Broj: Kž 301/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. S., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. Kaznenog zakona i drugih („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 4. travnja 2017. broj K-11/2016-29, u sjednici održanoj 25. siječnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika te se ukida pobijana presuda i predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), oslobođen je od optužbe opt. P. S. da bi počinio kaznena djela silovanja u pokušaju iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. KZ/11 te protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 2. KZ/11, činjenično i pravno opisana u izreci te presude.

 

Temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08-I, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08-II), dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

              Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

 

              Doduše, nije u pravu državni odvjetnik kada nalazi ostvarenom apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-I jer da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza. Prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude pravilno reproducirao iskaze svjedoka J. P. i T. M., a drugo je pitanje što je temeljem tih iskaza donio pogrešan zaključak o postojanju "čudne veze" između optuženika i oštećenice. Osim toga, priroda njihovih odnosa prije kritičnog događaja ionako ne predstavlja odlučnu činjenicu za zaključak o postojanju inkriminiranih kaznenih djela pa se kako prvostupanjski sud, tako i žalitelj u žalbi, suvišno time bave.

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik da sadržaj izvedenih dokaza u postupku ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica glede kaznenog djela pokušaja silovanja na štetu ošt. K. J. zbog čega se oslobađajuća presuda protiv optuženika, za sada, ne može prihvatiti.

 

Pravilno državni odvjetnik ukazuje da je oštećenica tijekom istrage detaljno i okolnosno opisala pretrpljeno spolno zlostavljanje i teretila optuženika da ju je, čupajući za kosu, silom spustio na koljena te udarcima otvorenog dlana po glavi u predjelu sljepoočnice pokušao prisiliti da ga oralno zadovolji ponavljajući "moraš mi popušiti", a kada je ona to uporno odbijala govoreći da će ga prijaviti policiji, zaprijetio joj da će je ubiti, nakon čega je napustio lokal.

 

Oštećenica u svom iskazu tvrdi da se otimala i vikala optuženiku da ju pusti, a taj dio njezinog iskaza potvrđuje svjedok J. J. koja je čula kako oštećenica glasno vrišti "pusti me…. nemoj…nemoj…" dok joj muški glas govori "ubit ću te" što je kod ove svjedokinje izazvalo strah i potrebu da oštećenici pomogne pa je telefonski pozvala vlasnika lokala, svjedoka N. T., koji je ubrzo došao na lice mjesta. Oba ova svjedoka potvrđuju da je oštećenica neposredno nakon događaja bila uzrujana i uplakana, dapače, svjedok N. T. opisuje da je po dolasku u lokal našao oštećenicu "šćućurenu" iza šanka, uplakanu i razmazane šminke. Iako oštećenica svjedocima nije detaljnije opisivala što joj se dogodilo, svjedok N. T. je ocijenio da je potrebna policijska intervencija.

 

Oštećenica je neposredno nakon događaja podnijela kaznenu prijavu protiv optuženika za inkriminirana kaznena djela, a u postupku nije utvrđen kakav ozbiljan motiv za lažno terećenje niti je obrana na to ukazivala.

 

Prvostupanjski sud prihvaća obranu optuženika koji iskazuje da je kritične prilike želio imati spolni odnos sa oštećenicom što je ona odbijala, dapače, priznaje da je skinuo donji dio trenirke i rekao joj "da mu popuši", a kako ona to nije htjela učiniti izvrijeđao ju je i napustio lokal.

 

Prema navedenom, dakle, nije sporno da je optuženik kritične prilike poduzeo radnje usmjerene na zadovoljenje svog spolnog nagona te da se oštećenica tome protivila, ali po sudu prvog stupnja nema dokaza da bi on s tim ciljem prema njoj primijenio kakvu silu ili prijetnju.

 

Ovaj zaključak prvostupanjskog suda žalitelj s pravom dovodi u sumnju. Doista, ako je oštećenica u bitnom suglasno kao i optuženik opisala njegovo ponašanje kada je od nje tražio da ga oralno zadovolji, zašto joj ne vjerovati da ju je on, kada je to odbila učiniti, i čupao za kosu te dva puta udario po glavi otvorenim dlanom. Razlozi koje prvostupanjski sud navodi tj. da oštećenica nije zainteresirana za kazneni progon, nije postavila imovinskopravni zahtjev te je ostala sudu nedostupna, svakako nisu dovoljni za zaključak o lažnom terećenju optuženika. Osim toga, pri zaključku ima li dokaza o uporabi sile ili prijetnje, prvostupanjski sud propušta cijeniti dio iskaza svjedoka N. T. kojem je oštećenica odmah po dolasku u lokal rekla da ju je "onaj kreten P. (nadimak optuženika) čuškao i vukao za kosu", a također i navod obrane gdje optuženik priznaje da je "htijući zagrliti oštećenicu, uhvatio ju za kosu".

 

Pri tome, prvostupanjski sud daje pretjerani značaj činjenici da ozljede oštećenice nisu medicinski verificirane. Naime, radi se o primjeni fizičke sile koja po svom karakteru i intenzitetu nije morala ostaviti vidljivih tragova niti je oštećenica bila podvrgnuta medicinskom pregledu, pa izostanak liječničke dokumentacije u tom pravcu nije odlučan. Također, nebitno je što odjeća oduzeta od optuženika i oštećenice nije vještačena kada njihov fizički kontakt kritične prilike ionako nije sporan.

 

Također, nije nevažno reći da obrana na sjednici optužnog vijeća nije osporavala protupravno ponašanje optuženika, ali je smatrala "da se radi o bludnim radnjama ili nekom sličnom kaznenom djelu iz iste Glave zakona".

 

Točno je da oštećenica, usprkos pokušajima prvostupanjskog suda da osigura njezinu nazočnost, nije neposredno ispitana na raspravi, već je njezin iskaz pročitan u smislu čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08-I. Time se, dakle, ovdje radi o tzv. nekonfrontiranom dokazu na kojem, sukladno čl. 431. st. 2. ZKP/08-I, nije moguće isključivo ili u odlučujućoj mjeri zasnovati osuđujuću presudu. Međutim, navedeno treba ocijeniti u sklopu svih drugih izvedenih dokaza na koje je ovdje ukazano, a što je prvostupanjski sud propustio pravilno učiniti.

 

Stoga je žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja trebalo prihvatiti i, temeljem čl. 483. st. 1. ZKP/08-II pobijanu presudu ukinuti i predmet  vratiti sudu prvog stupnja koji će, u smislu čl. 484. st. 1. ZKP/08-II, novu raspravu održati pred potpuno izmijenjenim vijećem.

 

Što se tiče kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 2. KZ/11 počinjenog na način da je optuženik, kako se tereti, ošt. K. J. "oduzeo ključ lokala i zaključao lokal i u njemu konobaricu", treba reći da je, za sada, prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda o tome da ove radnje, sve da su i dokazane, ne predstavljaju zasebno kazneno djelo već su konzumirane u biću kaznenog djela pokušaja silovanja, posebno jer je oštećenica, prema iskazu vlasnika lokala N. T., isti mogla napustiti kroz druga dva izlaza (za personal i onaj koji vodi prema skladištu i sporednoj ulici), a čitav događaj nije trajalo dulje od pet do šest minuta, kako iskazuje optuženik u svojoj obrani. Međutim, taj dio pobijane presude nije se mogao izdvojiti bez štete za pravilno presuđenje pa je prvostupanjska presuda ukinuta u cijelosti.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud voditi računa o okolnostima na koje mu je ovdje ukazano, te će provesti sve do sada izvedene dokaze, ali i nove ukoliko ih ocijeni opravdanim. Također, prvostupanjski će sud poduzeti sve razumne mjere da osigura nazočnost oštećenice na raspravi, a ako u tome ne uspije, pročitati će njezin iskaz iz istrage te ga valjano ocijeniti u kontekstu drugih izvedenih dokaza, kako s aspekta njegove vjerodostojnosti, tako i s aspekta radi li se o ključnom dokazu za donošenje osuđujuće presude. Ocjena o tome ovisiti će o snazi potvrđujućih dokaza što znači da, ako su potvrđujući dokazi jači, manje je vjerojatno da pročitani iskaz oštećenice treba tretirati kao odlučujući. Tek nakon tako provedene svestrane analize i ocjene rezultata dokaznog postupka prvostupanjski će sud iznova ocijeniti ima li pouzdanih dokaza o učinu terećenih kaznenih djela  te će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.

 

Zagreb, 25. siječnja 2018.