Broj: Kž 170/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. K., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 22. siječnja 2016. broj K-15/2014-67, u sjednici održanoj 1. veljače 2018., u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja, odvjetnika N. B. iz N. M.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), oslobođen je od optužbe opt. B. K. da bi počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

 

Temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08-I, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu podnio je optuženik po svom branitelju N. B., odvjetniku iz N. M., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Prije održavanja sjednice vijeća, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08-II), spis je dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća nazočio je optuženik osobno uz branitelja N. B., koji je izložio navode odgovora na žalbu. Uredno obaviješten zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08-II.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da se oslobađajuća presuda protiv optuženika za predmetno kazneno djelo temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Naime, državni odvjetnik smatra da je iskaz ošt. R. L. trebalo cijeniti vjerodostojnim jer ona u bitnom dosljedno opisuje pretrpljeno spolno zlostavljanje pa kako i psihijatrijski vještak, dr. A. H., temeljem opservacije oštećenice zaključuje da njezin alkoholizam i stanje početnog organskog psihosindroma ne dovodi u pitanje sposobnost davanja vjerodostojnog iskaza, trebalo je zaključiti da ona istinito tereti optuženika. Osim toga, optuženik je osoba slona činjenju seksualnih delikata jer je već osuđen za kazneno djelo pokušaja silovanja, a iz iskaza saslušanih svjedoka, koje prvostupanjski sud prihvaća, proizlazi i da je seksualno napastvovao kćer oštećenice kada je ona bila dječje dobi. Kako oštećenica nema motiva optuženika lažno teretiti, to navedene okolnosti "nikako ne mogu predstavljati dovoljno kvalitetan i prihvatljiv osnov za oslobođenje optuženika od optužbe".

 

Ovi navodi žalbe polaze od pogrešne pretpostavke da je za donošenje osuđujuće presude dostatno utvrditi da "nema osnova za donošenje oslobađajuće presude". Upravo suprotno, u postupku je bilo potrebno predočiti sigurne i uvjerljive dokaze koji daju pouzdanu osnovu za zaključak da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo, a to, međutim, i po uvjerenju ovog žalbenog suda, nije ostvareno.

 

Prije svega, prvostupanjski sud valjano ocjenjuje obranu optuženika, neovisno o tome što ju dijelom ne prihvaća. Utvrđenje da li je optuženik seksualno napastvovao kćer oštećenice prije 15-ak godina ionako nije predmetom ovog kaznenog postupka niti bi to moglo odlučujuće utjecati na zaključak o dokazanosti kaznenog djela za koje sada odgovara. Optuženik je doista osuđen zbog istovrsnog kaznenog djela počinjenog u ranoj mladosti tj. prije gotovo 30 godina, i ta bi okolnost, samo uz postojanje sigurnih dokaza da je počinio kazneno djelo za koje ovdje odgovara, mogla biti relevantna kod odlučivanja o kazni. U suprotnom, radilo bi se o nedopuštenom načinu zaključivanja temeljem predrasuda o karakteru ličnosti optuženika što ne može biti osnovom donošenja valjane sudske odluke.

 

Nadalje, prvostupanjski sud valjano uočava da je iskaz ošt. R. L., koja tvrdi da ju je optuženik dok je spavala prisilio na spolni odnošaj, u nekim dijelovima nedosljedan i životno nelogičan, za što daje opširne i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj žalbeni sud.

 

Osim toga, taj iskaz nije potvrđen kontrolnim dokazima jer svjedok dr. F. J., suprotno tvrdnji oštećenice, poriče da bi mu se ona potužila da je silovana, a ginekološki nalaz oštećenice bio je uredan. S obzirom da se oštećenica, kako tvrdi, drugima nije povjeravala, pa niti svojoj najužoj obitelji, već je opetovano negirala da bi ju optuženik silovao i to kako pred djelatnicima policije, tako i pred liječnicima psihijatrima, proizlazi da je ona po prvi puta iznijela svoje optužbe tek protekom preko pola godine od događaja tj. podnošenjem kaznene prijave dana 18. studenog 2013. Upitana da objasni zbog čega je najprije uporno negirala, a potom prijavila događaj, oštećenica daje neuvjerljive razloge pravdajući se strahom od optuženika iako su prethodno bili u dugogodišnjim dobrosusjedskim odnosima tijekom kojih nije imala negativnih iskustava. Konačno, oštećenica na raspravi iskazuje da je događaj prijavila na inzistiranje svog supruga kojeg su "zafrkavali po selu" tj. njezin suprug joj je prigovarao što događaj nije prijavila. Kada se pri tome uzmu u obzir karakteristike njezine ličnosti utvrđene psihijatrijskim vještačenjem u vidu pasivno-ovisnog poremećaja ličnosti koji se očituje u njezinoj sugestibilnosti i nesigurnosti, što je, prema mišljenju vještaka, posebno naglašeno u dinamici maritalnih (bračnih) odnosa, tada prvostupanjski sud s pravom zaključuje da je oštećenica prijavila optuženika za predmetno kazneno djelo pod znatnim utjecajem svog supruga i zato da mu udovolji, a ne zato što bi bila sigurna da ju je optuženik silovao pa želi da on za to kazneno odgovara.

 

Ovom zaključku u prilog govori i dio iskaza njezinog supruga, navodnog očevica događaja, svjedoka I. L. koji iskazuje da mu se oštećenica jutro nakon događaja obratila riječima I. si me ti silovao?", na što joj suprug odgovara da to nije učinio on, nego optuženik, a oštećenica mu uzvraća "ja se nemrem sjetiti da bi me B. siloval" te odbija otići na policiju riječima "da će ići samo mrtva, a on (suprug) neka ide gdje hoće". Sve navedeno, dakle, u znatnoj mjeri obeskrjepljuje značaj njezinog terećenja optuženika, a posebno kada se uzme u obzir i da je kod oštećenice verificiran alkoholizam s posljedicom ciroze jetre te početnim organskim psihosindrom, što je dovelo do izmijenjenih osobina ličnosti.

 

Pri tome, žalitelj daje pretjerani značaj nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka jer zaključak da je oštećenica s psihijatrijske strane sposobna dati vjerodostojan iskaz još ne znači i da je njezino terećenje na sudu istinito. Navedeno ukazuje da oštećenica, ako to želi, ima kognitivni kapacitet za istinito svjedočenje, a ocjenu o tome da li je u konkretnom slučaju govorila istinu daje isključivo sud analizom njezina iskaza samog za sebe i u vezi s drugim dokazima. Tu ocjenu, međutim, žalitelj nije s uspjehom doveo u sumnju.

 

S druge strane, glavni svjedok optužbe trebao bi biti očevidac događaja, tj. suprug oštećenice I. L. kojeg žalitelj u žalbi ne apostrofira, očito svjestan da se radi o osobi problematičnih psihofizičkih i moralnih vrijednosti. Naime, i kod ovog svjedoka je psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem utvrđena jaka zlouporaba alkohola te mješoviti poremećaj ličnosti s obilježjima emocionalne nezrelosti, narcisoidnosti i paranoidnih tendencija. Iako ovaj svjedok, prema mišljenju vještaka, posjeduje kognitivni kapacitet za davanje vjerodostojnog iskaza, vještaci uočavaju čitav niz nekonzistentnosti i kontradiktornosti koje svjedok iznosi u različitim situacijama, pa tako i tijekom intervjua za potrebe vještačenja. S obzirom da je svjedok tijekom vještačenja priznao fingiranje tj. simulaciju duševnih smetnji i simptoma koje su bile predmetom njegovog dotadašnjeg liječenja s ciljem ostvarivanja statusnih beneficija (zdravstveno osiguranje, opskrbnina i dr.), vještaci zaključuju da se radi o manipulativnoj osobi kojoj nije strano izmišljanje i konstruiranje događaja ako time može postići osobne ciljeve. Navedeno, pak, opravdava ocjenu prvostupanjskog suda da se tom svjedoku ne može vjerovati tim više jer je tijekom postupka mijenjao i dopunjavao svoj iskaz ne dajući pritom uvjerljivo obrazloženje zbog čega npr. svojoj supruzi nije pružio pomoć iako je, kako tvrdi, bio u njezinoj neposrednoj blizini i čuo da ju optuženik siluje. Stoga takav nelogičan i neživotan iskaz ovog svjedoka prije obeskrepljuje nego li potvrđuje navode optužbe.

 

Zaključno, imajući u vidu da optuženik dosljedno poriče učin kaznenog djela, te s obzirom na opisani karakter iskaza oštećenice i njezinog supruga svjedoka I. L. (na čiju inicijativu je i došlo do pokretanja kaznenog postupka), a u nedostatku drugih personalnih ili materijalnih dokaza, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da rezultati opsežno provedenog dokaznog postupka ne daju pouzdanu osnovu za zaključak da bi upravo optuženik bio počinitelj kaznenog djela silovanja na štetu oštećenice pa je u nedostatku sigurnih dokaza optuženika osnovano oslobodio od optužbe.

 

Kako državni odvjetnik navodima svoje žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda niti je ovaj žalbeni sud ispitujući pobijanu presudu našao povreda na koje u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-II, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude, primjenom čl. 482. ZKP/08-II.

 

Zagreb, 1. veljače 2018.