Broj: Kž 647/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene D. L., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i oštećenika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 15. srpnja 2016. godine broj K-13/12, u sjednici održanoj 23. siječnja 2018. godine, u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optužene D. L. i branitelja optužene, odvjetnika J. Č.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. U povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda na način da se

 

optužena D. L. (osobni podaci u spisu)

 

na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08.

 

O S L O B A Đ A   O P T U Ž B E

 

da bi:

 

u M. kao zamjenica predsjednika uprave trgovačkog društva G. d.d. M., u cilju da sebi pribavi nepripadajuću materijalnu dobit, postupila protivno čl. 27. Zakona o platnom prometu („Narodne novine“ broj 117/01) i čl. 233. Zakona o trgovačkom društvu, na način da sklopila ugovor o kupoprodaji zemljišta od 28. studenog 2001. g. i aneks ugovora od 19. rujna 2002. g. kojim joj trgovačko društvo G. d.d. M., zastupano po njezinom ocu P. Š., predsjedniku uprave ovog društva, prodaje nekretnine u predjelu D. u M., oznake čest. zem. 140/3, 138/2, 135 i 136. Z.U. 801 K.O. K. ukupne površine 2906 m2 za iznos od 319.666,00 DEM u protuvrijednosti od 1.201.915,10 kuna, znatno ispod stvarne vrijednosti nekretnina od 2.208.560,00 kuna, ugovorivši pri tom nedopuštenu isplatu kupoprodajne cijene bez plaćanja u gotovini, već kompenzacijom, asignacijom i cesijom dionica trgovačkog društva G. d.d. M. i dividendom iz dobiti za poslovnu 2000. godinu, iako je znala da je društvo nesolventno, nelikvidno i u poslovnim poteškoćama zbog blokade računa društva, te da je pred otvaranjem stečaja, da su dionice i ostvarena dobit znatno ispod stvarne tržišne vrijednosti, pa je tako stekla imovinsku korist od najmanje 1.006.645,00 kuna, oštetivši time trgovačko društvo G. d.d. M. za navedeni iznos,

 

dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedila dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i pravnom poslu i na taj način pribavila sebi protupravnu imovinsku korist, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i prouzročena je znatna šteta,

 

pa da je time počinila kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju – djelo opisano i kažnjivo po čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženice i nužni izdaci i nagrada njenog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

II. Uslijed odluke pod toč. I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

III. Odbacuje se žalba oštećenog trgovačkog društva G. d.d. M. kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom iz razloga naznačenih u čl. 453. st. 3. ZKP/08 oslobođena je optužbe D. L. da bi počinila kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 te je na temelju čl. 149. st. 1. riješeno da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, ali pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Žalbu je podnio i oštećeni G. d.d. u stečaju navodeći sa se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženica proglasi krivom a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.

 

Optužena D. L. je po branitelju J. Č. podnijela odgovor na žalbu državnog odvjetnika predlažući da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženica i branitelj, koji su sjednici i pristupili, dok uredno obaviješteni državni odvjetnik sjednici nije pristupio te je ona održana u njegovoj odsutnosti na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08.

 

Žalba oštećenika G. d.d. u stečaju je nedopuštena dok je žalba državnog odvjetnika bespredmetna obzirom da je ovaj sud ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 utvrdio da je prvostupanjski sud počinio povredu kaznenog zakona na štetu optuženice kada se upustio u utvrđivanje postoji li odgovornost optuženice za postupanje koje po zakonu nije kazneno djelo, zbog čega je optuženicu valjalo osloboditi u smislu čl. 453. toč. 1. ZKP/08.

 

U odnosu na žalbu oštećenog G. d.d. u stečaju

 

Oštećenik G. d.d. u stečaju podnijelo je žalbu protiv citirane presude pobijajući ju u meritumu, a žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Iz stanja spisa vidljivo je da G. d.d. u stečaju nikada nije bilo u svojstvu oštećenika kao tužitelja pa da bi nakon vraćanja državnog odvjetnika u postupak imali pravo na podnošenje žalbe u smislu čl. 464. st. 4. ZKP/08 u opsegu u kome su ju podnijeli, već je njihovo pravo na pobijanje prvostupanjske presude ograničeno samo na odluku prvostupanjskog suda o njihovim troškovima i odluku o imovinskopravnom zahtjevu.

 

Stoga se žalba oštećenog G. d.d. u stečaju ukazuje nedopuštenom, zbog čega je i odbačena na način kako je to navedeno u toč. III. izreke ove odluke.

 

U odnosu na utvrđenu povredu kaznenog zakona na štetu optuženice

 

Na raspravi održanoj 15. srpnja 2016. godine prisutni zamjenik Županijskog državnog odvjetnika izmijenio je pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela stavljenog na teret optuženoj D. L., označivši, nakon stupanja na snagu novog Kaznenog zakona njeno postupanje kao kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

Neizmijenjenim činjeničnim opisom optuženici je stavljeno na teret da je ona, kao fizička osoba (inače zamjenica predsjednika uprave trgovačkog društva) sa trgovačkim društvom G. d.d. M. zastupanog u zaključenju spornog ugovora po P. Š. – predsjedniku uprave tog trgovačkog društva zaključila ugovor o prodaji nekretnina znatno ispod stvarne vrijednosti, ugovorivši isplatu kupovnine nedopuštenim načinima plaćanja (kompenzacija, asignacija i cesija), pa da je time stekla protupravnu imovinsku korist od najmanje 1.006.645,00 kuna, čime da je u gospodarskom poslovanju povrijedila dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i pravnom poslu i na taj način pribavila sebi protupravnu imovinsku korist, a kaznenim djelom da je pribavljena znatna imovinska korist i prouzročena je znatna šteta.

 

Uvodno valja istaći da pri utvrđenju radi li se o optuženom kaznenom djelu prvenstveno je valja analizirati obilježja kaznenog djela iz čl. 246. KZ/11. Analizom teksta zakonske norme kaznenog djela Zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. KZ/11, jasnim je vidljivo da se inkriminira kao nedopušteno postupanje optuženika kojim bi on u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa, s time da to postupanje mora biti u poduzimanju radnji za ime i račun pravne osobe u kojoj optuženici imaju status „osobe od povjerenja“ tj. osobe koja je dužna na temelju zakona ili pravnog posla štiti njene interese.

 

U konkretnom slučaju pri zaključenja spornog ugovora optuženica je nastupala kao fizička osoba (neovisno što je bila zaposlenica trgovačkog društva sa kojim je zaključivala ugovor), a u tom ugovoru interese druge ugovorne strane tj. trgovačkog društva G. d.d. M. štitio je ili je trebao štititi predsjednik uprave tog trgovačkog društva tj. P. Š.

 

Ukoliko bi se radilo o zaključenju ugovora između optuženice i trgovačkog društva G. d.d. M., u kojem ugovoru nisu štićeni interesi trgovačkog društva te je postupano na način da je tim ugovorom tom trgovačkom društvu prouzročena šteta, tada to može biti samo odgovornost osobe koja je po zakonu dužna štiti interese trgovačkog društva tj. predsjednika uprave P. Š., a nikako optuženice koja u tom ugovornom odnosu nastupa kao druga strana i to kao fizička osoba.

 

Što je bio motiv P. Š. da postupa na način kako je to navedeno u optužnici i na koji način je formirana volja P. Š. upravo za takvo postupanje, uz postojeći činjenični opis nije opisano pa time i niti može biti od značaja za kaznenu odgovornost optuženice. Naime, točno je da njeno postupanje može ući u kriminalnu sferu, ali tek na temelju drugačijih činjeničnih tvrdnji iz optužnice državnog odvjetnika u kojima bi bio opisan, a zatim za proglašenje krivom i dokazan prethodni dogovor P. Š. i optuženice, bilo da bi taj dogovor sadržavao oblik sudioništva (poticanje i izvršiteljstvo) ili opis pomagačke djelatnosti prema P. Š. i njegovom kaznenom djelu. Okolnost što je P. Š. postao raspravno nesposoban, zbog čega je državni odvjetnik odustao od njegovog progona nije zapreka da se uz valjan činjenični opis utvrđuje eventualna kaznena odgovornost optuženice bilo kao poticatelja ili kao pomagača u kriminalnoj radnji P. Š. koji je prema činjeničnom opisu optužbe na temelju zakonske obveze (ZTD) u ovom ugovornom odnosu bio dužan štititi interese trgovačkog društva u kojem je obavljao poslove predsjednika uprave.

 

Međutim, kako sud sam nije ovlašten raspravljati o odgovornosti optuženice izvan okvira zadanog činjeničnog opisa, a u onom opisu kako ga je označio državni odvjetnik nisu sadržana bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 to je ispravnom primjenom zakona valjalo optuženicu osloboditi od optužbe pozivom na odredbu čl. 453. toč. 1. ZKP/08, na način kako je to, povodom žalbe državnog odvjetnika, a kontrolirajući ispravnost prvostupanjske presude u tome dijelu, po službenoj dužnosti, učinjeno u toč. I izreke ove odluke.

 

Obzirom na ovakvu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske kako je navedena u toč. I izreke, žalba državnog odvjetnika ukazuje se bespredmetnom.

 

Slijedom izloženog na temelju čl. 481. st. 2. i čl. 486. st. 1. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 23. siječnja 2018. godine