Broj: Kž 634/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika N. M., zbog kaznenog djela iz čl. 244. st. 3. Kaznenog zakona Crne Gore, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 11. prosinca 2017. broj Kv II-93/2017-3, (Kir-234/2017), u sjednici održanoj 11. siječnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba izručenika N. M. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 54. st. 6. i 7. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04. – u daljnjem tekstu: ZOMP), utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje pravosudnim tijelima Crne Gore izručenika N. M. radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci na koju je osuđen presudom Općinskog suda u Kotoru broj K-400/15 od 3. kolovoza 2016., zbog kaznenog djela iz čl. 244. st. 3. Kaznenog zakona Crne Gore (koje odgovara kaznenom djelu prijevare iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona Republike Hrvatske).

 

Protiv tog rješenja izručenik osobno podnosi žalbu s dopunom, bez posebno istaknutih žalbenih osnova, a iz smisla žalbe proizlazi da predlaže ukidanje pobijanog rješenja i ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom u nazočnosti branitelja.

 

Sukladno čl. 495. u vezi čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za izručenje N. M. pravosudnim tijelima Crne Gore radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci koje su predviđene u čl. 33. i 34. ZOMP-a te da ne postoje zapreke za izručenje iz čl. 35. ZOMP-a, a za svoja utvrđenja dao je valjane i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Žalitelj smatra da mu je pred prvostupanjskim sudom "uskraćeno pravo na pružanje pravne pomoći putem odvjetnika kod svih obavljenih saslušanja". Stoga "povlači" izjavu danu pred sucem istrage kojom pristaje na izručenje po pojednostavljenom postupku kao i izjavu o odricanju od načela specijaliteta "jer je u mogućnosti pribaviti dokumentaciju kojom može dokazati svoju nevinost u Republici Hrvatskoj".

 

Ovim navodima žalbe izručenik, u stvari, osporava pravičnost provedenog prvostupanjskog postupka s aspekta prava obrane na branitelja.

 

Međutim, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je postupak izručenja pred prvostupanjskim sudom proveden u skladu sa zakonskim odredbama te nije uočena nikakva flagrantna uskrata pravičnosti od strane suda.

 

Prije svega, postupak ekstradicije i međunarodne pravne pomoći ne predstavlja suđenje u klasičnom smislu riječi jer se tijekom tog postupka ne odlučuje o osnovanosti optužbe za kazneno djelo odnosno o nečijoj krivnji ili kazni, već se dužnost suda zamoljene države svodi isključivo na preispitivanje zakonskih pretpostavki i eventualnih zapreka za izručenje sukladno odredbama ZOMP-a i tome sukladnih odredaba bilateralnog sporazuma s državom moliteljicom, ovdje konkretno Zakona o potvrđivanju ugovora između Republike Hrvatske i Crne Gore o izručenju ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 6/11 od 6. svibnja 2011.). Stoga se i primjena čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori 6/99 i 8/99 – u daljnjem tekstu: Konvencija) koji regulira pravo na pošteno suđenje preispituje u restriktivnom smislu tj. "uskrata prava mora biti flagrantna u mjeri da poništava ili dokida samu bit prava zajamčenog tim člankom Konvencije" (definirano u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ahorugeze protiv Švedske od 27. listopada 2011.).

 

Isto stajalište zauzeto je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-464/2013. od 23. veljače 2013.g.

 

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je izručeniku, nakon što je lišen slobode u ovom predmetu dana 29. studenog 2017., uručena pouka o njegovim pravima pa tako i o pravu na branitelja kojeg, međutim, nije angažirao. Prilikom ispitivanja pred sucem istrage dana 30. studenog 2017. izručeniku je priopćeno zbog čega se tereti i na temelju kojih se dokaza traži njegovo izručenje, predočene su mu pretpostavke za njegovo izručenje na način da mu je pročitan zahtjev Interpola Podgorice te je nakon primljenih zakonskih upozorenja pristupljeno njegovom ispitivanju. S obzirom da prilikom ispitivanja pred sucem istrage nazočnost branitelja nije bila po zakonu obvezna u smislu čl. 66. st. 1. ZKP/08 (koji se ovdje temeljem čl. 81. ZOMP-a supsidijarno primjenjuje), niti ga je on sam izabrao iako je primio pouku o svojim pravima, to ispitivanje izručenika bez nazočnosti branitelja u konkretnoj situaciji ne predstavlja flagrantno kršenje njegovih prava obrane u gore naznačenom smislu. Osim toga, izručeniku je nakon donošenja rješenja o određivanju istražnog zatvora postavljen branitelj ex offo u osobi odvjetnice V. D. K. kojoj je uručeno rješenje o određivanju istražnog zatvora kao i pobijano rješenje o ispunjenju zakonskih uvjeta za izručenje, te je izručeniku, na njegov zahtjev, odobreno telefonsko kontaktiranje i posjeti branitelja u zatvoru. Slijedom toga, ne može se zaključiti da bi izručeniku tijekom postupka bila uskraćena pravna pomoć branitelja, u mjeri da to predstavlja flagrantno kršenje pravičnosti postupka.

 

Što se tiče nenazočnosti izručenika i njegovog branitelja na sjednici izvanraspravnog vijeća prvostupanjskog suda na kojoj je odlučeno o pretpostavkama za izručenje, treba reći da to također ne predstavlja povredu prava obrane jer niti odredbe ZOMP-a, a tako niti odredbe ZKP/08, ne propisuju da se o izručenju odlučuje na javnoj sjednici na koju bi sud bio dužan pozvati stranke.

 

Slijedom toga, izjava izručenika o pristanku na pojednostavljeni postupak izručenja kao i odricanje od načela specijalnosti, koje je izričito dao i potpisao na zapisniku kod suca istrage, ne mogu se opozvati jer bi to bilo u suprotnosti s odredbom čl. 54. st. 3. ZOMP-a.

 

Zaključno, u odnosu na navode žalbe kojima izručenik polemizira s dokazanošću predmetnog kaznenog djela i visinom kazne izrečene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Kotoru, treba reći da u postupku izručenja sudovi zamoljene države nisu ovlašteni preispitivani činjenična utvrđenja iz pravomoćne presude stranog suda pa se prijedlog žalbe o potrebi "dokazivanja nevinosti pred sudovima Republike Hrvatske" ne ukazuje prihvatljivim.

 

Kako time navodi žalbe s dopunom nisu osnovani, a ispitivanjem pobijanog rješenja ovaj žalbeni sud, sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08, nije našao povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 11. siječnja 2018.