Broj: Kž 324/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. B., zbog kaznenog djela iz čl. 112 u vezi s čl. 34 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 17. listopada 2016 godine broj K-1/2016-25, u sjednici održanoj 11. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Županijskog suda u Osijeku oslobođen je od optužbe opt. M. B. zbog kaznenog djela iz čl. 112 st. 1 u vezi čl. 34 i čl. 21 st. 3 KZ/11.

 

              Protiv ove presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Na temelju čl. 474 st. 1 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08,76/09, 80/11, 91/11-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen na razgledanje državnom odvjetniku.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, sa stajalištem da je sud prvog stupnja nedovoljno analizirao iskaze svjedoka, te da se ne može tvrditi na temelju provedenog dokaznog postupka da je optuženik bio u asteničkom afektu koji bi ga doveo u stanje akutne stresne situacije. Naprotiv, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i pravilnom ocjenom svih iskaza svjedoka koje je reproducirao u bitnom dijelu u obrazloženju presude, pravilno ocijenio u potpunosti dokazanim da je oštećenik bio taj, koji je iznenada i bez povoda i bilo kakvog prethodnog međusobnog konflikta, verbalno i fizički napao optuženika. Konačno, iz iskaza ispitanih svjedoka proizlazi da je oštećenik krenuo za optuženikom koji je izašao do automobila u koji je sjeo i tu ga fizički napao, nakon čega je optuženik uzeo nož i zamahnuo prema oštećeniku nanijevši mu pritom ubodnu ranu lijevog prsišta. Nema pritom dvojbe, da se radi ozljedi koja s obzirom na svoju lokaciju i sredstvo kojim je nanesena može dovesti do smrtne posljedice koja je izostala isključivo iz razloga što nije zahvaćen ni jedan vitalni organ, pa je analizirajući sve navedene dokaze i na njima utvrđene činjenice, prvostupanjski sud pravilno zaključio da se ovdje radi o pokušaju usmrćenja neizravnom namjerom u prekoračenju nužne obrane, pri čemu je optuženik ponašanjem oštećenika doveden bez svoje krivnje u stanje jake prepasti.

 

Nadalje, osnovano je prvostupanjski sud na temelju provedenih personalnih dokaza te nalaza i mišljenja liječnika vještaka psihijatra zaključio da je optuženik u trenutku kada je zamahivao nožem prema oštećeniku i pritom mu zadao navedenu ozljedu bio u stanju ispričive jake prepasti, zbog čega njegov subjektivni odnos nije sadržavao krivnju. Naime, po zaključku vještaka psihijatra optuženik je bio u stanju intenzivne rastresenosti i afektivne reakcije i u takvom stanju dominirala je jaka prepast vezana uz osjećaj životne ugroženosti i anticipacija mogućeg ozljeđivanja, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je kod optuženika isključena krivnja u prekoračenju granica nužne obrane uslijed ispričive jake prepasti prouzročene napadom, zbog čega je optuženika oslobodio od optužbe. 

 

              Stoga je žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

              Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po odredbi čl. 482 ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

 

U Zagrebu 11. siječnja 2018 godine

 

Na temelju čl. 164 st. 5 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. siječnja 2018 broj I Kž-324/2017-4 prilažem

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE

 

Smatram da je ostvarena apsolutno bitna povreda iz čl. 468 st. 1 toč 11 ZKP/08 na koju se pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 toč. 1 ZKP/08, iz razloga što se presuda ne može ispitati jer je izreka presuda nerazumljiva, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni nejasni su ili u znatnoj mjeri proturječni. Naime, u izreci presude ne navodi se uopće zakonska osnova iz koje je optuženik oslobođen od optužbe, već samo čl. 453 ZKP/08. O kojoj bi se osnovi iz ove zakonske odredbe pod toč. 1, 2 i 3 čl. 453 ZKP/08 moglo raditi ne navodi se niti dalje u izreci prvostupanjske presude jer je u pravnom opisu i pravnoj oznaci djela navedeno da se radi o kaznenom djelu iz čl. 112 st. 1. u vezi s čl. 34 i čl. 21. st. 3 KZ/11 (Počinitelj koji prekorači granice nužne obrane može se blaže kazniti). Prema tome, izreka presuda je u potpunosti nerazumljiva jer ostaje nepoznato da li djelo za koje je optuženik oslobođen optužbe nije kazneno djelo ili postoje li okolnosti koje isključuju krivnju ili opet da nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo za koje se optužuje, zbog čega smatram da je ostvarena apsolutno bitna povreda kaznenog postupka (presude Vrhovnog suda RH I Kž 58/09 i I Kž 171/15, Dražen Tripalo: Objektivni identitet optužbe i (ne)vezanost suda za tužiteljevu pravnu ocjenu djela). Nadalje, u obrazloženju presude nema uopće naznake zakonske osnove iz koje bi proizlazilo da je optuženik oslobođen od optužbe na temelju čl. 453 toč. 2 ZKP/08, a niti se uopće spominje odredba čl. 21 st. 4 KZ/11 s obzirom da se u razlozima samo spominje ispričiva jaka prepast bez posebnog obrazloženja pa se da samo naslutiti da se radi o navedenim zakonskim odredbama. Ne postoji niti posebno obrazloženje za utvrđenja i zaključak da se radi o ispričivoj jakoj prepasti jer prije zaključka o tome da je optuženik bio u ispričivoj jakoj prepasti prouzrokovanoj napadom oštećenika prethode dva nerazumljiva i u potpunosti proturječna obrazloženja o postojanju krivnje i nepostojanju krivnje pa je u tom dijelu prvostupanjska presuda u potpunosti nejasna. Sasvim je nerazumljivo navođenje kako bi ovakvim postupanjem optuženik ostvario sva zakonska obilježja ubojstva "da mu kojim slučajem nije priznato pravo na nužnu obranu", zatim slijedi zaključak "da optuženik nije kriv odnosno da ispričavajući razlog njegovoj radnji leži u psihičkoj reakciji kritične zgode", zatim "da bi egzistiralo kazneno djelo moraju se ispuniti četiri obilježja od kojih je posljednje obilježje da mora biti kriv", zatim "da je ostvario sva obilježja kaznenog djela, ali krivnja nije sadržana". Iz razloga presude proizlazilo bi da se prvostupanjski sud referira isključivo na nalaz i mišljenje liječnika vještaka psihijatra iz kojeg, međutim, nije jasno o kakvoj vrsti afekta se kod optuženika radi odnosno da li se radi o steničkom ili asteničkom afektu po mišljenju vještaka, pa ostaje nejasno na osnovi čega je uopće prvostupanjski sud zaključio da se radi o ispričivoj jakoj prepasti jer taj pojam nije uopće obrazložen (dr. sc. B. H. P.: Zakonska regulacija i pravna priroda prekoračenja granica nužne obrane kao ispričavajućeg razloga de lege lata et de lege ferenda). Logično je za očekivati da će na sudskoj praksi biti teret ocjene intenziteta straha, jer se ne radi o psihijatrijskim kategorijama, pri čemu ova činjenica mora biti u sudskim odlukama detaljno obrazložena kao i sve ostale odlučne činjenice za ocjenjivanje postojanja ili nepostojanja kaznenog djela, odnosno postojanja ili nepostojanja krivnje. U ovom slučaju prvostupanjska presuda ne sadrži uopće razloge o ovoj odlučnoj činjenici pa smatram da je prvostupanjsku presudu valjalo ukinuti po službenoj dužnosti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer je žalba državnog odvjetnika podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Na temelju čl. 164 st. 5 ZKP/08 zahtijevam da se pisano obrazloženje izdvojenog glasa priloži pisanoj odluci.

                                                                                                                Član vijeća:

                                                                                                  Lidija Grubić Radaković, v. r.