Broj: Kž 412/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. K.₁, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 2017. broj K-10/17., u sjednici održanoj 18. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba optuženika M. K.₁ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženik M. K.₁ proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru, kao i svako oduzimanje slobode u vezi s kaznenim djelom i to od 17. studenoga 2016. do 24. svibnja 2017.

 

Na temelju članka 69. KZ/11. optuženiku izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja će trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

 

Na temelju članka 77. stavka 2. KZ/11. od optuženika oduzeta je imovinska korist stečena kaznenim djelom u iznosu od 20.780,00 (dvadesettisuća sedamstoosamdeset) kuna.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. u ukupnom iznosu od 7.070,00 kn (sedamtisućasedamdeset kuna) te na temelju članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. paušalnu svotu troška kaznenog postupka u iznosu od 1.000,00 (tisuću) kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po braniteljici M. K.₂, odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o sigurnosnoj mjeri, odluke o kazni i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženika „kazni za pomaganje, te umanji izrečenu kaznu, odnosno da se istu zamjeni uvjetnom osudom“, podredno da se ukine prvostupanjska presuda te predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.-I), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženik u žalbi upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, a osobito one razloge koje se odnose na primjenu Zakona o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10. - dalje u tekstu: ZOPOIK), pri čemu navedenu procesnu povredu pogrešno označava kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

 

Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud dao, doduše šture, ali jasne i valjane razloge koji se odnose na oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. Naime, na temelju članka 77. stavka 2. KZ/11. od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 20.780,00 kuna, a ista se sastoji od zbroja vrijednosti tehničke robe, odnosno 27 mobilnih telefona sa SIM karticama u iznosu od 19.090,00 kuna te novčanog iznosa od 1.690,00 kuna. Budući da državni odvjetnik tijekom prvostupanjskog postupka nije postavio prijedlog za oduzimanje imovinske koristi prema odredbama ZOPOIK-a, to nije niti bilo razloga za primjenu tog zakona, već je prvostupanjski sud pravilno primjenom materijalnih odredbi KZ/11. oduzeo po službenoj dužnosti od optuženika imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom pa samim time nije u pravu optuženik kada tvrdi da bi u tom smislu izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Osim toga, treba napomenuti da je ZOPOIK u međuvremenu stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja ZOPOIK-a („Narodne novine“, broj 70/17., od 19.07.2017.) prestao važiti.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u vezi povrede kaznenog zakona optuženik M. K.₁ tvrdi da nije dokazana njegova uloga supočinitelja u kaznenom djelu razbojništva, jer nije postojala zajednička odluka o djelu između njega i nepoznate osobe, a da on nije bitno doprinio počinjenju tog kaznenog djela, budući da nije prijetio, nije razbijao, niti imao oruđe, već je samo pomagao čuvajući stražu.

 

No, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud ostvario povredu kaznenog zakona u smislu članka 469. točke 4. ZKP/08., jer je protupravne radnje optuženika označio kao supočiniteljske, umjesto kao pomagateljske. Naime, prema činjeničnom opisu djela optuženik M. K.₁ je zajedno i po prethodnom dogovoru s nepoznatim muškarcem došao do „T.“, u cilju stjecanja protupravne imovinske koristi, nakon čega je ostao ispred trgovine čuvajući stražu, a nepoznati muškarac je ušao u trgovinu i obratio se prodavačicama K. L. i M. B. riječima „Ovo je pljačka!“ te istovremeno izvadio sjekiru, nakon čega mu je K. L. predala papirnati novac u iznosu od 1.690,00 kuna, nakon čega je u trgovinu energično ušao optuženik M. K.₁ te se povišenim riječima obratio tom nepoznatom muškarcu „Rekao sam ti, pucaj u njih!“, pa je ovaj sjekirom počeo razbijati staklo vitrine u kojoj su se nalazili mobilni uređaji, pa nakon što je K. L. u strahu uzela bežični telefon, optuženik M. K.₁ joj je istrgnuo telefon iz ruke i zaprijetio „Samo probaj zvati policiju!“ te izašao iz trgovine. Obje svjedokinje suglasno opisuju ulogu optuženika M. K.₁, osobito u onom dijelu kada je ušao u trgovinu te se obratio nepoznatom muškarcu riječima „Rekao sam ti, pucaj u njih!“, nakon čega je nepoznati muškarac počeo razbijati sjekirom staklo i uzeo 27 mobilni uređaj iz vitrine, kao i dio kada je optuženik uzeo bežični telefon od svjedokinje K. L. i rekao joj „Samo probaj zvati policiju!“ te izašao s navedenim telefonom izvan trgovine. Prema zapisniku o očevidu bežični telefon pronađen je razbijen u dvorištu u blizini trgovine „T.“. Niti sam optuženik ne osporava da je ušao u trgovinu, dok uzimanje bežičnog telefona objašnjava da se to dogodilo greškom.

 

Stoga je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza te savjesne i brižljive ocjene obrane optuženika pravilno utvrdio da je između optuženika i nepoznate osobe postojao dogovor o počinjenju kaznenog djela razbojništva na način kako je to i navedeno u izreci prvostupanjske presude. Zbog toga je pravilno zaključio da optuženik ima vlast nad djelom, a samim time bitan doprinos u radnji počinjenja kaznenog djela razbojništva, budući da optuženik ulazi u trgovinu, obraća se nepoznatom muškarcu koji nakon toga počinje razbijati i uzimati tehničku robu, a potom prijeti prodavačici i uzima od nje bežični telefon, dakle, o njemu ovisi ishod djela, pa se ne može raditi o nikakvoj ulozi pomagača, kako on to u žalbi tvrdi. Prema tome, nema dvojbe ni za ovaj drugostupanjski sud da je optuženik M. K.₁ znao i prihvatio dogovor o načinu na koji će djelo biti počinjeno, te da je bio supočinitelj.

 

Optuženik osporava odluku o kazni, smatrajući da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir niz olakotnih okolnosti na njegovoj strani, te samim time izreći mu uvjetnu osudu, odnosno djelomično uvjetnu osudu.

 

Unatoč nizu olakotnih okolnosti (obiteljska situacija, smanjena ubrojivost, priznanje ovisnosti optuženika), od kojih je prvostupanjski sud optuženiku pravilno olakotnim cijenio neosuđivanost, činjenicu da je otac maloljetnog djeteta, kao i okolnost da je optuženik osoba mlađe životne dobi, uz izostanak otegotnih okolnosti, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud vodeći računa o vrsti i mjeri kazne koju će primijeniti, ispravno uzeo u obzir sve okolnosti koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te je uzimajući u obzir sve olakotne kao i izostanak otegotnih okolnosti, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11. i uz primjenu odredbi članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. pravilno odmjerio da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine primjerena težini i opasnosti počinjenog kaznenog djela, kao i ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje i pogibeljnosti djela, te pogodna za ostvarenje svih svrha kažnjavanja. Izricanjem blaže kazne, a za što se zalaže optuženik, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne bi se ostvarili svi oblici zakonske svrhe kažnjavanja propisane u članku 41. KZ/11., pa žalba optuženika zbog odluke o kazni nije osnovana.

 

Optuženiku je prvostupanjski sud pravilno na temelju članka 69. KZ/11. izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti koja će trajati do prestanka izvršenja kazne jer su za to ispunjeni svi zakonski uvjeti, budući da je optuženik kazneno djelo razbojništva počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti, a postoji opasnost da će zbog te ovisnosti u budućnosti počiniti teže kazneno djelo. Naime, vodeći računa o svim okolnostima odlučnim za izricanje ove mjere, a koje je okolnosti prvostupanjski sud pravilno utvrdio, i ovaj sud ocjenjuje da će se kroz razdoblje od dvije godine ostvariti svrha navedene mjere.

 

Što se tiče odluke o troškovima kaznenog postupka, prvostupanjski sud je primijenio kogentnu odredbu članka 148. stavka 1. ZKP/08., koja je bila na snazi u vrijeme izricanja prvostupanjske presude, prema kojoj je dužan, kada optuženika proglasi krivim, naložiti mu da podmiri troškove kaznenog postupka. Neovisno o tome što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, objavljenom u „Narodnim novinama“ broj 70/17., koji je stupio na snagu dana 27. srpnja 2017., ta odredba izmijenjena na način da je omogućeno optuženika zbog lošeg imovnog stanja osloboditi obveze da naknadi u cijelosti ili djelomično troškove kaznenog postupka i nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika ili osoba koje je on dužan uzdržavati, podaci koji postoje u ovom kaznenom postupku za sada ne daju osnovu za primjenu te odredbe. Bude li imovinsko stanje osuđenika u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka takvo da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje ili osoba koje je dužan uzdržavati, predsjednik vijeća može, na obrazloženi zahtjev optuženika, posebnim rješenjem osloboditi ga dužnosti naknade tih troškova, u skladu s odredbom članka 148. stavka 6. ZKP/08.-I.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, niti su pri ispitivanju pobijane presude nađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08.-I, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 482. ZKP/08.-I, trebalo žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 18. siječnja 2018.