Broj: Kzz 2/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. D. N., zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00 – Odluka Ustavnog suda, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 i 77/11 – Odluka Ustavnog suda – dalje u tekstu: KZ/97) odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 18. siječnja 2018. godine broj KZZ-DO-72/2016 podnesenim protiv pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Rijeci od 4. ožujka 2013. godine broj Kov-54/13 (K-1064/12) i pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci od 12. studenog 2013. godine broj K-1064/12, u sjednici održanoj 24. siječnja 2018. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Rijeci od 4. ožujka 2013. godine broj Kov-54/13 (K-1064/2012) povrijeđen zakon u odredbi čl. 468. st. 3. u svezi čl. 361. st. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08) pa se pravomoćno rješenje ukida, a slijedom toga i pravomoćna presuda Općinskog suda u Rijeci od 12. studenog 2013. godine broj K-1064/12 i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

              Općinski sud u Rijeci, rješenjem od 4. ožujka 2013. godine broj Kov-54/13 (K-1064/12) je na sjednici optužnog vijeća na temelju čl. 361. st. 3. ZKP/08 odbio sporazum stranaka iz čl. 360. st. 3. ZKP/08 jer s obzirom na okolnosti, njegovo prihvaćanje nije u skladu s odmjeravanjem kazne propisane zakonom. Istim rješenjem je potvrđena optužnica Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci od 30. studenog 2012. godine broj K-DO-987/12 protiv okr. D. N. zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 1. i 3. KZ/97.

 

              Nakon toga u provedenom postupku opt. D. N. je presudom Općinskog suda u Rijeci od 12. studenog 2013. godine broj K-1064/12, proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 1. i 3. KZ/97 i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Navedena presuda je postala pravomoćna 6. prosinca 2013. godine.

 

              Protiv pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Rijeci od 4. ožujka 2013. godine broj Kov-54/13 (K-1064/12) i pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci od 12. studenog 2013. godine broj K-1064/12 Glavni državni odvjetnik je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. u svezi čl. 361. st. 3. ZKP/08 s prijedlogom da se obje odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

 

              Kako to proizlazi iz spornog rješenja optužno vijeće je odbilo sporazum stranaka ocijenivši da njegovo prihvaćanje nije u skladu sa odmjeravanjem kazne propisane zakonom, imajući u vidu okolnosti počinjenja djela.

 

              Izjava za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka je sadržavala sve elemente iz čl. 360. st. 4. ZKP/08 što i nije sporno.

 

              Stranke su se sporazumjele da se optuženiku izrekne kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, što je u okvirima zapriječene kazne za kazneno djelo iz čl. 272. st. 3. u svezi st. 1. KZ/97 koja je od tri godine do deset godina, ali se može ublažiti u skladu s čl. 57. KZ/97 pa je stoga i sporazum o kazni u skladu s zakonom.

 

              Pobijano rješenje Općinskog suda u Rijeci se poziva na čl. 361. st. 3. ZKP/08 koji propisuje da vijeće neće prihvatiti sporazum stranaka iz čl. 360. st. 3. ZKP/08 ako s obzirom na okolnosti, njegovo prihvaćanje nije u skladu s odmjeravanjem kazne propisane zakonom ili sporazum inače nije zakonit.

 

              Dakle, već iz samog izričaja navedene zakonske odredbe razvidno je da se propituje zakonitost sporazuma pa tako i da li je kazna u skladu sa zakonom, ali ista ne daje ovlast sudu da preispituje okolnosti iz čl. 47. KZ/11.

 

              U protivnom to bi dovelo do arbitrarnosti u postupanju, neovisno o tome da li prvostupanjski sud sporazum prihvaća ili odbija i takvo tumačenje odredbe čl. 361. st. 3. ZKP/08 prelazi stvarni doseg te odredbe i sam sporazum bi izgubio smisao koji mu je dao zakonodavac, dajući strankama pravo da pregovaraju o priznanju krivnje, kazni i drugim mjerama. Pri tome, nije sporno da sudu nisu poznate okolnosti koje su stranke imale u vidu pri sporazumijevanju u odnosu na predloženu kaznu, niti postoji zakonska obveza da se one navedu u izjavi, a te okolnosti ne utvrđuje niti sud pa stoga niti ne može ocjenjivati da li je sporazumna kazna primjerena, jer bi u protivnom sporazum izgubio svrhu.

 

              U prilog takvom zaključku govore i zakonske odredbe kojima se uređuju pitanja u vezi presude na temelju sporazuma stranaka.

 

              Tako je odredbama čl. 361. st. 1. i 2. ZKP/08 propisano da kada sud prihvati izjavu o sporazumu stranaka iz čl. 360. st. 3. ZKP/08, utvrdit će da su stranke suglasne u odnosu na sadržaj zahtjeva i to unijeti u zapisnik te nakon toga odlučiti o prihvaćanju sporazuma iako ga prihvati presudom će izreći kaznu ili drugu mjeru iz čl. 360. st. 4. toč. 3. ZKP/08. Nadalje, na temelju čl. 364. st. 1. ZKP/08 presuda iz čl. 361. st. 2. ZKP/08 ne može se pobijati žalbom zbog žalbenih osnova iz čl. 471. ZKP/08 dakle, niti zbog odluke o kazni.

 

              Sve navedene odredbe govore u prilog zaključka da je zakonodavac isključio ovlast suda da u slučaju donošenja presude na temelju priznanja preispituje sporazumnu kaznu u smislu da li je ona primjerena okolnostima iz čl. 47. KZ/11 koje se u tom postupku niti ne utvrđuju, niti su poznate.

 

              Stoga nema osnova niti da se odluka o kazni preispituje u stadiju podnošenja izjave za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka na način kako je to učinio sud u pobijanom rješenju.

 

              Osnovano stoga Glavni državni odvjetnik ukazuje da je sud nepravilno primijenio odredbu čl. 361. st. 3. ZKP/08 čime je ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, što je dovelo do nezakonitosti pobijanog rješenja, a posljedično je isto utjecalo i na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci od 12. studenog 2013. godine broj K-1064/12 kojom je optuženiku izrečena stroža kazna od one na koju su se stranke sporazumjele.

 

              S obzirom na sve navedeno trebalo je prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti pa je na temelju čl. 513. st. 1. ZKP/08 odlučeno kao izreci.

 

Zagreb, 24. siječnja 2018. godine

 

Na temelju članka 164. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku,[1] presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. siječnja 2018. broj Kzz-2/2018 prilažem

 

PISANO OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA:

 

Prilikom donošenja odluke o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika podnesenog protiv pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Rijeci  od 4. ožujka 2013. broj Kov-54/13 te pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci od 12. studenog 2013. broj K-1064/12 glasovao sam za njegovo odbijanje jer smatram da je optužno vijeće Općinskog suda u Rijeci bilo ovlašteno odbiti izjavu za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka.

             

Ne ulazeći ovdje u kaznenopravno dogmatsku i ustavnopravnu analizu pitanja isključive ovlasti suda da izriče, a time i odmjerava kaznu, istaknut ću tri temeljna razloga zbog kojih smatram da je sud ovlašten odbiti izjavu za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka ako smatra da vrsta i mjera kazne o kojoj su se stranke sporazumjele ne odgovara stupnju krivnje počinitelja kaznenog djela, svrsi kažnjavanja i svim olakotnim i otegotnim okolnostima, a koji razlozi proizlaze iz odredaba ZKP/08.

 

Prvi razlog je sama zakonska odredba stavka 3. članka 361. ZKP/08. koja propisuje ovlast optužnog vijeća odbiti izjavu za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka.

 

Naime, prva rečenica članka 361. stavka 3. ZKP/08. glasi:

 

„Vijeće neće prihvatiti izjavu za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka iz članka 360. stavka 3. ovog Zakona ako s obzirom na okolnosti, njezino prihvaćanje nije u skladu s odmjeravanjem kazne propisanim zakonom ili sporazum inače nije zakonit“.

 

Iz te odredbe, po mom mišljenju, jasno proizlaze dvije osnove za odbijanje izjave za donošenje sporazumne presude:

 

1. ako njeno prihvaćenje nije u skladu s odmjeravanjem kazne propisanim zakonom te

2. ako sporazum inače nije zakonit.

 

Temeljna zakonska odredba koja propisuje odmjeravanje kazne sadržana je u članku 47. važećeg Kaznenog zakona.[2] Taj članak nosi i naziv „Odmjeravanje kazne“, a članci 48. i 49. KZ/11. odnose se na ublažavanje kazne, odnosno granice tog ublažavanja.

 

Već iz ovakvog teksta citirane odredbe članka 361. stavka 3. ZKP/08. („odmjeravanje kazne propisano zakonom“) očigledno je da ona upućuje upravo na primjenu članka 47. KZ/11. (naziva „Odmjeravanje kazne“), a iz toga proizlazi da sud, tijekom odlučivanja o prihvatljivosti sporazuma stranaka ne samo može, nego je i dužan, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, ocijeniti sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti) te da sporazum stranaka smije prihvatiti samo ako vrsta i mjera kazne o kojoj su se stranke sporazumjele odgovara svim tim okolnostima.

 

Pritom mi se čini nedvojbenim i da se podaci o svim tim okolnostima već nalaze u spisu i da ne mogu biti nepoznati sudu: stupanj krivnje sadržan je u činjeničnom opisu radnje kaznenog djela iz optužnice, a on sadrži i način počinjenja kaznenog djela i njegove skrivljene učinke, jačinu ugrožavanju ili povrede zaštićenog dobra, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, često i pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, dok su već u osobnim podacima okrivljenika vidljive njegove osobne i imovinske prilike, ranija (ne)osuđivanost iz koje se zaključuje o prijašnjem počiniteljevom životu; činjenica priznanja krivnje sadržanog u sporazumu govori o počiniteljevom odnosu prema žrtvi, a očitovanje o imovinskopravnom zahtjevu ukazivalo bi na njegovu spremnost da naknadi štetu.

 

Dakle, sve te okolnosti iz članka 47. KZ/11., koje mogu biti olakotne ili otegotne, očigledno su poznate sudu već prilikom odlučivanja o sporazumu stranaka.

 

Konačno, samo ona kazna izrečena počinitelju kaznenog djela koja je odmjerena u skladu s navedenim okolnostima iz članka 47. KZ/11. predstavlja zakonitu kaznu (radi se o zakonitosti kazne „u širem smislu“).

 

Tako bi, na primjer, najniža moguća kazna koju bi bilo moguće izreći počinitelju kaznenog djela teškog ubojstva, pa i onog s više ostvarenih kvalifikatornih obilježja (primjerice, osobi ranije višekratno osuđivanoj zbog istih kaznenih djela koja za novčanu nagradu ubije dijete staro dvije godine, i to na način da je ono trpjelo dugotrajne boli jakog intenziteta, dakle, koja ubije osobu posebno ranjivu zbog dobi, iz koristoljublja, na okrutan način) bila kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci. Sporazum stranaka o izricanju takve kazne bio bi, formalno gledano, u skladu s odredbama članka 48. stavka 3. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 1. i stavkom 2. KZ/11., ali je očigledno da bi takva kazna za kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 111., za koje je propisana kazna zatvora najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora, bila oprečna odmjeravanju kazne propisanom člankom 47. KZ/11., dakle, da bi bila u širem smislu nezakonita.

 

Moguć je, dakako, i suprotan primjer: ranije neosuđivani počinitelj, u stanju jake razdraženosti izazvane napadom druge osobe koji je bio usmjeren na život njegovog djeteta, i to u stanju bitno smanjene ubrojivosti, prekorači granice nužne obrane i puca iz vatrenog oružja u smjeru napadača na dijete, želeći usmrtiti ga, ali ga promaši, dakle, pokuša kazneno djelo usmrćenja u prekoračenju nužne obrane, a stranke predaju izjavu za donošenje na temelju njihovog sporazuma o osudi na maksimalnu moguću kaznu zatvora propisanu za kazneno djelo iz članka 112. stavka 1. KZ/11. u trajanju deset godina. Smatram očiglednim da bi i takva kazna, iako ne bi bila suprotna odredbi članka 112. stavka 1. KZ/11. (a odredbe članka 21. stavka 3., članka 26. i članka 34. stavka 2. KZ/11. predviđaju samo mogućnost, a ne i obvezu blažeg kažnjavanja, odnosno primjene instituta ublažavanja kazne iz članka 48. KZ/11.), bila u neskladu sa zakonskim pravilima o odmjeravanju kazne, odnosno s člankom 47. KZ/11., dakle, da ne bi bila zakonita.

 

Ako bi se prihvatilo da je sud samo ograničen na ispitivanje (formalne) zakonitosti ovakvih sporazuma, tada bi trebao u opisanim slučajevima donijeti očigledno nepravične presude koje bi i suštinski bile nezakonite.

 

Zato smatram da bi se iz iznesenog moglo zaključiti da bi ovlast suda odbiti izjavu o sporazumu zbog neodgovarajuće sankcije postojala čak i kad bi u odredbi članka 361. stavka 3. ZKP/08. bilo propisano da će sud odbiti izjavu za donošenje presude na temelju sporazuma samo „ako sporazum (…) nije zakonit“ (dakle, i kad ne bi bilo ovako izričito propisano da je to bio dužan i ovlašten učiniti i kad prihvaćanje izjave o sporazumu „nije u skladu s odmjeravanjem kazne propisanim zakonom“).

 

Međutim, upravo radi otklanjanja eventualnih dvojbi je zakonodavac, određujući razloge za odbijanja izjave za donošenje sporazumne presude, navedene dvije osnove odvojio rastavnim veznikom „ili“, a prilikom određivanja drugog razloga uporabljena je riječ „inače“ (ili ako sporazum inače nije zakonit).

 

Ovaj (drugi) razlog odbijanja sporazuma odnosi se na situacije u kojima bi, prihvaćanjem sporazuma, bila ostvarena neka od povreda kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08.,[3] ili neka od povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. ZKP/08.[4]

 

Ako bi se, pak, zaključilo da je ovlast suda ograničena samo na ispitivanje zakonitosti sporazuma u opisanom užem smislu te da bi, u odnosu na kaznu, to značilo samo ispitivanje je li ona u granicama propisanima zakonom (odnosno „da citirani zakonski izričaj treba tumačiti restriktivno na način da je sud ovlašten ispitati zakonitost sporazumne kazne u najužem smislu, tj. u pravcu je li sporazumna kazna u skladu s propisanom kaznom za terećeno kazneno djelo“[5]), cijeli dio odredbe stavka 3. članka 361. ZKP/08. koji predviđa neprihvaćanje izjave ako ona „s obzirom na okolnosti, … nije u skladu s odmjeravanjem kazne propisanim zakonom ili“ bio bi potpuno suvišan i tada bi moglo ostati nejasno zbog čega ga je zakonodavac takvim uopće propisao. Naime, jasno je da odmjeravanje kazne izvan granica zakonom propisanih za određeno kazneno djelo (uključujući i odredbe o ublažavanju kazne iz članaka 48. i 49. KZ/11. ili o njenom pooštravanju, primjerice, iz članka 52. stavka 5. KZ/11.) ne bi bilo zakonito pa bi takva povreda kaznenog zakona (iz članka 469. točke 5. ZKP/08.) bila podvedena pod dio odredbe članka 361. stavka 3. ZKP/08. koji se odnosi na nezakonitost sporazuma.

 

Osim toga, treba naglasiti i da iz odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11. jasno proizlazi da kaznu odmjerava sud, a ne državni odvjetnik („Pri izboru vrste i mjere kazne sud će …“). Radi se o imperativnoj odredbi iz koje jasno proizlazi da sud ne može izreći kaznu ako nije cijenio sve u njoj naprijed navedene okolnosti. Prihvaćanje stajališta da sud nije ovlašten ocijeniti odgovara li vrsta i mjera kazne o kojoj su se stranke sporazumjele okolnostima iz tog članka derogiralo bi i ovu izričitu zakonsku odredbu.

 

Konačno, prihvaćanje stava da iz odredbe članka 361. stavka 3. ZKP/08. proizlazi da je ovlast suda ograničena samo na ispitivanje zakonitosti sporazuma u užem smislu, dakle, bez mogućnosti preispitivanja je li kazna o kojoj su se stranke sporazumjele u skladu i s odredbama članka 47. KZ/11., značilo bi i prihvaćanje potpune samovolje državnog odvjetnika prilikom sporazumijevanja o kazni (jer on kaznu o kojoj se sporazumio ne bi trebao ni na koji način argumentirati olakotnim i otegotnim okolnostima, a dogovor stranaka o toj kazni ne bi bio podvrgnut sudskoj kontroli, osim u formalnim elementima) i dovelo bi do nejednakosti građana pred zakonom.

 

Dakle, zaključujem da jasna odredba članka 361. stavka 3. ZKP/08. koja ne otvara nikakve dvojbe niti potrebe njenog tumačenja (osim onog najjednostavnijeg, jezičnog, koje je polazište primjene svake zakonske odredbe) nedvosmisleno upućuje na zaključak da je sud ne samo ovlašten, nego i dužan („vijeće neće prihvatiti …“) odbiti izjavu za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka ako smatra da vrsta i mjera kazne o kojoj su se stranke sporazumjele ne odgovara stupnju krivnje počinitelja kaznenog djela, svrsi kažnjavanja i svim olakotnim i otegotnim okolnostima koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (članak 47. KZ/11.).

 

Drugi razlog ovome stavu nalazim u zakonskoj odredbi članka 498. stavka 5. ZKP/08. čijom prvom rečenicom je izričito propisano da je zahtjev za takozvanom „nepravom obnovom kaznenog postupka“ iz stavka 1. točke 4. tog članka ZKP/08. dopušten i u odnosu na presudu donesenu na temelju sporazuma stranaka.

 

Ova odredba dodana je u dotadašnji ZKP/08. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku iz 2014.[6], nakon što je prethodnim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku iz 2013.[7] bila uvedena mogućnost preinačenja pravomoćne presude glede odluke o kazni ako se nakon pravomoćnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očito dovele do blaže osude (članak 498. stavak 1. točka 4. ZKP/08.), a tom je odredbom bio nadomješten izvanredni pravni lijek iz ranijeg Zakona o kaznenom postupku[8] – izvanredno ublažavanje kazne – koji nije preuzet ZKP/08.

 

Ovakva neprava obnova kaznenog postupka bila bi kod sporazumne presude uvijek moguća zbog bilo koje olakotne okolnosti ako bi se prihvatilo stajalište da „sudu uopće nisu [bile] poznate okolnosti koje su stranke imale na umu pri sporazumijevanju upravo takve kazne“[9], a time niti one olakotne okolnosti koje su već tada postojale (pa bi se, dosljedno tom shvaćanju, i ranija neosuđivanost mogla isticati kao „novi“ razlog za nepravu obnovu).

 

Zbog toga mi se također čini jasnim da sudu prilikom donošenja presude na temelju sporazuma stranaka moraju biti poznate sve okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.) te da je sud ovlašten i dužan cijeniti odgovara li kazna o kojoj su se stranke sporazumjele svim tim okolnostima.

 

Treći razlog ovom tumačenju su ostale odredbe ZKP/08. koje se odnose na preostala dva oblika sporazumnih presuda koje predviđa taj Zakon, a koje bi trebalo imati na umu prilikom tumačenja eventualnih dvojbi o ovlastima suda da odbije izjavu za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka.

 

Jedan od tih oblika je kazneni nalog čije izdavanje sudu državni odvjetnik može predložiti u optužnici za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina za koja nije nadležno vijeće, a za koja je državni odvjetnik saznao na temelju vjerodostojnog sadržaja kaznene prijave. U takvoj optužnici državni odvjetnik  može zatražiti da sud izda kazneni nalog u kojem će okrivljeniku izreći određenu kaznu ili mjeru bez provođenja rasprave (članak 540. stavak 1. ZKP/08.), pri čemu su kazne i mjere čije izricanje može zatražiti ograničene (stavak 2. ZKP/08.).

 

Konsenzualnost presude o kaznenom nalogu proizlazi iz prirode prigovora kao pravnog sredstva koje protiv takve presude može podnijeti okrivljenik: prigovor protiv kaznenog naloga ne mora biti obrazložen (članak 541. stavak 2. ZKP/08.), a posljedica njegovog podnošenja je nastavljanje postupka kao po „redovitoj“ optužnici (prema odredbi članka 542. stavka 4. ZKP/08. to je dostavljanje optužnice optužnom vijeću radi ispitivanja u smislu članka 348. stavka 4. ZKP/08., nakon čega slijedi redovni kazneni postupak).

 

Iz ovoga proizlazi da je izdani kazneni nalog, u suštini, prijedlog sporazuma o kazni i drugim mjerama koji državni odvjetnik nudi okrivljeniku a sud ga, ako ga nađe opravdanim i primjerenim, presudom o kaznenom nalogu potvrđuje, dok okrivljenik taj prijedlog, nepodnošenjem prigovora ili odricanjem od prava na prigovor, prihvaća, nakon čega presuda o kaznenom nalogu postaje pravomoćna; ako okrivljenik ne prihvati taj prijedlog, podnosi prigovor protiv kaznenog naloga i kazneni postupak se nastavlja kao da kazneni nalog nije ni donesen (kasnije ga sud, ako ne potvrdi optužnicu, stavlja izvan snage, a to čini i sud pri donošenju nove presude).

 

Međutim, člankom 543. stavkom 2. ZKP/08. izričito je propisana ovlast suca da ne prihvati kazneni nalog i ako ocijeni da predložena vrsta ili mjera kazne ne odgovara okolnostima iz članka 47. KZ/11. (Ako sudac pojedinac ocijeni … da se prema … podacima [u optužnici] može očekivati izricanje neke druge kazne ili mjere, a ne one koju je zatražio državni odvjetnik, … postupit će prema članku 542. stavku 4. ovog Zakona …[10]).

 

Pritom sud ovdje nije ograničen ocjenom je li vrsta ili mjera kazne čije izricanje kaznenim nalogom je u optužnici zatražio državni odvjetnik prestroga ili preblaga, dakle, u oba ta slučaja može ne prihvatiti izdavanje kaznenog naloga (i to bez obrazlaganja neslaganja s predloženom sankcijom), odnosno, to može učiniti i na štetu, ali i u korist okrivljenika.

 

Osim toga, sud ni u slučajevima ovakvog neprihvaćanja zahtjeva državnog odvjetnika za izdavanje kaznenog naloga ili okrivljenikovog podnošenja prigovora protiv kaznenog naloga, u nastavku postupka, prilikom donošenja presude nije vezan na zahtjev državnog odvjetnika (dakle, na onu vrstu i mjeru kazne koju je predložio državni odvjetnik kada je zatražio izdavanje kaznenog naloga), kao niti na zabranu iz članka 13. ZKP/08. (odnosno zabranu reformacije in peius) pa optuženika može osuditi na kaznenu sankciju koja bi bila blaža, ali i stroža od one koju mu je izrekao u kaznenom nalogu ako ga je bio izdao (a kojega presudom stavlja izvan snage).

 

Treći oblik sporazumne presude proizlazi iz odredbe članka 417.a stavka 7. ZKP/08. Naime, stavkom 6. članka 417.a ZKP/08. propisano je da će se optuženik, ako se očitovao krivim u odnosu na sve točke optužbe, a kazneni se postupak vodi za kazneno djelo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, na kraju svog iskaza očitovati je li suglasan s predloženom vrstom i mjerom kazne, sudske opomene, uvjetne osude, djelomične uvjetne osude, posebnih obveza, zaštitnog nadzora, sigurnosne mjere te mjere oduzimanja predmeta, odnosno druge mjere propisane kaznenim zakonom čije se izricanje traži (u optužnici ili u očitovanju državnog odvjetnika kojim je on izmijenio takav prijedlog iz optužnice prije takvog očitovanja optuženika). Stavak 7. istog članka propisuje da sud, ako se optuženik u slučaju iz stavka 6. suglasio i s vrstom i mjerom predložene kazne i druge mjere propisane kaznenim zakonom, u presudi ne smije izreći drugu vrstu kazne ili druge mjere propisane kaznenim zakonom, niti veću mjeru kazne od predložene (to ograničenje se ne odnosi na mjeru oduzimanja imovinske koristi).

 

Opisana situacija, u suštini, predstavlja određeno ograničenje suda prilikom izbora vrste i mjere kazne, ali takvo ograničavanje, ovdje izričito i jasno propisano, opravdano je razlozima ekonomičnosti postupka i poticanjem stranaka na sporazumijevanje samo u ovakvim postupcima za kaznena djela za koja su propisane blaže kazne.

 

Ni sa zakonodavnog aspekta niti iz perspektive „primjenjivača“ zakona kroz tumačenje propisa ne bi bilo opravdano širiti takva ograničenja i na „redoviti“ kazneni postupak koji uključuje i postupke za najteža kaznena djela koji su uvijek „pod lupom“ javnosti i čijim se vođenjem te odgovarajućim sankcioniranjem gradi nužno potrebno povjerenje građana u objektivno i nepristrano funkcioniranje kaznenog pravosuđa.

 

I zbog toga smatram da bi bilo nelogično upravo u postupcima za teža kaznena djela ovlasti suda prilikom ocjene odgovara li kaznena sankcija iz sporazuma stranaka počinjenom djelu i ličnosti počinitelja tumačiti još restriktivnije nego što je to propisano za postupke protiv počinitelja „lakših“ kaznenih djela, odnosno da bilo neopravdano samo u postupcima za teža kaznena djela odreći pravo sudu da odbije sporazum u kojem postoji očigledni nerazmjer između očekivane sankcije i one kazne o kojoj su se stranke sporazumjele.

 

Slijedom svega navedenog, smatram da iz analiziranih zakonskih odredaba jasno proizlazi ovlast suda ne prihvatiti izjavu za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka ako smatra da vrsta i mjera kazne o kojoj su se stranke sporazumjele nije u skladu sa zakonskim pravilom o odmjeravanju kazne (članak 361. stavak 3. u vezi s člankom 47. KZ/11.), odnosno ako takva kazna ne odgovara stupnju krivnje počinitelja kaznenog djela, svrsi kažnjavanja i svim olakotnim i otegotnim okolnostima.

 

Uz izneseno, nužno je primijetiti da je sporazumijevanje stranaka, kao relativno novi institut u hrvatskom kaznenom postupovnom pravu, podnormirano, a to se posebno odnosi na postupanje u slučajevima odbijanja izjave za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka od strane optužnog vijeća, a još više na pripremnom ročištu.

 

Naime, u članku 362. stavku 2. ZKP/08. propisano je postupanje suda u slučaju odustanka stranaka od izjave za donošenje presude na temelju sporazuma: tada se ta izjava i svi ostali podaci koji se na nju odnose izdvajaju rješenjem iz spisa i predaju sucu istrage i ne mogu se razgledati ni upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku.

 

Jasno je da je razlog ovakve regulative potreba otklanjanja mogućnosti da suci koji će sudjelovati u nastavku postupka i odlučivati o krivnji, a moguće i o kazni, budu upoznati s činjenicom da je okrivljenik tijekom sporazumijevanja priznao krivnju za kazneno djelo (takva izjava okrivljenika sadržaj je izjave za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka prema odredbi članka 360. stavka 4. točke 2. ZKP/08.) te s kaznom i drugim mjerama o kojima se bio sporazumio s državnim odvjetnikom (članak 360. stavak 4. točka 3. ZKP/08.), upravo kako njihove spoznaje o tim okolnostima ne bi utjecale na kasniju odluku suda o krivnji optuženika i kaznenoj sankciji.

 

Međutim, ZKP/08. za slučaj neprihvaćanja izjave za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka propisuje da će optužno vijeće, nakon potvrđivanja optužnice, dostaviti optužnicu sa spisom predsjedniku vijeća radi određivanja rasprave (članak 361. stavak 4. ZKP/08.). U ovom slučaju, dakle, nije izrijekom propisano izdvajanje iz spisa predmeta izjave za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka i svih ostalih podataka koji se na tu izjavu odnose kao što je to predviđeno u slučaju odustanka stranaka od takve izjave, iako je potpuno jasno da i u slučaju neprihvaćanja takvog sporazuma od strane optužnog vijeća, raspravni sud tijekom kasnijeg suđenja ne bi smio biti upoznat ne samo sa sadržajem izjave za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka, nego niti s samom činjenicom da su se stranke u jednom stadiju postupka sporazumjele o priznanju krivnje i kazni i drugim mjerama jer već i ona implicira okrivljenikovo priznanje krivnje.

 

Naime, takva saznanja bi mogla imati neprihvatljivi utjecaj na odluku raspravnog suda o krivnji optuženika, neovisno o njegovom kasnijem očitovanju o krivnji i dokazima koji bi bili provedeni na raspravi, zbog čega bi bilo nužno i u ovakvim slučajevima propisati izdvajanje iz spisa izjave stranaka o sporazumu i svih ostalih podataka koji bi se odnosili na njih (a prije takvog propisivanja na odgovarajući način primjenjivati odredbu članka 362. stavka 2. ZKP/08.).

 

Još veći problem mogućeg „inficiranja“ raspravnog suda činjenicom ranije sklopljenog sporazuma stranaka o krivnji i kazni proizlazi iz mogućnosti donošenja odluke o odbijanju izjave za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka od strane predsjednika vijeća na pripremnom ročištu.

 

Naime, posljednjom rečenicom članka 371. stavka 1. ZKP/08. propisano je da će predsjednik vijeća, ako na pripremnom ročištu zaprimi izjavu za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka iz članka 360. stavka 3. tog Zakona, postupiti na način propisan člancima 361. do 363. ZKP/08., a to, dakle, uključuje i mogućnost da on odbije izjavu za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka ako ocijeni da, s obzirom na okolnosti, njezino prihvaćanje nije u skladu s odmjeravanjem kazne propisanim zakonom ili da sporazum inače nije zakonit (članak 361. stavak 3. ZKP/08.).

 

Ako bi se postupak nastavio raspravom pred vijećem kojem bi predsjedavao onaj sudac koji je na pripremnom ročištu odbio izjavu za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka, jasno je da njegova saznanja o sadržaju takve izjave ne bi bilo moguće „izbrisati“ čak ni izdvajanjem takve izjave i svih podataka koji se na nju odnose analognom primjenom odredbe članka 362. stavka 2. ZKP/08.

 

Istaknuti problem bilo bi moguće riješiti jedino otklonom predsjednika vijeća koji je na pripremnom ročištu donio rješenje o neprihvaćanju izjave za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka od daljnjeg obavljanja sudačke dužnosti u tom predmetu, jer je izvjesno da je njegovo saznanje o sadržaju takve izjave okolnost koja bi mogla izazvati sumnju u njegovu nepristranost u daljnjem tijeku suđenja, a u svakom slučaju bi dovela u pitanje dojam ne samo stranaka nego i javnosti o njegovoj nepristranosti (članak 32. stavak 2. ZKP/08.).

 

Zbog svega navedenog sam glasovao za odbijanje predmetnog zahtjeva glavnog državnog odvjetnika za zaštitu zakonitosti.

 

Zagreb, 13. travnja 2018.

 

[1] „Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. –  Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.

[2] „Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17.; dalje: KZ/11.

[3] … ako je kazneni zakon povrijeđen u pitanju: (1) je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo, (2) ima li okolnosti koje isključuju krivnju, (3) ima li okolnosti koje isključuju kazneni progon, a osobito je li nastupila zastara kaznenog progona ili je progon isključen zbog amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena, (4) je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, (5) je li odlukom o kazni, sudskoj opomeni, uvjetnoj osudi, djelomičnoj uvjetnoj osudi, zamjeni radom za opće dobro na slobodi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili oduzimanju predmeta prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu, (6) jesu li povrijeđene odredbe o uračunavanju pritvora, istražnog zatvora i izdržane kazne.

[4] Pritom se ispitivanje tih bitnih povreda ne bi svelo samo na „apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka“ iz članka 468. stavaka 1. i 2. ZKP/08. nego bi trebalo obuhvatiti i onu iz stavka 3. članka 468. ZKP/08. – primjerice, ako okrivljenik tijekom pregovora o uvjetima priznavanja krivnje i sporazumijevanja o kazni i drugim mjerama nije imao branitelja (članak 360. stavak 1. ZKP/08.).

[5] kako je to navedeno u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. rujna 2017. broj Kzz‑38/2016-3

[6] „Narodne novine“ broj 152/14.

[7] „Narodne novine“ broj 145/13.

[8] ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; dalje: ZKP/97.

[9] kao što je to navedeno u gore navedenoj presudi Kzz‑38/2016-3

[10] dostavit će optužnicu optužnom vijeću radi ispitivanja u smislu članka 348. stavak 4. ZKP/08., a optuženiku će se dostaviti optužnica uz pouku o pravu na odgovor, uz obavijest da sud nije prihvatio zahtjev državnog odvjetnika za izdavanje kaznenog naloga; optužno vijeće će ispitati optužnicu prema članku 542. stavku 5. ZKP/08., odnosno u smislu članka 344. stavak 1. točke 1., 3. i 5. ZKP/08. i je li optužnica podignuta na temelju vjerodostojne kaznene prijave