Broj: Kž 287/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika Z. O. i P. V. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama optuženika Z. O. i P. V. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. veljače 2014. broj K-158/12 ispravljene rješenjem istog suda od 26. ožujka 2014. broj K-158/2012, u sjednici održanoj 7. veljače 2018.

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog Z. O., ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 248. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.) zbog kojega je optuženi Z. O. proglašen krivim pod točkom 2. osuđujućeg dijela presude i u tom se dijelu predmet upućuje nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod točkom I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni pa se optuženi Z. O. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. zbog kojeg je proglašen krivim pod točkom 1. osuđujućeg dijela presude, na temelju tog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci.

 

III. Djelomično se prihvaćaju žalbe optuženika Z. O. i P. V., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 560. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17), utvrđuje  da novčani iznos od 630.441,93 kune (šesto trideset tisuća četiristo četrdeset jednu kunu i devedeset tri lipe) predstavlja imovinsku korist koju su optuženici Z. O. i P. V. ostvarili kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. zbog kojeg su proglašeni krivima pod točkom 1. osuđujućeg dijela presude te se optuženicima Z. O. i P. V. nalaže da Republici Hrvatskoj plate svaki po 315.220,96 kuna (tristo petnaest tisuća dvjesto dvadeset kuna i devedeset šest lipa), u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude.

 

IV. Žalbe optuženika Z. O. i P. V. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženici Z. O. i P. V. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih djela, i to pod točkom 1. izreke optuženi Z. O. zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci, a optuženi P. V. zbog poticanja na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 37. KZ/11. pa je, na temelju tih propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci, a optuženi Z. O. djelom pod točkom 2. izreke i za kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju pet mjeseci pa je optuženi Z. O., uz primjenu odredaba članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

 

Optuženici Z. O. i P. V. oslobođeni su obveze naknade troškova kaznenog postupka te je odlučeno da ti troškovi padaju na teret proračunskih sredstava, i to pozivom na odredbe članka 122. stavka 4. i članka 119. stavka 1. i stavka 2. točaka 1. do 6. „ZKP“, pri čemu se očigledno mislilo na Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; dalje u tekstu: ZKP/97.), iako je predmetni postupak trebao biti proveden po odredbama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude važećeg Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13. i 145/13.; dalje: ZKP/08.).

 

Također je utvrđeno da novčani iznos od 630.441,93 kune predstavlja imovinsku korist koju su optuženici Z. O. i P. V. ostvarili kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrđeno je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te se optuženicima Z. O. i P. V. naloženo da 630.441,93 kune solidarno uplate u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Nasuprot tome, a na temelju članka 353. točke 3. ZKP/97., protiv optuženog Z. O. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. KZ/97.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženi Z. O. po branitelju, odvjetniku J. B., i optuženi P. V. po odvjetniku, Ž. B., „zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede odredba kaznenog zakona i zbog odluke o kazni“. Oba optuženika predlažu „da Vrhovni sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud nakon što ispita presudu u smislu odredbi članka 476 ZKP i dr. istu ukine i predmet vrati na ponovo suđenje (…), odnosno podredno da pobijanu presudu preinači“.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom sada važećeg članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe su djelomično osnovane.

 

U odnosu na žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

 

U pravu je optuženi Z. O. kada u žalbi ukazuje na proturječje u izreci pobijane presude, i to proturječje između činjeničnog opisa radnji kaznenog djela iz točke 2. osuđujućeg dijela izreke i činjeničnog opisa kaznenog djela iz odbijajućeg dijela presude.

 

Naime, optuženi O. je pod točkom 2. izreke pobijane presude proglašen krivim što je „tijekom 2005. i 2006. u Z., kao direktor i jedina osoba ovlaštena da sklapa pravne poslove za društvo `C.-O.´ d.o.o. iz Z., N. T., u cilju da trgovačkom društvu ishodi nepripradna materijalna sredstva, vršio oporeziv promet usluga i ostvario priliv sredstava na žiro račun društva u ukupnom iznosu od 709.096,62 kn, a što nije prijavio kao prihod društva Poreznoj upravi i na isti nije obračunavao iznose obveza društva u vidu plaćanja poreza i doprinosa, te je time pribavio društvu nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od 134.548,99 kn, a da bi navedenu poslovnu aktivnost prikrio i izbjegao plaćanje obveza društva prema proračunu RH, protivno članku 8. Zakona o računovodstvu (NN 90/92 i 146/05) i članku 23. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 47/95, 90/05) nije vodio dnevnik, glavnu i pomoćne knjige, te knjigu primljenih i izdanih računa za 2005. i 2006. godinu“, a te njegove radnje pravno su označene kao kazneno djelo iz članka 248. KZ/11.

 

Istom presudom je protiv optuženog Z. O. odbijena optužba da bi „tijekom 2005. i 2006. u Z., kao direktor i jedina osoba ovlaštena da sklapa pravne poslove za društvo `C.-O.´ d.o.o. iz Z., N. T., u cilju da trgovačkom društvu ishodi nepripradna materijalna sredstva, vršio oporeziv promet usluga i ostvario priliv sredstava na žiro račun društva u ukupnom iznosu od 709.096,62 kn, a što nije prijavio kao prihod društva Poreznoj upravi i na isti nije obračunavao iznose obveza društva u vidu plaćanja poreza i doprinosa, te je time pribavio društvu nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od 134.548,99 kn“, koje radnje su pravno označene kao kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. u vezi s člankom 292. stavkom 1. alinejom 4. KZ/97.

 

Kada se ovi opisi djela usporede, očigledno je da je prvostupanjski sud optuženog Z. O. navedenom točkom 2. osuđujućeg dijela presude proglasio krivim ne samo za radnje koje sadrže obilježja kaznenog djela iz članka 248. KZ/11. (nevođenje, u svojstvu direktora društva C.-O. d.o.o., tijekom 2005. i 2006. dnevnika, glavne i pomoćnih knjiga, te knjige primljenih i izdanih računa za 2005. i 2006. godinu, i to protivno članku 8. Zakona o računovodstvu i članku 23. Zakona o porezu na dodanu vrijednost), nego i za iste one radnje u odnosu na koje je protiv njega odbio optužbu, a koje je trebalo izdvojiti (i samo za njih odbiti optužbu), odnosno ispustiti ih iz osuđujućeg dijela presude, a to prvostupanjski sud nije učinio.

 

Zbog toga je ovakvom izrekom pobijane presude, koja je u ovome dijelu proturječna sama sebi, zbog čega se presuda u tom dijelu osuđujuće presude ne može ispitati, počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. zbog koje je, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08.-17., trebalo djelomično prihvatiti žalbu optuženog Z. O. i ukinuti prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. zbog kojega je optuženi Z. O. proglašen krivim pod točkom 2. osuđujućeg dijela presude te predmet u tom dijelu vratiti nadležnom sudu na ponovno suđenje i odluku, kako je i riješeno pod točkom I. izreke.

 

Optuženici Z. O. i P. V. u žalbama koje su u pretežitom dijelu identične tvrde da su „razlozi navedeni u obrazloženju (…) potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni“, jer da „sud navodi sve dokaze koji su izvedeni tijekom postupka kao što i registrira koje činjenice su prema mišljenju suda kao neosporne utvrđene ali ne navodeći međutim i činjenice koje su prema mišljenju obrane i tijekom postupka ostale sporne“.

 

Međutim, u nastavku žalbi optuženici O. i V. polemiziraju s razlozima prvostupanjskog suda iznesenima u obrazloženju pobijane presude, pokušavajući osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja tog suda, a ne ukazuju na određene nejasnoće i proturječja u tom obrazloženju, pa ovdje treba navesti da prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, kako o onima koje se odnose na objektivna obilježja predmetnih kaznenih djela, tako i o onima koje se odnose na krivnju oba optuženika, a među tim razlozima nema nikakvih proturječja.

 

Optuženici u žalbama tvrde i da je, „kako se žalba podnosi i iz žalbenog razloga koji se odnosi kako na visinu tako i na vrstu kazne“, prvostupanjski sud „u obrazloženju presude propustio obrazložiti razloge zašto nije primijenio i druge (…) pravne institute vezane uz KZ/11.“ kao što su „ublažavanje kazne ili izricanje uvjetne osude ili možda djelomične uvjetne osude ili rad za opće dobro“.

 

Međutim, sud je u obrazloženju presude, prema odredbi članka 459. stavka 6. ZKP/08.-17., dužan navesti „koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne, kojim se razlozima vodio kad je ustanovio da kaznu treba ublažiti ili optuženika osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu, odnosno djelomičnu uvjetnu osudu, zamijeniti kaznu radom za opće dobro na slobodi, izreći posebne obveze, zaštitni nadzor, sigurnosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi, oduzimanje predmeta ili javno objavljivanje presude“. Iz te odredbe ne proizlazi obveza suda obrazlagati zbog čega nije ublažio kaznu, izrekao uvjetnu osudu, djelomičnu uvjetnu osudu, odnosno zašto nije primijenio neki od navedenih instituta, pogotovo ako to stranke tijekom postupka nisu niti predlagale.

 

Zbog toga nisu počinjeni ovi oblici bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. koje u žalbama također ističu optuženici Z. O. i P. V..

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-17., ispitao prvostupanjsku presudu u preostalom pobijanom dijelu (koji se ne odnosi na ukinuti dio presude) te je našao da u tom dijelu nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

 

U odnosu na žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

 

Optuženici Z. O. i P. V. u žalbama tvrde da je „ostalo sporno i nerazjašnjeno pitanje da li se u postupanju okrivljenih radilo o isplati tzv. `drugog dohotka´ ili o `isplati akontacijske dobiti´“, pri čemu ukazuju na Odluku uprave društva od 3. siječnja 2005. prema kojoj se optuženicima „odobrava (…) isplata predujma (akontacije) dobiti društva u iznosu 689.000,00 kuna“, pri čemu optuženi O. tvrdi da „ostaje nerazumljivo zašto ovu i ovakvu odluku potpuno zasnovanu na Zakonu o trgovačkim društvima (…) sud smatra `pokušajem obrane da izbjegne kaznenu odgovornost jer društvo nije imalo dobiti koju bi moglo dijeliti´“.

 

Optuženici se pozivaju i na odredbu članka 407. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00.. 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12. i 68/13.) iz koje, prema žaliteljima, proizlazi obveza „povrata primljene akontacije u slučaju da društvo ne ostvari očekivanu dobit“, kao i na odredbu članka 10.a Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“ broj 177/04., 90/05., 57/06., 146/08., 80/10., 22/12. i 148/13.) prema kojoj se nepodmirena razlika između predujma dobiti i ostvarene dobiti „smatra primitkom koji se oporezuje u skladu sa Zakonom o porezu na dohodak“.

 

Žalitelji dalje tvrde da se „iz činjenice da je isplaćena akontacija dobiti“ ne može zaključiti „da se (…) kod člana društva koji je takvu akontaciju dobiti primio radi o kaznenom djelu i `izravnoj namjeri´ stjecanja protupravne imovinske koristi“. Također ističu da „upravo (…) činjenica da je društvo za poslove posredovanja u vrlo kratkom vremenskom razdoblju dobilo znatna sredstva, predstavlja (…) okolnost koja daje za pravo okrivljenima realno vrlo brzo očekivati i daljnju dobit iz budućeg poslovanja“ pa da je „time (…) životna i logična bila Odluka o isplati akontacije dobiti“.

 

Optuženici tvrde i da je iz njihovih obrana „sasvim očigledno da su (…) bili u kaznenopravnoj zabludi kako o biću kaznenog djela, zatim o činjeničnim pretpostavkama razloga isključenja protupravnosti tako i o samoj protupravnosti djela“, a da su „sve tri kaznenopravne zablude u kojima su se nalazi I. i II. optuženi – neotklonjive“.

 

Optuženici Z. O. i P. V. u žalbama navode „da ŽDO a ni vještak (…) nije na zakonit, jasan i nedvojben način dokazao da se radilo o isplatama drugog dohotka, a ne akontacije dobiti, a sama činjenica da poslovne knjige nisu bile uredno vođene ne znači da dobit nije ostvarena, odnosno da je nije bilo“ te da „uplate posredničke provizije upravo dokazuju suprotno“.

 

Suprotno svim ovim žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud analizirao sve provedene dokaze, uključujući i iskaze optuženika te je razlozima koji su potpuno prihvatljivi i za ovaj drugostupanjski sud obrazložio i ocjenu vjerodostojnosti tih dokaza.

 

Naime, potpuno je jasno da 5. siječnja 2005., s kojim danom je datirana Odluka uprave društva C.-O. d.o.o. (odnosno njegovog direktora, optuženog Z. O.), nije postojala realna osnova za donošenje odluke „kojom se P. V. i Z. O. odobrava isplata predujma (akontacije) dobiti društva u iznosu do =680.000,00 kuna“ (list 245 spisa), jer je, prema iskazu samog optuženog O., to društvo „bilo u lošem stanju“, odnosno tada nije niti počelo ostvarivati dobit koja bi mogla biti predmetom takve isplate njene akontacije. Već zbog toga se ukazuje osnovanom ocjena prvostupanjskog suda da ta Odluka, predana u spis tek na raspravi održanoj 13. studenog 2013., dakle, više od sedam godina nakon isteka inkriminiranog razdoblja u kojem optuženi O. nije vodio nikakve poslovne knjige niti poslovnu dokumentaciju, predstavlja, kako to prvostupanjski sud pravilno ističe, „neuspješni i nevješto pokušaj da se opravdaju (…) kriminalne aktivnosti“.

 

Navedenim razlozima treba, s obzirom na žalbene tvrdnje optuženika, dodati da takvu ocjenu navedene Odluke opravdavaju još neke nesporne činjenice: prije svega, jedini osnivač trgovačkog društva C.-O. d.o.o. je, prema obranama optuženika, ali i prema povijesnom izvatku Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-02/6411-1 (list 35 spisa), samo optuženi Z. O., zbog čega optuženi P. V., koji nije bio suosnivač tog društva, nije niti imao ikakvo pravo na sudjelovanje u dobiti tog društva, pa time niti na „predujam (akontaciju) dobiti društva“; osim toga, i ugovor o posredovanju između društava C.-O. d.o.o. i A. d.o.o. (listovi 48-49 spisa), za koje posredovanje su kasnije i bile vršene uplate na devizni račun društva C.-O. d.o.o. otvoren u poslovnici N. d.d. u K. u Republici Sloveniji, sklopljen je 5. siječnja 2005., dakle, nakon 3. siječnja 2005. koji je naznačen kao datum donošenja citirane Odluke o isplati predujma dobiti društva optuženicima, pa je nelogično i neživotno da je takva Odluka donesena u vrijeme kad još nije bio zasnovan poslovni odnos tek na temelju kojega bi se eventualno moglo očekivati da će društvo C.-O. d.o.o. ostvariti neku dobit; konačno, relativno mala razlika između iznosa koji bi prema toj Odluci trebao biti isplaćen optuženicima Z. O. i P. V. na ime predujma dobiti društva (680.000,00 kuna) i iznosa koji predstavlja priliv na inozemni račun društva C.-O. d.o.o., a koji su optuženici podigli s tog računa (85.150,00 EUR-a, odnosno 630.441,93 kunske protuvrijednosti) također upućuje na pokušaj naknadnog opravdanja podizanja tih sredstava navedenom Odlukom jer, s obzirom na neodređenost opsega poslova na koji se odnosio opisani Ugovor o posredovanju izvjesno nije bilo moguće već i prije sklapanja tog Ugovora predvidjeti visinu tih prihoda društva.

 

Uz sve izneseno, ističe se i da su obrane optuženika Z. O. i P. V. o razlozima podizanja novca s inozemnog računa društva C.-O. d.o.o. proturječne i same sebi i ovog Odluci: ako su ta sredstva predstavljala akontaciju njihove dobiti (a na nju, kako je već obrazloženo, optuženi P. V. zapravo niti ne bi imao pravo), oni nisu imali razloga ta sredstva, koja bi tada postala njihova osobna imovina, bez ikakvog evidentiranja ulagati u poslovanje društva C.-O. d.o.o. (primjerice, kao njihovih pozajmica tom društvu s pravom kasnijeg zahtijevanja njihovog povrata), a ako su ih podizali radi podmirenja troškova poslovanja društva nije bilo razloga ne pravdati ih računima koji bi se odnosili na učinjene troškove, čime bi oni opet zadržali pravo kasnije isplate akontacije dobiti ili same dobiti po isteku obračunskog razdoblja.

 

S obzirom na sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud otklonio obrane optuženika Z. O. i P. V. kojima oni podizanje novca s inozemnog računa društva C.-O. d.o.o. opravdavaju navedenom Odlukom te nedokazanim tvrdnjama da su ta sredstva oni ulagali u poslovanje društva te je našao nedvojbeno dokazanim da su optuženici tih 85.150,00 EUR-a, postupajući s izravnom namjerom stjecanja protupravne koristi, prisvojili i time ostvarili imovinsku korist u kunskoj protuvrijednosti navedenog iznosa, odnosno u visini 630.441,93 kuna, za koji iznos su i oštetili to društvo.

 

Opisano nedvojbeno utvrđenje otklanja i žalbene tvrdnje optuženika da su oni postupali u zabludi o biću djela (članak 30. KZ/11.) i zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost (članak 31. KZ/11.), a izvjesno je i da su bili svjesni da je takvo njihovo postupanje bilo protupravno, pa nema govora niti o njihovoj zabludi o protupravnosti (članak 32. KZ/11.).

 

U odnosu na žalbene tvrdnje optuženog P. V. da je prvostupanjski sud „potpuno nekritički i bez traženja ikakvog dokaza naprosto `zdravo za gotovo´ prihvatio ničim dokazanu ili obrazloženju (…) tvrdnju iz optužnice“ o njegovom poticanju optuženog Z. O. na otvaranje deviznog računa društva C.-O. d.o.o. u Republici Sloveniji te podizanje i prisvajanje novca s tog računa treba odgovoriti da je prvostupanjski sud za ovaj oblik sudioništva optuženog V. u počinjenju predmetnog kaznenog djela dao jasne i valjane razloge, uputivši na obrane optuženika u kojima su oni opisali početak rada društva na tržištu u Republici Sloveniji, pri čemu je optuženi O. izrijekom naveo da je upravo optuženi V. stupio u kontakt s društvima za koja je društvo C.-O. d.o.o. obavljalo poslove posredovanja te da su njih dva zajedno sudjelovali u poslovanju društva, a i optuženi V. je naveo da su njih dva, s obzirom da je on znao da je to društvo njegovog prijatelja, optuženog O., „u stagnaciji“, zajedno odlučili poslovati u Sloveniji. Ovakvi navodi obrana optuženika uistinu, kako to navodi i prvostupanjski sud, upućuju na zaključak da je za opisano poslovanje društva C.-O. d.o.o. u Sloveniji inicijativu dao optuženi V. te da je on, zajedno s optuženim O., sudjelovao i u kreiranju poslovnih odluka, pa tako i odluke o podizanju i prisvajanju novca s inozemnog računa tog društva, zbog čega njegovo dokazano postupanje predstavlja poticanje u smislu članka 37. stavka 1. KZ/11.

 

Slijedom svega iznesenog, žalbenim navodima, a niti sadržajem dokaza na koje te žalbe upiru, nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica, a tim žalbama se ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, pa žalbe optuženika Z. O. i P. V. podnesene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.-17.) u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. izreke pobijane presude nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbe zbog povreda kaznenog zakona:

 

Optuženici Z. O. i P. V. u žalbama ističu žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ali je posebno ne obrazlažu pozivom na neku od odredaba članka 469. točaka 1. do 6. ZKP/08., već očigledno smatraju da je takva povreda posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle, da se radi o takozvanoj „posrednoj“ povredi kaznenog zakona, a na te njihove tvrdnje, kojima oni uglavnom pobijaju pravilnost činjeničnih utvrđenja, odgovoreno je u dijelu koji se odnosi na žalbenu osnovu iz članka 470. ZKP/08.-17.

 

Optuženici Z. O. i P. V. u žalbama ističu da sud, „kod odluke o primjeni jednog ili drugog kaznenog zakona, ukoliko se (…) odluči za jedan kazneni zakon, (…) mora odredbe toga zakona primjenjivati u cjelini i nije mu dopušteno odlučiti da neke od odredbi primjenjuje a druge ne i time stvarati neki treći hibridni KZ“.

 

Točno je da je načelo alternativiteta na koje ukazuju žalbe jedno od temeljnih pravila koja sud mora imati na umu prilikom primjene odredaba članka 3. KZ/11., odnosno odredaba o primjeni kaznenog zakona najblažeg za počinitelja (ali i to pravilo, i prema pravnoj teoriji i prema uglavnom ustaljenoj sudskoj praksi, poznaje neke iznimke). Međutim, prvostupanjski je sud u ovom osuđujućem dijelu pobijane presude primijenio isključivo odredbe KZ/11. (određenog na isti način, odnosno pozivom na brojeve službenog glasila u kojem je on objavljen, kao što taj Zakon određen i u izreci ove drugostupanjske odluke), a ne i ranijeg kaznenog zakona (KZ/97.), pa je potpuno nejasno zbog čega žalitelji smatraju da je u pobijanoj presudi istovremenom primjenom odredaba više zakona primijenjen neki „hibridni“, nepostojeći kazneni zakon.

 

Zbog toga nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.-17. koju optuženici citiranim tvrdnjama sugeriraju.

 

Neosnovano optuženici Z. O. i P. V. u žalbama osporavaju dio odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. kojim im je naloženo plaćanje njenog iznosa u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, tvrdeći da je „imovinska koristi koju su (…) kaznenim djelom pribavili optuženici pribavljena na štetu firme C.-O. pa bi po dosljedno provedenoj logici toj firmi i treba pripasti“.

 

Naime, oštećeno društvo C.-O. d.o.o. nije postavilo imovinskopravni zahtjev pa nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 77. stavka 2. KZ/11., a imovinska korist koja se oduzima osuđujućom presudom postaje vlasništvo Republike Hrvatske, kako je to jasno proizlazilo iz odredaba članka 5. stavka 1. točaka b) i c) Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10.; dalje u tekstu: ZPOIK) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a isto to propisuju i sada važeće odredbe članka 560. stavka 2. ZKP/08.-17.

 

Međutim, u pravu su optuženici kada u žalbama ukazuju na nezakonitost odluke o oduzimanju imovinske koristi koju su oni ostvarili kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. u dijelu kojim im je naloženo solidarno platiti Republici Hrvatskoj 630.441,93 kune.

 

Naime, načelo oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom propisano je u članku 5. KZ/11., a iz odredaba članka 77. KZ/11. koje to načelo detaljnije razrađuju proizlazi da se ta imovinska korist oduzima od osobe koja ju je stekla (a, pod određenim uvjetima, i od treće osobe na koju je prenesena). Plaćanje iznosa te imovinske koristi, kad ju je steklo više osoba, nije moguće naložiti svima njima kao solidarnu obvezu (što bi bilo moguće kod nalaganja naknade štete, kada postoji zakonom ustanovljena solidarnost dužnika te obveze ako je šteta uzrokovana kaznenim djelom), već je potrebno odrediti koliki dio te koristi je stekla svaka od tih osoba (prema članku 559. ZKP/08.-17. to je moguće odrediti i po slobodnoj ocjeni) pa onda od svake od njih odrediti oduzimanje odgovarajućeg iznosa.

 

Budući da je prvostupanjski sud plaćanje u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u iznosu od 630.441,93 kune naložio optuženicima Z. O. i P. V. solidarno, takvom odlukom o oduzimanju imovinske koristi prekoračena je ovlast koju sud ima po zakonu, odnosno, počinjena je povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08.-17.

 

U činjeničnom opisu radnje kaznenog djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude navedeno je da su optuženici Z. O. i P. V. između sebe podijelili 85.150,00 EUR-a koje su podigli s inozemnog računa društva C.-O. d.o.o., zaključuje se da je svaki od njih time stekao protupravnu imovinsku korist u polovini kunske protuvrijednosti navedenog iznosa, dakle, svaki po 315.220,96 kuna.

 

Budući da je postupak oduzimanja imovinske koristi sada propisan odredbama ZKP/08.-17., koje se imaju primijeniti prema odredbi članka 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/17.), trebalo je djelomično prihvatiti žalbe optuženika Z. O. i P. V. i, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-17, preinačiti pobijanu presudu u odluci o oduzimanju imovinske koristi te, na temelju članka 560. stavka 2. ZKP/08.-17., odlučiti kao pod točkom III. izreke.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je presudu u pobijanom, a neukinutom dijelu u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-17. i nije našao da bi na štetu optuženika na neki drugi način bio povrijeđen kazneni zakon.

 

U odnosu na žalbe zbog odluka o kaznama:

 

Optuženici Z. O. i P. V. u žalbama ističu da presudu pobijaju i zbog odluke o kazni, ali tu žalbenu osnovu ne obrazlažu.

 

Zbog toga na takve njihove žalbe treba odgovoriti da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio i pravilno ocijenio sve okolnosti koje, prema odredbama članka 47. KZ/11., utječu na visinu kazne, pri čemu im je olakotnim cijenio dosadašnju neosuđivanost i njihove obiteljske prilike, odnosno činjenice da su oba optuženici očevi po dvoje maloljetne djece, a otegotnim im je cijenio visinu protupravne imovinske koristi koju su oni ostvarili u relativno kratkom razdoblju.

 

Stoga se kazne zatvora u trajanju po jednu godinu i deset mjeseci odmjerene optuženom Z. O. i P. V., i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, ukazuju primjerenima kako kaznenim djelima koja je svaki od njih počinio, tako i ličnostima ovih počinitelja te stupnju njihove krivnje, a pogodnima da ostvare i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počiniteljima ponovno uključivanje u društvo.

 

Stoga je, zbog odluke pod točkom I. izreke, a na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-17., trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu na način kako je i odlučeno pod točkom II. izreke, a, budući da ne postoje ostali razlozi zbog kojih optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, na temelju članka 482. ZKP/08.-17., žalbe optuženika Z. O. i P. V. u ostalom dijelu odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke.

 

Zagreb, 7. veljače 2018.