Broj: Kž 216/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. D. zbog kaznenog djela iz čl. 256. st. 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. I. D. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 15. siječnja 2016. broj K-49/13, u sjednici održanoj dana 23. siječnja 2018., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika B. Č.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I)         U povodu žalbe opt. I. D., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo opisano u toč. 1. izreke osuđujućeg dijela, te se izriče:

 

na temelju čl. 452. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08), protiv opt. I. D., s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi,

 

ODBIJA SE OPTUŽBA

 

da bi

1)       od kolovoza 2009. do 31. prosinca 2009. u Splitu, kao jedini osnivač i član uprave trgovačkog društva „B.“ d.o.o. svjestan kako je poslovni račun trgovačkog društva „B.“ d.o.o. u blokadi zbog insolventnosti i nepodmirenih potraživanja vjerovnicima, među kojima i zbog ovršnog duga prema Poreznoj upravi RH u iznosu od 1.195.160,60 kn, a kako bi onemogućio da se Porezna uprava RH namiri naplatama s poslovnog računa društva „B.“ d.o.o., naplate potraživanja od dužnika društva u iznosu od 3.347.000,00 kn, sklapajući s dužnicima društva ugovore o cesijama i asignacijama u kojima je sebe neistinito prikazao kao vjerovnika društva „B.“ d.o.o., usmjerio na svoj privatni račun, otvoren kod A. A. B. d.d. s kojeg je potom vršio plaćanja drugim vjerovnicima društva „B.“ d.o.o. prema svom izboru, iako je prethodno trebao platiti dug Poreznoj upravi, oštetivši je za iznos od 1.195.160,60 kn,

 

dakle, znajući da je osoba koju zastupa postala nesposobna za plaćanje, ispunio tražbine vjerovnika koji nemaju pravo na ispunjenje u to vrijeme,

 

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, pogodovanja vjerovnika, opisano i kažnjivo u čl. 281. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; dalje u tekstu: KZ/97).

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci i nagrada njihovog branitelja u odnosu na ovo kazneno djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

 

S obzirom na gornju odluku, žalba optuženika je u tom dijelu bespredmetna.

 

II)      Uslijed odluke pod toč. I) preinačuje se prvostupanjska presuda:

 

-       u odluci o kazni na način da se opt. I. D. za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11, za koje je tom presudom u toč. 2. izreke osuđujućeg dijela proglašen krivim, na temelju istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci;

 

-       u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da se na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 usvaja imovinskopravni zahtjev ošt. Republike Hrvatske u dijelu koji iznosi 465.665,94 kn, koji iznos se nalaže opt. I. D. uplatiti u roku od 15 (petnaest) dana, dok se na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08 ošt. Republike Hrvatska s ostatkom postavljenog imovinskopravnog zahtjeva upućuje u parnicu.

 

III)   U ostalom dijelu žalba opt. I. D. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je opt. I. D. krivim zbog dva kaznena djela, i to jednog kaznenog djela protiv platnog prometa i poslovanja (a ne, kako je to pogrešno navedeno u pobijanoj presudi, protiv gospodarstva), pogodovanja vjerovnika iz čl. 281. st. 1. i 2. KZ/97, činjenično i pravno opisanog pod toč. 1. izreke te presude, i jednog produljenog kaznenog djela protiv gospodarstva, utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. u vezi s čl. 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17; dalje u tekstu: KZ/11), činjenično i pravno opisanog pod toč. 2. izreke te presude, pa mu je za navedena djela utvrdio pojedinačne kazne zatvora, i to za djelo iz toč. 1. na temelju čl. 281. st. 2. KZ/97 u trajanju od četiri mjeseca, a za djelo iz toč. 2. na temelju čl. 256. st. 1. KZ/11 u trajanju od devet mjeseci, pa ga je, uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08 optuženik je obvezan da ošt. Republici Hrvatskoj na ime imovinskopravnog zahtjeva uplati iznos od 1.660.826,52 kn.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 optuženik je obvezan da na ime troškova kaznenog postupka nadoknadi troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja, i to ukupno 12.161,60 kn, te paušalnu svotu od 3.000,00 kn.

 

Na temelju čl. 71. st. 1. KZ/11 opt. I. D. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja poslova člana uprave ili prokurista trgovačkih društava u trajanju od četiri godine, računajući od dana izvršnosti presude, s tim da se vrijeme možebitnog izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja te mjere.

 

Nasuprot tomu, pod toč. II. izreke prvostupanjske presude je protiv opt. I. D. na temelju čl. 451. u vezi sa čl. 452. toč. 3. ZKP/08 odbijena optužba zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja i gospodarskog poslovanja iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11, opisanog u toč. 3. izreke te presude.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08, određeno je da troškovi kaznenog postupka u tom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv osuđujućeg dijela te presude podnio je žalbu opt. I. D. po branitelju B. Č., odvjetniku iz S. Žali se iz svih žalbenih osnova, a predlaže da se pobijana „presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, kao i od dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i raspravljanje“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

U žalbi je opt. I. D. zahtijevao da on i branitelj budu obaviješteni o sjednici vijeća drugostupanjskog suda, što je i učinjeno. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika B. Č. i, na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08, u odsutnosti uredno obaviještenog opt. I. D. i državnog odvjetnika.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prije svega, ovaj drugostupanjski sud je, ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08 utvrdio da, doduše, nije počinjena niti jedna bitna postupovna povreda na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti, ali i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Naime, za postupanje optuženika obuhvaćeno činjeničnim opisom inkriminacije i pravno označeno kao kazneno djelo protiv gospodarstva (iako se radi o djelu protiv platnog prometa i poslovanja), pogodovanja vjerovnika iz čl. 281. st. 1. i 2. KZ/97, zaprijećena je novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine, a na temelju čl. 81. st. 1. alin. 5 KZ/11 zastara kaznenog progona nastupa po proteku šest godina od dana počinjenja djela. Iz činjeničnog opisa tog djela proizlazi da je počinjeno u razdoblju od 26. kolovoza 2009. do 31. prosinca 2009., što znači da je zastara kaznenog progona nastupila 31. prosinca 2015., pa je prvostupanjski sud, donoseći meritornu odluku na raspravi održanoj dana 13. siječnja 2016., trebao u odnosu na to djelo donijeti odbijajuću presudu, u skladu s odredbom čl. 452. toč. 6. ZKP/08. S obzirom da nije tako postupio, time je počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08, pa je prvostupanjsku presudu u tom dijelu trebalo, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08, preinačiti i presuditi kao pod toč. I) izreke ove odluke.

 

U skladu s time, trebalo je odlučiti da troškovi kaznenog postupka u tom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

 

S obzirom na takvu odluku, žalba optuženika je u tom dijelu bespredmetna.

 

Optuženik uvodno u žalbi navodi sve žalbene osnove. Međutim, žalbenu osnovu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni na koji način ne konkretizira, nego samo uopćeno navodi kako su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni. No, takva povreda, na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, nije utvrđena, a druga je stvar što optuženik ne prihvaća ispravnost iznesenih zaključaka i argumentacije iznesene u prvostupanjskoj presudi, pobijajući time prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Najvećim dijelom žalbenih navoda i obrazlaže se pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U tom pogledu, pak, žalitelj smatra da je trebalo provesti novo knjigovodstveno vještačenje, tvrdeći da vještak nije odgovorio niti na jedno pitanje, a posebno inzistirajući na navodu da nije precizno utvrđeno koliko je društvo u stvarnosti imalo robe na skladištu. Također se ističe da je račun dobavljača „K. U.“ d.o.o. ispravan, a zaračunate usluge da su obavljene i uredno knjižene.

 

Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud izveo sve potrebne dokaze, koje je potom savjesno i detaljno analizirao i logički ocijenio, i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključci do kojih je na takav način došao ukazuju u svemu prihvatljivima.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka određeno je i provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku S. K. Nakon sačinjavanja pisanog nalaza i mišljenja, vještak je, nakon što je obrana doprinijela dodatnu dokumentaciju, u dva navrata svoj nalaz dopunio, te je na posljednjem raspravnom ročištu, dana 13. siječnja 2016. (l. 510a) odgovorio na sva pitanja koja je obrana postavila, očitujući se tako i na primjedbe koje je obrana dala na izvršeno vještačenje. S obzirom na to da su vještakova očitovanja bila u skladu s iznesenim nalazom i mišljenjem, da su logična, stručna i argumentirana jasnim i razumljivim razlozima, opravdano je prvostupanjski sud zaključio da je taj dokaz vjerodostojan i pouzdan, pa ga je u cijelosti prihvatio. Kraj takvog stanja stvari, tj. podatka da je vještak razjasnio svojim odgovorima sve eventualne nedoumice, te dao prihvatljive odgovore, nije bilo nikakvog razloga za prihvaćanje dokaznog prijedloga obrane da se provede novo vještačenje.

 

Ovdje treba ponoviti da se vještački nalaz i mišljenje temelje na podacima o stanju robe u skladištu utvrđenima prema dokumentaciji koja je prezentirana po trgovačkom društvu „B.“ d.o.o., pri čemu to društvo ni na koji način nije opovrgnulo te podatke, pa je i primjedba žalitelja koja ide u tom pravcu paušalna i nije ničim potkrijepljena.

 

Što se tiče vjerodostojnosti računa izdanog od trgovačkog društva „K. U.“ d.o.o., knjigovodstveno financijski vještak naglasio je da u dokumentaciji ne postoje podaci o kojoj se vrsti usluge radi, niti o tome postoje bilo kakve isprave. Suprotne tvrdnje žalitelja nisu ničim potkrijepljene, iako bi bilo za očekivati da, kada bi se radilo o osnovanim prigovorima, žalitelj predoči dokumentaciju o izvršenoj usluzi. Na primjedbu optuženika kako je PDV platio dobavljač, odnosno trgovačko društvo „K. U.“ d.o.o., pa da država nije oštećena, vještak je ustvrdio da nije značajno što je „K. U.“ d.o.o. platio PDV jer je za ispunjenje pretporeza bitno da li je usluga vezana za poslovanje, a ne je li druga strana platila PDV, navodeći kao primjer situaciju kada tvrtka nabavlja automobil, isporučitelj vozila plaća PDV, ali tvrtka koja prima vozilo ne može odbiti PDV jer nije za poslovne svrhe. Takve razloge opravdano je kao stručne i razumljive prihvatio i prvostupanjski sud, pa se činjenično stanje u tom dijelu ukazuje ispravno utvrđenim.

 

Optuženik u žalbi provlači i pitanje je li tempore criminis bio ubrojiv, no to ni na koji način ne argumentira, a takvo pitanje nema potkrjepe ni u podacima iz spisa.

 

S obzirom da se u tako ispravno činjenično utvrđenom postupanju optuženika, opisanom u toč. 2. izreke ostvaruju sva bitna subjektivna i objektivna obilježja produljenog kaznenog djela utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11, nije počinjena ni povreda kaznenog zakona, na koju se žalbenu osnovu optuženik također poziva, ali ni nju ne obrazlaže. Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, nije utvrđeno da je na neki drugi način povrijeđen kazneni zakon.

 

Optuženik se žali i zbog odluke o kazni, navodeći da je prvostupanjski sud precijenio otegotne okolnosti, dok istodobno nije adekvatno uzeo u obzir postojeće olakotne okolnosti, posebno podatke da je optuženik otac petero djece, starije životne dobi i slabijeg zdravlja, zbog čega bi i znatno blaža kazna, s obzirom na to da je optuženiku izrečena i sigurnosna mjera zabrane obavljanja poslova člana uprave ili prokurista trgovačkih društava, ostvarila svrhu izricanja kaznenih sankcija.

 

Međutim, ovaj drugostupanjski sud smatra da je kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci, koja je optuženiku utvrđena za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11 adekvatna težini počinjenog djela, vremenskom periodu njegove kriminalne aktivnosti, poglavito cijeni li se da je optuženik recidivist, odnosno da je ranije višekratno osuđivan zbog kaznenih djela protiv gospodarstva, pa mu ovo nije prvi sukob sa zakonom.

 

Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske, s obzirom na to da je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 281. st. 1. i 2. KZ/97 donesena odbijajuća presuda, po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu i u odluci o kazni. Stoga je opt. I. D. na temelju čl. 256. st. 1. KZ/11, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim pod toč. 2. izreke, na temelju tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, a koju, kako je to već gore izloženo, i ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenom.

 

Po službenoj je dužnosti, nadalje, zbog donošenja odbijajuće presude u odnosu na kazneno djelo iz čl. 281. st. 1. i 2. KZ/97, izmijenjena prvostupanjska presuda i u odnosu na imovinskopravni zahtjev, i to na način da je ošt. Republici Hrvatskoj dosuđen imovinskopravni zahtjev u visini koja odgovara šteti utvrđenoj činjeničnim opisom kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. KZ/11 za koje je optuženik proglašen krivim, dok je u preostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva ošt. Republika Hrvatska upućena u parnicu.

 

Prvostupanjska je presuda na temelju čl. 478. ZKP/08, ispitana i u odluci o sigurnosnoj mjeri, te je utvrđeno da su se za njezino izricanje stekle sve zakonske i činjenične pretpostavke.

 

Optuženik se žali i zbog odluke o troškovima, uz prijedlog da ga se oslobodi dužnosti snošenja troška kaznenog postupka i povrata na ime imovinskopravnog zahtjeva. No ni u tom dijelu žalba nije osnovana. Naime, opravdano je prvostupanjski sud primijenio opće pravilo po kojem je optuženik, proglasi li ga sud krivim, dužan snositi troškove postupka, a u žalbi optuženik nije ničim potkrijepio svoj prijedlog da ga se oslobodi te dužnosti, odnosno dokazao postojanje okolnosti iz čl. 148. st. 6. ZKP/08. Odluka o imovinskopravnom zahtjevu, pak, ovisi isključivo o tome je li šteta čija se naknada traži počinjena ili ne, a u konkretnom slučaju o tome nema dvojbe, jer to proizlazi iz činjeničnog opisa inkriminacije kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. u vezi s čl. 52. st. 1. KZ/11 za koje je optuženik proglašen krivim.

 

Iz izloženih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude, u skladu s odredbama čl. 486. st. 1. ZKP/08 i čl. 482. ZKP/08.

 

U Zagrebu, 23. siječnja 2018.