Broj: Kž-8/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

                              Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jadranke Đaković, kao predsjednika vijeća, te Predraga Dragičevića, kao suca izvjestitelja i Nenada Vlašića, kao člana vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Božane Rašić, u kaznenom predmetu protiv I. optuženog T. S. i II. optuženog B. D., zbog kaznenog djela iz članka 249. stavka 4. u svezi sa člankom 249. stavka 3., te člankom 240. stavka 1. i 3. Kaznenog zakona (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08. i 57/11. – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Zadru i oštećene D. A., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, od 14. rujna 2017., Poslovni broj K-600/2015-50., u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

                            I. Žalba Općinskog državnog odvjetništva u Zadru odbija se kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda.

 

                            II. Žalba oštećene D. A. (ranije M.), odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

                            Pobijanom presudom Općinskog suda u Zadru I. optuženi T. S. i II. optuženi B. D., na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv zdravlja ljudi, teško kazneno djelo protiv zdravlja ljudi iz članka 249. stavka 4. u svezi sa člankom 249. stavka 3. u svezi članka 240. stavka 1. i 3. KZ/97.                             

 

            Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. presuđeno je da stvarni troškovi ovog kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 56.113,00 kn, te nužni izdaci optuženika, kao i nužni izdaci i nagrada branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava.

 

                            Protiv te presude žalbu je podnio općinski državni odvjetnik, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

                            Žalbu je podnijela i oštećena D. A. (ranije M.), po opunomoćenom J. M., odvjetniku iz M. & L.– odvjetničko društvo d.o.o. iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda tako što će optuženike proglasiti krivima za počinjenje kaznenog djela koje im se stavlja na teret, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu u cijelosti i istu vratiti na ponovni postupak.

 

                      U odgovoru na žalbu općinskog državnog odvjetnika, I. optuženi T. S., po branitelju J. Č. odvjetniku iz S., predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, kao i da se žalba oštećenice izjavljena protiv iste presude odbaci kao nedopuštena.

 

                            II. optuženi B. D., po branitelju mr. sc. Ž. G., odvjetniku iz S., u odgovoru na žalbu općinskog državnog odvjetnika predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

                           

                         U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis predmeta dostavljen je Županijskom državnom odvjetniku u Slavonskom Brodu na dužno razgledavanje.

 

                         O sjednici vijeća temeljem članka 474. stavak 1. ZKP/08. uredno su izviješteni državni odvjetnik, I. optuženi T. S., njegov branitelj J. Č., odvjetnik u S., II. optuženi B. D., njegov branitelj mr. sc. Ž. G., odvjetnik u S., te oštećenica i punomoćnik oštećenice J. M., odvjetnik iz Z.

 

                         Na sjednicu vijeća su pristupili zamjenik ŽDO u Slavonskom Brodu, M. B., I. optuženi T. S., osobno, branitelj I. optuženika J. Č., odvjetnik iz Splita, branitelj II. optuženika mr. sc. Ž. G., odvjetnik iz S., dok nisu pristupili II. optuženi B. D., oštećena D. A. (M.) i njen opunomoćenik J. M., odvjetnik iz Z., dostave poziva uredno iskazane.

 

                            Zamjenica ŽDO u Slavonskom Brodu, M. B., iskazala je da u odnosu na predmet optužbe i pobijanu presudu u formalno pravnom smislu podržava žalbu ODO u Zadru u pogledu I. optuženika jer smatra da je ona suštinski osnovana. Nasuprot tome ne podržava žalbu u odnosu na II. optuženika jer smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio nepostojanje dokaza da bi on, s obzirom na vrijeme kada je u uključen u tekući porod oštećenice počinio kazneno djelo za koje je optužen. Međutim, smatra da je predmetno kazneno djelo pogrešno zakonski opisano i pravno kvalificirano, te da se ovdje ne radi o teškom kaznenom djelu protiv zdravlja ljudi iz članka 249. stavka 4. KZ/97., već o osnovnom kaznenom djelu iz članka 240. stavka 1. i 3. KZ/11. Posebno ističe da smrt nerođenog djeteta ne predstavlja smrt (jedne osobe) u smislu članka 249. stavka 4. KZ/97. (sada članak 181. stavka 1.; 4. i 8. KZ/11), jer nerođeno dijete po njenom mišljenju nema status osobe, ne može steći procesnu ulogu žrtve a pravnu zaštitu ostvaruje kroz pravnu zaštitu majke ili kada je ona zasebno propisana. Smatra da u konkretnom slučaju nije bila ostvarena predmetna teža posljedica smrti jedne osobe, kao kvalifikatornog obilježja djela iz optužnice, a smrt fetusa, odnosno prekid trudnoće (članak 181. stavka 3. KZ/11), nije bio propisan kao zasebna teža posljedica. Predlaže da se povodom žalbe a po službenoj dužnosti pobijana presuda preinači i utvrdi da djelo za koje su optuženici optuženi predstavlja kazneno djelo iz članka 240. stavka 1. i 3. KZ/11., te da se optužba zbog tog kaznenog djela odbije na temelju članka 452. točka 6. ZKP/08., jer je još u kolovozu 2004. došlo do nastupa apsolutne zastare kaznenog progona za to djelo.

 

                            Branitelj I. optuženika u cijelosti podržava izlaganje zamjenice ŽDO Slavonski Brod i sukladno tome predlaže da drugostupanjsko vijeće donese adekvatnu odluku. U svezi žalbe ODO Zadar izjavljuje da ostaje u cijelosti kod svih navoda odgovora na žalbu, posebno u dijelu kojim prigovara tvrdnja ODO Zadar u pogledu pojedinih nalaza sa mišljenjem vještaka koji su tijekom postupka izmijenjeni.

 

                            Branitelj II. optuženika ostaje kod svih navoda odgovara na žalbu i dodaje da je iz razloga pobijane presude razvidno koliko je skroman činjenični supstrat koji se odnosi na njegovog branjenika. Smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i predlaže da se presuda u odnosu na njegovog branjenika potvrdi, a podredno također podržava stav zamjenika ŽDO Slavonski Brod.

 

                            Žalba općinskog državnog odvjetnika nije osnovana, a žalba oštećenice je nedopuštena.             

 

                            Nije u pravu žalitelj kad tvrdi da  pobijana presuda nije na zakonu osnovana i da se temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i kao takva da je rezultat nekritične ocjene obrane I. i II. optuženika.

                         Upravo je suprotno mišljenje ovog drugostupanjskog vijeća da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje cijeneći tijekom dokaznog postupka sve relevantne dokaze, te je pravilno zaključio da tijekom ovog kaznenog postupka nije dokazano da su I. i II. optuženik počinili kazneno djelo koje im je stavljeno na teret predmetnom optužnicom. Sud je izveo sve dokaze koje je trebao izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica koje neposredno utječu na primjenu materijalno pravnih odredbi, te je na temelju savjesne ocjene izvedenih dokaza izveo i pravilne zaključke za što je u obrazloženju presude dao o svemu iscrpne i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

                            Optuženicima je stavljeno na teret da kao dežurni porodničari, po prijemu trudnice D. M. u rađaonu i izvršenog njenog pregleda nisu uočili, iako su to morali, da se radi o visoko rizičnoj trudnoći s teškom placentarnom insuficijencijom i intrauterinim zastojem u rastu, kao i fetalnom hipoksijom u oba ploda.

 

                            Po mišljenju ovog drugostupanjskog vijeća podnesena žalba Općinskog državnog odvjetnika u Zadru, sadrži samo subjektivnu i k tome i parcijalnu ocjenu tužitelja glede cjelokupnog dokaznog gradiva, te je kao takva nepotpuna a većim dijelom i pogrešna.

 

                            Općenito gledano veći dio žalbe Općinskog državnog odvjetništva temelji se na interpretaciji navoda vještaka iz kolovoza 2003., svibnja 2004. i kolovoza 2006., koji vještaci su dali nalaze i mišljenja prije nego je pribavljena relevantna medicinska dokumentacija, o čemu se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi precizno izjasnio kako na strani 14. tako i na strani 16-17. precizirajući da je ta relevantna dokumentacija pribavljena tek 2009.

 

                            Prije svega vještak prof. dr. sc. S. J. je jasno i nedvosmisleno u svom nalazu i mišljenju naveo i iskazao da se placentarna insuficijencija nije mogla utvrditi ultrazvučno, s obzirom da je obdukcijom histološki nađena samo povećana veličina sinicijalnih čvorova, što je potvrdio i vještak prof. dr. sc. M. P., koji je naveo da je placentarna insuficijencija utvrđena postmortalno obdukcijskom analizom posteljice, te da se bez doplera nije niti mogla ultrazvučno utvrditi. Kako je nesporno utvrđeno da na odjelu Ginekologije bolnice u S. 1998. nije postojao ultrazvučni aparat sa kolor doplerom, u pravu je prvostupanjski sud kada je zaključio da niti I. optuženik, a niti II. optuženik nisu niti mogli uočiti postojanje placentarne insuficijencije, tim više što takav podatak nije bio naveden niti u trudničkoj knjižici, u kojoj se trudnoća oštećene D. M. vodila kao uredna.

 

                            Također je činjenica da državno odvjetništvo nije na početku optuženike teretilo da nisu uočili intrauternu retardaciju ali je kasnije optužnica izmijenjena na način da im je stavljeno na teret da nisu uočili intrauterini zastoj u rastu, što je ustvari točno, jer nakon prijema trudnice nije prepoznat diskordantan rast, što se moglo uočiti i u trudničkoj knjižici, gdje je bila evidentirana različita težina dva ploda, ali se iz toga podatka ništa u biti nije dalo zaključiti, jer u knjižici nije bilo navedeno da se radi o patološkoj trudnoći.

 

                            Dakle, prvostupanjski sud je osnovano utvrdio da dežurni liječnici nisu prepoznali intrautrerni zastoj u rastu, što su mogli utvrditi uvidom u trudničku knjižicu i nakon ultrazvučnog pregleda, međutim, medicinski vještaci M. P. i D. Č., su iskazali da tada nije bila praksa da se kod diskordantnog rasta odmah ide na carski rez, te da se praksa do danas promijenila, tako da sama činjenica diskordantnog rasta, u kritično vrijeme 1998. prema postojećoj praksi nije automatski dovodila do hitnog carskog reza.

                            Naime, medicinski vještak M. P. je u svom iskazu pojasnio, a sa čime se suglasio i medicinski vještak D. Č. da je nakon što je oštećenici stavljen CTG uređaj u 16,25 sati, koji je oko 16,50 počeo bilježiti krivulju za drugog dvojka do 80 otkucaja u minuti, da se mogla prepoznati patologija ove trudnoće i da se je tada najkasnije trebala donijeti odluka o carskom rezu, ali da bi s obzirom na jako lošu i evidentno patološku krivulju drugi dvojak u porodu najvjerojatnije umro, a ako bi bio rođen živ imao bi teške neurološke probleme, uz ogradu da ne može sa sigurnošću tvrditi ni jednu ni drugu činjenicu.

 

                            Nadalje, optužnicom su optuženici terećeni da nisu uočili, a trebali su cerebralnu hipoksiju, da bi nakon mišljenja vještaka S. J. da takva dijagnoza nije niti utvrđena u oba ploda, državno odvjetništvo je izmijenilo optužnicu na način da su se optuženici dalje teretili da nisu uočili fetalnu hipoksiju.

 

                            Međutim, po mišljenju medicinskog vještaka D. Č. i da je nakon 16,50 sati donesena odluka da se ide na carski rez, krajnji rezultat bi bio isti i dijete bi umrlo u porodu, budući su fetalne patnje po njegovom mišljenju trajale već danima.

 

                            Po mišljenju ovog drugostupanjskog vijeća, u pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje da je u činjeničnom opisu optužnice pogrešno naveden uzrok smrti drugog dvojka, jer iz nalaza i mišljenja gore navedenih medicinskih vještaka proizlazi da uzrok smrti nisu bili trudovi nego asfiksija.

 

                            Imajući u vidu sve navedene ključne činjenice i relevantne dokaze, u pravu je prvostupanjski sud kada je zaključio da se u konkretnom slučaju nije moglo utvrditi postojanje uzročne veze između ponašanja, odnosno propusta optuženika, kako to tvrdi državno odvjetništvo i nastale posljedice, jer su citirani vještaci jasno i određeno naveli da sve i da je najkasnije u 16,50 sati donesena odluka da se ide na hitni carski rez, posljedica bi najvjerojatnije bila ista – očekivana smrt drugog dvojka u porodu, jer je dijete patilo danima, a ako bi se dijete i rodilo živo, što se nije moglo sa sigurnošću utvrditi, imalo bi određena neurološka oštećenja.

 

                            Treba još posebno istaći da kod ocjene o tome da li su optuženici u obavljanju svoje djelatnosti prilikom poroda oštećene D. M. postupali po pravilima struke, svakako treba uzeti u obzir sve okolnosti u kojima su donijeli stručne odluke. Pri tome, se kao mjerilo profesionalne odgovornosti svakako treba uzeti tzv. objektivno mjerilo polazeći od postupaka iz profesionalnog kruga, uz respektiranje konkretnih okolnosti u kojima je poduzet medicinski zahvat.

 

                            U konkretnom slučaju u kazneno pravnom smislu odgovornost za kazneno djelo nesavjesnog liječenja može postojati u slučajevima očiglednog postupanja i uopće nesavjesnog ponašanja, koje je suprotno pravilima znanosti i struke i gdje je nehaj određen  kriterijima standarda pažnje običnog, razboritog čovjeka, jer se od nikoga ne mogu tražiti izvanredne sposobnosti.

 

                            Izrazi "uopće nesavjesno postupa" ili "očito nesavjesno postupa", ukazuju na očito nesavjesne postupke, kako kod primjene sredstava, tako i kod primjene načina liječenja, pa u kazneno pravnom smislu samo grube povrede profesionalnih pravila postupanja i to samo onih očitih, evidentnih i na prvi pogled uočljivih odstupanja od priznatih pravila struke i znanosti ulaze u biće teškog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi iz članka 249. stavka 4. u svezi stavka 3. i u svezi članka 240. stavka 1. i 3. KZ/97.

 

                            Međutim, kako je to naprijed navedeno, iz iskaza citiranih vještaka proizlazi da se prema tadašnjoj praksi i kada bi bio utvrđen diskordantni rast blizanaca, ali i kada bi se utvrdilo da je jedan blizanac mrtav, ne bi se odmah išlo na carski rez, dok se ne utvrdi da sve to pogoršava stanje drugog blizanca. Samim time propusti dežurnih liječnika da odmah po prijemu nisu donijeli odluku o provođenju carskog reza, ne može se smatrati "uopće nesavjesnih postupanjem", jer, kao što je već prije rečeno, da su takvu odluku donijeli najkasnije u 16,50 sati, kada su je po mišljenju državnog odvjetnika trebali i donijeti, dvojbeno je da li bi drugi dvojak preživio s obzirom na teške fetalne patnje.

 

                            Ova činjenica je svakako bitna, jer uzročna veza između radnje i nastale posljedice u kazneno pravnom smislu postoji samo ako su radnje ili propusti direktno prouzročili nastalu posljedicu, a počinitelj djela je morao biti svjestan da bi takve radnje ili propusti mogli prouzročiti ovu posljedicu.

                            I po mišljenju ovog drugostupanjskog vijeća prvostupanjski sud je s pravom primijenio institut "in dubio pro reo", koji u kazneno pravnom smislu znači da se postojanje jedne takve činjenice, koja je za optuženike povoljnija, utvrđuje već i onda, kada je vjerojatnost njenog postojanja samo osnovana, pa dakle, takva činjenica ne mora biti izvjesna, za razliku od odlučne činjenice koja ide na teret optuženicima, koje moraju biti utvrđene do takve izvjesne mjere da čak ne postoji ni mogućnost postojanja neke druge činjenice koja bi ovu prethodnu isključila, a u konkretnom slučaju kao što je već u par navrata rečeno, gore navedeni vještaci su se suglasili da sve i da je iza 16,50 sati donesena odluka da se ide na carski rez, smrtna posljedica dvojka najvjerojatnije ne bi bila izbjegnuta.

 

                            Zbog svega iznijetog, prvostupanjski sud je osnovano oslobodio I. optuženog T. S., jer u ovom kaznenom postupku nije dokazano da bi isti počinio kazneno djelo iz članka 249. stavka 4. u svezi stavka 3. KZ/97. u svezi članka 240. stavka 1. i 3. KZ/97. na način kako je to opisano u činjeničnom opisu optužnice.

 

                            Također, je s obzirom na navedeno, prvostupanjski sud osnovano oslobodio i II. optuženog B. D., jer je kroz izjave gotovo svih saslušanih svjedoka nesporno utvrđeno da je isti bio hijerarhijski podređen I. optuženom dr. T. S., koji je kao viša službena osoba mogao donijeti odluku da se ide na carski rez, pa se stoga II. optuženi D. i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda neosnovano tereti za propuštanje poduzimanja pravovremene operacije carskog reza, jer II. optuženik nije niti mogao donijeti odluku da se ta operacija obavi.

 

                            Pored takvog stanja stvari posve je jasno da II. optuženi B. D. ne može ni po kojoj osnovi biti odgovoran za predmetno kazneno djelo, pa ga je stoga prvostupanjski sud, kao što je već prije rečeno posve osnovano temeljem odredbe članka 453. točka 3. ZKP/08. oslobodio od kaznene odgovornosti, jer u ovom kaznenom postupku nije dokazano da bi bilo kakvim propustom prouzrokovao smrt djeteta.

                            Kako u kaznenopravnom smislu "plod" uživa kaznenopravnu zaštitu od početka kontrakcije maternice (početka poroda), a kod carskog reza odvajanjem ploda iz majčine utrobe, ovo drugostupanjskog vijeće je s obzirom na ovako utvrđeno i navedeno činjenično stanje smatralo nepotrebnim upustiti se u analizu očito za sada dvojbene činjenice da li nerođeno dijete u konkretnom slučaju ima ili nema status osobe i da li je u konkretnom slučaju moglo ili nije moglo steći procesnu ulogu žrtve, jer to pitanje prethodno nije bilo predmetom rasprave pred prvostupanjskim sudom. 

 

                            Dakle, po mišljenju ovog drugostupanjskog vijeća očigledno je da podnesena žalba ODO Zadar nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08., radi čega se žalba općinskog državnog odvjetnika ukazuje kao neosnovana, pa je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude.

 

                            Kako je prvostupanjski sud donio na zakonu osnovanu presudu kojom su I. i II. optuženici oslobođeni od optužnice, osnovano je i temeljem članka 149. stavka 1. ZKP/08. presudio da stvarni troškovi ovog kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 56.113,00 kn, te nužni izdaci optuženika, kao i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

                            Kako je u konkretnom slučaju i oštećena D. A. (ranije M.) putem svog opunomoćenika J. M., odvjetnika iz Z., također podnijela žalbu iz svih žalbenih osnova, premda u ovom predmetu postoji državni odvjetnik kao tužitelj, žalba oštećenice je nedopuštena, pa je istu u tom smislu valjalo odbaciti, jer je njezina žalba bila ograničena (članak 464. ZKP/08), jedino na pobijanje presude zbog odluke suda o oštećenikovim troškovima kaznenog postupka, odnosno o odluci o imovinsko pravnom zahtjevu.

 

                            Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

 

Slavonski Brod, 6. veljače 2018.