Broj: Kž 618/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. S. B. zbog kaznenih djela iz čl. 166. st. 1. Krivičnog zakoni Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o žalbi osuđenog S. B. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. listopada 2017. broj Kv-I-219/17, u sjednici održanoj dana 23. siječnja 2018., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika braniteljice osuđenog, M. H., odvjetnice iz Z., odvjetnika M. K. i branitelja osuđenog, odvjetnika J. R.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba osuđenog S. B. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, u postupku priznanja i izvršenja presude kojom je izrečena kazna zatvora - pravomoćne presude Kantonalnog suda u Novom Travniku od 24. prosinca 2013. broj 06 0 K 004287 12 K, koja je preinačena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu od 25. veljače 2015., broj: 06 0 K 004287 14 KŽ 3 na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. listopada 2011. do 12. srpnja 2012., a zbog počinjenja krivičnog djela ubistva iz čl. 166. st. 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđeno je da radnje zbog kojih je S. B. osuđen sadrže sva obilježja kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17; dalje u tekstu: KZ/11), pa je S. B. na temelju čl. 71. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04; dalje u tekstu: ZOMPO) i čl. 110. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme lišenja slobode od 10. listopada 2011. do 12. srpnja 2012.

 

              Protiv te presude podnio je žalbu osuđeni S. B. po braniteljima M. H., odvjetnici iz Z., J. R., odvjetniku iz Z. i G. M., odvjetniku iz R. Osuđenik naznačuje da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, „povrede materijalnog prava“ i odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, odnosno da pobijanju presudu preinači i odbije zahtjev za izvršenje presude.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

              Spis je, na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13; 152/14 i 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

U skladu sa zahtjevom iz žalbe os. S. B., o sjednici vijeća izviješteni su osuđenik i njegovi branitelji te državni odvjetnik, a sjednica je održana u prisutnosti branitelja J. R., te zamjenika braniteljice M. H., odvjetnika M. K., te na temelju čl. 475. st. 4. Z./08 odsutnosti osuđenika, njegovog branitelja G. M. i državnog odvjetnika.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Pozivajući se na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, osuđenik navodi da je ostvarena ona iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer da je „pobijana odluka opterećena takvim nedostacima zbog kojih se ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koje sadrži su nejasni i znatno proturječni“. Konkretizirajući te navode, osuđenik ističe da „nisu izneseni razlozi o činjenicama koje čine obilježja kaznenog djela, na kojima se zasnivaju zaključci o odgovornosti i krivnji okrivljenika i o onima koje s tiču dokaza da bi okrivljenik počinio terećeno kazneno djelo upravo na inkriminirani način“.

 

Međutim, prilikom preuzimanja izvršenja kazne, tj. u postupku egzekvature, domaći sud na temelju Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj: 178/04; u daljnjem tekstu: ZOMPO) nije ovlašten utvrđivati činjenično stanje, već je u potpunosti vezan činjeničnim stanjem utvrđenim u presudi kojom je izrečena kazna čije se preuzimanje izvršenja traži. Zadatak domaćeg suda svodi se na to da utvrdi postoje li zapreke za preuzimanje izvršenja strane kaznene presude iz čl. 74. ZOMPO, a to su nastup zastare izvršenja kazne po hrvatskom pravu, pitanje podliježe li počinitelj i hrvatskoj sudbenosti, a da se prema hrvatskom pravu počinitelju iz drugih razloga ne može izreći kaznena sankcija, da stranu sankciju nije izreklo nadležno pravosudno tijelo, te da osuđena osoba u postupku na kojem se temelji strana odluka nije saslušana odnosno da nije imala priliku braniti se. Drugi razlozi iz kojih se po hrvatskom pravu počinitelju ne može izreći kaznena sankcija su oni koji vrijede i za druge oblike kaznenopravne pomoći (tj. postojanje litispendencije, odnosno primjenu načela ne bis in idem zbog postojanja pravomoćne presude za isto kazneno djelo). Prvostupanjski sud nema ni pravo ni dužnost iznositi argumente za zaključak o krivnji okrivljenika, te o dokazima na osnovu kojih je utvrđeno da je djelo počinjeno upravo na način naveden u činjeničnom opisu inkriminacije, pa su ti prigovori žalitelja neosnovani.

 

Osuđeni S. B., nadalje, smatra da je prvostupanjski sud postupio suprotno čl. 6. st. 1. Europske konvencije o ljudskim pravima i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, nalazeći da je presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku protivna pravnom poretku Republike Hrvatske. To obrazlaže tvrdnjom da je izreka presude kontradiktorna i proturječna, te da se iz iste ne može s izvjesnom sigurnošću zaključiti da je upravo S. B. počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Iz izreke, po njegovom mišljenju, nije jasno je li on pucao prema oštećenom, a u činjeničnom opisu naznačene osobe koje figuriraju kao supočinitelji nisu optužene i osuđene u jedinstvenom postupku. Ni ovaj prigovor nije osnovan. Naime, činjenični opis inkriminacije zbog kojeg je S. B. pravomoćno proglašen krivim presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku od 24. prosinca 2013. broj 06 0 K 004287 12 K nesumnjivo sadrži i sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstva iz čl. 110. KZ/11. Iz tog su opisa razvidni svi objektivni i subjektivni konstitutivni elementi ovog kaznenog djela, a podatak jesu li supočinitelji os. S. B. procesuirani i osuđeni nije odlučan u postupku egzekvature, tim više što prvostupanjski sud ne ulazi u ispitivanje pravilnosti i potpunosti utvrđenih činjenica. Radnja kojom je inkriminirano djelo počinjeno u okviru supočiniteljstva precizira djelovanje S. B. po prethodnom dogovoru i zajedno s više supočinitelja, pri čemu su svi bili naoružani pištoljima i revolverima raznih marki, kalibara i modela, te čeličnim teleskopskim palicama, a prema oštećeniku su ispalili više metaka. Neodlučno je, kraj tako opisanog zajedničkog i dogovornog postupanja više osoba, iz kojeg je točno oružja ispaljen metak koji je nanio smrtonosne povrede oštećeniku, jer su svi supočinitelji djelovali koordinirano, motivirani zajedničkim jedinstvenim ciljem, koji su i postigli, pa ovaj činjenični opis nema nikakvih manjkavosti niti nedostataka.

 

Žalitelj također smatra da je postojala tzv. negativna pretpostavka iz čl. 74. st. 1. toč. 4. ZOMPO, kojom je određeno da se presuda stranog suda neće izvršiti ako osuđena osoba u postupku na kojem se temelji strana odluka nije saslušana, odnosno ako nije imala priliku braniti se. Žalitelj također naglašava da se strana presuda u pretežitom dijelu temelji na iskazima dvoje svjedoka, A. S. i V. Č. danima u tijeku istrage bez prisutnosti obrane, a da ti svjedoci istovjetne iskaze nisu ponovili na glavnoj raspravi, zbog čega također nalazi da su činjenice na kojima se temelji strana presuda suprotne javnom moralu i pravnom poretku Republike Hrvatske. Međutim, ni ti prigovori nisu utemeljeni. Kao prvo, iz presude Kantonalnog suda u Novom Travniku razvidno je da je ista donesena nakon glavne rasprave održane 17. prosinca 2013. na kojoj su bili prisutni državni odvjetnik, optuženik S. B. i njegov branitelj. Optuženik je na istom raspravnom ročištu iznio svoju obranu (što je vidljivo na listovima 18a i 19 spisa), a potom je sudjelovao i u iznošenju završne riječi. Dakle, ne stoji primjedba žalitelja kako je presuda donesena u odsutnosti, odnosno bez mogućnosti da se brani.

 

Što se pak tiče prigovora da se presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku u pretežitom dijelu temelji na iskazima dvoje svjedoka danima u tijeku istrage bez prisutnosti obrane, a da su ti svjedoci od takvih iskaza na glavnoj raspravi reterirali, za napomenuti je da je istovjetne prigovore S. B. iznosio u žalbi podnesenoj na tu prvostupanjsku presudu, ali ih drugostupanjski sud – Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu od 25. veljače 2014., broj: 06 0 K 004287 14 KŽ 3, nije prihvatio kao osnovane. U postupku egzekvature domaći sud ima vrlo ograničene ovlasti, a predmetni prigovor nije obuhvaćen niti jednom od tzv. negativnih pretpostavki. Načelu konfrontacije strani sud je udovoljio onda kada je obrani omogućio da ispita svjedoke koji su ranije iskazivali samo pred državnim odvjetnikom. Pitanje izvedenih činjeničnih zaključaka s obzirom na različite iskaze svjedoka druga je stvar, a ne predstavlja povredu načela konfrontacije, odnosno prava na pošteno suđenje u užem smislu. Eventualnu zaštitu svojih prava osuđeni S. B. ima pravo tražiti u postupku u kojem će pobijati stranu pravomoćnu presudu, a ne u postupku egzekvature.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, osuđeni S. B. navodi da je i sam bio teško ozlijeđen, slomljena su mu tri rebra, oštećena jetra, desni bubreg i trbušni mišić u kojem je zaostalo 30 gelera, ustrijeljen je te mu je oštećena bedrena kost. Navodi i da je otac troje djece, od kojih je jedno umrlo od leukemije, bio je dragovoljac HVO u Domovinskom ratu, dopredsjednik dragovoljaca BiH, ima čin bojnika, odlikovan je ordenom Nikole Šubića Zrinskoga za hrabrost i Hrvatskog trolista, bio je zapovjednik vojne policije u N. T. tijekom rata, za što je dobio zlatnu značku i bio je zapovjednik prve pješačke bojne treće gardijske brigade J.

 

Međutim, domaći sud nije ovlašten preispitivati način i uvjete pod kojima je strani sud odmjerio i izrekao kaznu zatvora čije se preuzimanje izvršenja traži, dakako, osim ako se ne radi o nekoj od smetnji iz čl. 74. ZOMPO koje utvrđuje po službenoj dužnosti.

 

              Kazna zatvora u trajanju od sedam godina, koja je odmjerena po čl. 110. KZ/11 odgovarajuća je svim okolnostima koje su cijenjene u stranoj presudi, a nalazi se i u okvirima raspona kazne propisanog hrvatskim propisom za to djelo.

 

              Slijedom iznesenog, budući da žalba osuđenika nije osnovana, a kako ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08 nije utvrđeno da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka navedena u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 ili da bi na štetu osuđenika bio povrijeđen kazneni zakon, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 23. siječnja 2018.