Broj: Kžm 20/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnom S. D., zbog kaznenih djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od  30. ožujka 2017. broj Km-1/14, u sjednici održanoj 18. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba maloljetnog S. D. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom oglašen je krivim mlt. S. D. zbog dva kaznena djela silovanja iz čl. 153. st. 1 .u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 pa mu je, temeljem čl. 25. i 26. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13 i 56/15 – u daljnjem tekstu: ZSM), za ta kaznena djela izrečena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od jedne godine. U tu kaznu maloljetniku je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. studenog 2016. do 1. prosinca 2016.

 

              Temeljem čl. 89. st. 1. ZSM, maloljetnik je oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

 

Protiv te presude žali se maloljetnik po svojoj braniteljici L. Č., odvjetnici iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se postupak protiv maloljetnika obustavi, a podredno da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, odnosno da se ta presuda preinači i maloljetniku izrekne blaža kazna.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, temeljem čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Navodima žalbe nisu s uspjehom dovedeni u sumnju činjenični zaključci prvostupanjskog suda.

 

Žalitelj u žalbi pobija vjerodostojnost terećenja ošt. A. H. smatrajući da način njegovog ispitivanja pred sudom ukazuje na sugestivna pitanja, a oštećenikov iskaz je nekonzistentan i konfuzan u mjeri da ne može biti osnovnom donošenja osuđujuće presude. Stoga je nad oštećenikom trebalo provesti psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje na okolnost trajnijeg psihičkog oboljenja, dok je psihologijsko vještačenje oštećenika provedeno suprotno pravilima struke i kao takvo nije prihvatljivo. Tvrdi se da terećenje oštećenika nije potvrđeno drugim dokazima pa kako oštećenik nije mogao vidjeti osobu koja ga je silovala jer je tijekom događaja ležao na trbuhu u mračnoj sobi, to ostaje sporan identitet počinitelja koji je moguće svjedok J. K. Kako je prvostupanjski sud odbio ispitati tog svjedoka te isti staviti u kontekst s iskazom svjedoka D. V., to je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđenim.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je maloljetnik počinio oba kaznena djela silovanja na štetu A. H., kako ga tereti optužba.

 

Učin predmetnih kaznenih djela sa sigurnošću je dokazan temeljem iskaza ošt. A. H. koji je potvrđen iskazom odgojiteljice u Odgojnom zavodu T., svjedoka D. V., te materijalnim tragovima u vidu ozljeda anusa oštećenika (na početku analnog otvora nekoliko plitkih erozija sluznice uz točkaste hematome) te rezultata biološkog vještačenja prema kojima su na maloljetnikovoj četkici za zube, kao sredstvu izvršenja spolne radnje izjednačene sa spolnim odnošajem, osim DNA profila maloljetnika, utvrđen i DNA profil koji se u dijelu alela u potpunosti podudara sa DNA profilom oštećenika.

 

Ošt. A. H. je u dva navrata pred sudom opširno iskazivao o okolnostima događaja te dosljedno i decidirano tereti mlt. S. D. kao osobu koja mu je uz primjenu sile, a unatoč njegovom opiranju, skinula donji dio odjeće i u jednom navratu ugurala u analni otvor drveni kist slomljene drške, a u drugom navratu četkicu za zube, što ga je boljelo. Iako je oštećenik ležao potrbuške, a u prostoriji je bilo mračno, oštećenik nema nikakve dvojbe u pogledu identiteta počinitelja tim više jer je s maloljetnikom dulje vrijeme boravio u istoj prostoriji Odsjeka Odgojnog zavoda T. u S. gdje su obojica bili smješteni zbog izvršenja maloljetničkih sankcija. O tome da ga je upravo maloljetnik silovao, oštećenik je neposredno nakon događaja govorio odgojiteljici D. V. koja to potvrđuje. Dapače, ova svjedokinja iskazuje i da je sam maloljetnik najprije priznao da je silovao oštećenika četkicom za zube, a potom to porekao navodeći "da se šalio". Ovaj navod svjedoka potvrđuje i sam maloljetnik u svojoj obrani.

 

S obzirom na navedeno, a imajući u vidu i da obrana tijekom postupka nije ukazala na kakav ozbiljni motiv za lažno terećenje maloljetnika tj. maloljetnik najprije tvrdi da ga je oštećenik prijavio zato "što mu je želio zeznuti obustavu mjere", dok na raspravi tvrdi da je to izmislio "jer nije htio završiti u Zatvoru u Požegi", što sve nema uporišta u stanju spisa, to niti za ovaj žalbeni sud nikakve dvojbe nema da je identitet počinitelja sa sigurnošću utvrđen. Tome u prilog govori i kontekst otkrivanja događaja jer svjedok D. V. iskazuje da je oštećenik imenovao počinitelja tek na njezino inzistiranje. Stoga u ponašanju oštećenika nema uporišta zaključku o zlonamjernom terećenju.

 

Zbog navedenog, promašen je pokušaj žalitelja da za počinjenje predmetnih kaznenih djela okrivi tadašnjeg štićenika Odgojnog zavoda u T. J. K. zbog čega se predlaže njegovo ispitivanje na raspravi. Prvostupanjski je sud osnovano zaključio da je i bez ispitivanja tog svjedoka (čija nazočnost na raspravi nije mogla biti osigurana) činjenično stanje dovoljno razjašnjeno. Upravo okolnost koju žalba ističe tj. da taj svjedok tijekom istrage nije htio iskazivati o događaju navodeći da se ničega ne sjeća, ukazuje da se provođenjem tog dokaza na raspravi ne bi utvrdile drugačije relevantne činjenice.

 

Isto tako, bezuspješno žalitelj pokušava obezvrijediti vjerodostojnost terećenja oštećenika ukazujući da je ispitan na neprofesionalan način. Upravo suprotno, ispitivanje oštećenika provedeno je u smislu čl. 292. st. 1. i 4. ZKP/08 putem audio-video uređaja uz pomoć stručne osobe, socijalnog pedagoga M. B. Pregledom sačinjenih snimki ispitivanja nije uočeno postavljanje sugestivnih pitanja, a što potvrđuje i psihologijski vještak R. Č. Š. Nedostatak spontanog detaljnog opisa događaja vještak objašnjava procijenjenim nižim kognitivnim sposobnostima oštećenika, međutim, smatra da se kontekstualne informacije o mjestu i vremenu događaja te predmetima, sudionicima i odjeći dosljedno pojavljuju u više navrata tijekom ispitivanja, što sa psihologijskog aspekta dokazuje autentičnost iskaza. Zaključno, psihologijski vještak smatra da struktura iskazivanja, neverbalne informacije te sukladnost emocionalnih reakcija upućuje na autentičnost događaja tj. da oštećenik iskazuje o proživljenom, stresnom i traumatskom iskustvu. Stoga, neovisno o tome što psihologijski vještak nije proveo sveobuhvatnu obradu oštećenika, prvostupanjski je sud, analizom tog iskaza u kontekstu drugih provedenih dokaza, s pravom zaključio da je terećenje oštećenika u svemu vjerodostojno.

 

Također, prema priloženoj liječničkoj svjedodžbi Zatvorske bolnice u Zagrebu kod oštećenika je nakon događaja verificirana akutna reakcija na stres te je utvrđeno da se radi o emocionalno nestabilnoj ličnosti sklonoj samoozljeđivanju, ali bez elemenata psihotičnosti, iskrivljenog doživljaja ili deluzija. Kako niti psihologijski vještak u svom nalazu i mišljenju nije sugerirao postojanje kakve duševne bolesti ili teže duševne zaostalosti kod oštećenika, to je prijedlog obrane za provođenjem psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja s pravom odbijen kao nevažan i odugovlačeći.

 

Prijedlog žalbe o potrebi provođenja rekonstrukcije događaja kao i ispitivanja djelatnika pravosudne policije koji su kritične prilike osiguravali prostor Zavoda na okolnost da li je oštećenik, kako tvrdi, dva puta glasno viknuo zbog bolova koje je trpio pri uguravanju predmeta u analni otvor, također je trebalo odbiti kao nevažan budući da žalitelj ionako ne spori da je oštećenik doživio spolno zlostavljanje pa se okolnosti na koje su dokazi predloženi ne ukazuju odlučnima.

 

Budući da se do sada navedenim žalbenim razlozima, ali niti ostalim, činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda ne dovode s uspjehom u sumnju, to i ovaj žalbeni sud zaključuje da je maloljetnik osnovano oglašen krivim jer su predmetna kaznena djela sa sigurnošću dokazana.

 

Nije osnovana niti žalba zbog odluke o izrečenoj kaznenoj sankciji.

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se samo izricanjem kazne maloljetničkog zatvora kod maloljetnika može u potrebnoj mjeri utjecati na daljnji razvoj njegove ličnosti i ojačati njegova osobna odgovornost radi suzdržavanja od ponovnog činjenja kaznenih djela čime će biti ostvarena svrha izricanja maloljetničkih sankcija u smislu čl. 6. st. 2. ZSM-a.

 

Naime, prema izvješću Centra za socijalnu skrb Z., Podružnica S., maloljetnik je odgojno zapušten i nedostupan pedagoškim metodama, potiče iz kriminalizirane obitelji gdje njegova majka M. H., inače invalidna osoba, uopće nema odgojni utjecaj, a i sam maloljetnik je već tretiran zbog imovinskih kaznenih djela izricanjem odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod koja je obustavljena zbog neispunjenja svrhe. Nedugo po izlasku iz Odgojnog zavoda T. maloljetnik je procesuiran zbog novih kaznenih djela (teške krađe i razbojništva) koji postupak je u tijeku.

 

Kako maloljetnik ovdje odgovara zbog dva teža kaznena djela s elementima nasilja te je očito da ranije izricane odgojne mjere nisu polučile svoju svrhu, to nema uvjeta da mu se izrekne blaža sankcija, osim kazne maloljetničkog zatvora i to u trajanju od jedne godine, kako je procijenio prvostupanjski sud. Stoga se prijedlog žalbe o potrebi izricanja pridržaja kazne maloljetničkog zatvora ne ukazuje primjerenim težini počinjenih kaznenih djela  i ličnosti samog maloljetnika.

 

Okolnosti istaknute u žalbi tj. da je maloljetnik zasnovao izvanbračnu zajednicu i postao ocem djeteta bile su poznate prvostupanjskom sudu koji je ispitao izvanbračnu suprugu B. V. Međutim, te okolnosti, s obzirom da maloljetnik nema stalnog prebivališta niti zaposlenja, već su našle dovoljnog odraza u visini izrečene kazne maloljetničkog zatvora.

 

S obzirom da slijedom izloženog navodi žalbe nisu osnovani niti je ovaj žalbeni sud  ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08 našao povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 18. siječnja 2018.