Broj: Kž 568/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženice J. M., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. rujna 2017. broj K-74/15., u sjednici održanoj 25. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženice J. M. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženica J. M. proglašena je krivom zbog počinjenog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i na temelju tih zakonskih odredbi osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11. protiv optužene J. M. primijenjena je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je optuženica osuđena neće izvršiti ako u roku 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 148. stavaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženica J. M. je oslobođena dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženici izrekne bezuvjetna kazna u duljem trajanju.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnijela optuženica po branitelju G. S., odvjetniku iz Z., „iz svih Zakonom predviđenih razloga“, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu optuženice podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženica upire u žalbi na povredu načela zakonitosti iz članka 2. KZ/11., smatrajući da njezina obrana jasno upućuje na to da ona nije počinila terećeno joj kazneno djelo, pa da prvostupanjski sud neopravdano i nezakonito dijelovima njezine obrane ne poklanja vjeru. Osim toga, nema niti dokaza da je počinila kazneno djelo, a postoje i okolnosti koje isključuju njezinu krivnju. Nadalje, upire i na povredu članka 3. KZ/11., budući da joj je optužnicom stavljeno na teret kazneno djelo počinjeno u razdoblju od siječnja do lipnja 2008. Dodaje i da je ona jedini osnivač i član trgovačkog društva „M.“ d.o.o. pa se može zaključiti da je terećenim postupanjem nanijela štetu jedino samoj sebi. Također, upire i na rezultate grafološkog, kao i knjigovodstvenog vještačenja te da prvostupanjski sud nije proveo ispitivanje dviju svjedokinja koja su vodile knjigovodstvo tog društva.

 

Naime, točno je da se rješenjem o provođenju istrage od 24. veljače 2012. broj Kio-I-327/11. optuženici stavljalo na teret kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.) počinjeno u razdoblju od 18. siječnja 2008. do 10. lipnja 2008. Međutim, optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 7. svibnja 2015. ono je pravilno označeno kao kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za isto terećeno razdoblje, upravo zato što je nakon 1. siječnja 2013. stupio na snagu KZ/11., a što je u potpunosti u skladu s odredbom članka 3. stavka 3. KZ/11. Osim toga, zbog pravnog shvaćanja Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV K-4/2012.-7 i izmijenjene visine neodređenih vrijednosti kao zakonskih obilježja kaznenih djela, koja izmjena je sada i izričita zakonska odredba (članak 89. stavak 29. KZ/11.), KZ/11. koji je u konkretnom slučaju primijenjen je blaži za optuženicu. Tako, zakonsko obilježje „znatna imovinska korist“, odnosno „znatna šteta“ kod kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. postoji kad vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna. To je za optuženicu povoljnije u odnosu na vrijednost zakonskog obilježja kaznenog djela od preko 30.000,00 kuna, važećeg u vrijeme počinjenja djela, jer se primjenom novih iznosa neodređenih vrijednosti kao zakonskih obilježja u konkretnom slučaju smanjuje kriminalna količina tih kaznenih djela. Zato nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. stavka 4. ZKP/08. na koju upire optuženica u žalbi.

 

Nadalje, potpuno promašeno optuženica tvrdi da se u konkretnom slučaju ne bi radilo o kaznenom djelu jer da je ona jedini osnivač i član trgovačkog društva u kojem je ona bila odgovorna osoba i direktor, tako da je imovina društva njezina, a ne tuđa imovina, u smislu odredbe članka 246. KZ/11. pa da bi šteta bila počinjena njoj, a ne društvu. Optuženici treba pojasniti da imovina trgovačkog društva pripada tom trgovačkom društvu, ali nikako i njegovim odgovornim osobama, odnosno imovina društva ne pripada optuženici, kako ona tvrdi. Društvo koje tijekom svog poslovanja stječe imovinu stječe je u svoje ime i za svoj račun, a ta je imovina različita od imovine članova društva. Pri tome nije od utjecaja niti činjenica da je navedeno trgovačko društvo u međuvremenu brisano iz sudskog registra pa da je i to jedan od razloga da nije mogla nastupiti šteta. Dakle, sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08. jer radnje koje su opisane u izreci prvostupanjske presude sadrže sva obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. (između ostalog znatna imovinska šteta), a niti se radi o povredi članka 469. točke 3. ZKP/08., kada postoje okolnosti koje isključuju krivnju.

 

Nije u pravu optuženica ni kada tvrdi da je povrijeđeno načelo zakonitosti time što prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženice u cijelosti kao istinitu. Naime, pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima, kako to propisuje odredba članka 9. stavka 3. ZKP/08. Tako je prvostupanjski sud u obrazloženju presude, a vodeći računa o odredbi članka 459. stavka 5. ZKP/08., između ostalog, naveo činjenice koje stranke nisu osporile kao i razloge zbog kojih smatra da su sporne činjenice dokazane, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza. Pri tome je naveo sve razloge zbog čega i u kojem dijelu prihvaća obranu optuženice istinitom, a u kojem dijelu joj ne poklanja vjeru, nakon čega je na temelju pravilne ocjene obrane optuženice, kao i personalnih te materijalnih dokaza, svakog pojedinačno, te svih u međusobnoj vezi, a osobito na temelju nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije K. B. pravilno zaključio da je optuženica počinila terećeno joj kazneno djelo, odnosno da je po prethodnom dogovoru sa nepoznatim osobama osnovala trgovačko društvo „M.“ d.o.o. i da je na zahtjev tih nepoznatih osoba i uz njihovo obećanje da će biti novčano nagrađena predala im karticu i PIN žiro-računa trgovačkog društva „M.“ d.o.o. kako bi im omogućila nesmetano podizanje gotovine na bankomatima na teret tog računa i to u iznosu od 87.200,00 kuna, a da je sama optuženica u više navrata podignula na šalteru banke sa žiro-računa tog društva novac u ukupnom iznosu 3.008.295,93 kuna ostvaren poslovanjem društva i predala ga tim nepoznatim osobama koje su ga zadržale za sebe, čime je oštetila navedeno trgovačko društvo za taj iznos.

 

Takvu odluku prvostupanjski sud nije uopće utemeljio na grafološkom vještačenju, na što se potpuno promašeno poziva optuženica u žalbi, kao što sasvim neosnovano tvrdi da bi financijsko knjigovodstvenim vještačenjem bilo utvrđeno da bi optuženica podigla sa bankomata iznos od 87.200,00 kuna. Naime, iz činjeničnog opisa izreke prvostupanjske presude proizlazi da je optuženica predala karticu i PIN žiro računa trgovačkog društva „M.“ d.o.o. Z. b. nepoznatim osobama, kojima su one podigle terećeni iznos, a te okolnosti proizlaze iz rezultata financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

 

Konačno, nisu osnovani ni žalbeni navodi optuženice da je prvostupanjski sud trebao provesti ispitivanje svjedokinja N. T. i M. V., knjigovotkinja tog društva, budući da je branitelj optuženice na raspravi od 18. rujna 2017. odustao od tog dokaznog prijedloga.

 

Zbog toga nije osnovana žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni smatrajući da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio težinu kaznenog djela, okolnosti pod kojima je ono počinjeno kao i posljedice koje je imalo, zbog čega je izrečena mu kazna zatvora preblaga.

 

Kako se optuženica J. M. žali zbog povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to njezina žalba sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.

 

Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je optuženici pravilno olakotnim cijenio njezinu dosadašnju neosuđivanost, činjenicu da se radi o samohranoj majci maloljetnog djeteta te protek vremena od počinjenja kaznenog djela (deset godina), uz izostanak otegotnih okolnosti.

 

Stoga je određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, ispravno uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počiniteljicu te je uzimajući u obzir sve olakotne okolnosti, pravilno odmjerio optuženici J. M. kaznu zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., cijeneći pritom raspon zakonom zaprijećene kazne za to djelo od jedne do deset godina. No, istodobno je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je toj optuženici, uvažavajući sve olakotne okolnosti u počinjenju kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., primjereno i opravdano izreći uvjetnu osudu, koja je blaža vrsta kaznene sankcije, sa rokom provjeravanja u trajanju od dvije godine koji je prikladan za postizanje specijalne i generalne prevencije.

 

U ovom slučaju kazna zatvora u trajanju od jedne godine, uz primjenu uvjetne osude u vremenu provjeravanja u dvostrukom trajanju od izrečene kazne zavora može utjecati na optuženicu, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Takva kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Stoga je trebalo žalbe državnog odvjetnika i optuženice u tom dijelu odbiti kao neosnovane.

 

Budući da prilikom ispitivanja pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08., na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 482. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 25. siječnja 2018.