08.-I, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo na temelju članka 482. ZKP/08.-I, žalbu državnog odvjetnika i optuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 11. siječnja 2018.