Broj: Kž 111/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 30. studenog 2016. godine, br. K-53/11, u sjednici održanoj 7. veljače 2018. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se opt. K. Š. za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. i u svezi čl. 52. KZ/11, za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine i šest (6) mjeseci u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru od 14. lipnja 2016. godine do 27. lipnja 2016. godine, te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. lipnja 2016. godine, pa nadalje.

 

II.              Odbija se kao neosnovana žalba opt. K. Š. i u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Rijeci, presudom od 30. studenog 2016. godine, br. K-59/11 proglasio je krivim opt. K. Š. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. i čl. 52. st. 1. KZ/11 i na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine i šest (6) mjeseci, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru od 14. lipnja 2016. godine do 27. lipnja 2016. godine, te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. lipnja 2016. godine, pa nadalje.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08) oštećeniku – stečajnoj masi iza dužnika G. K. d.d. za građevinarstvo u stečaju, R., dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 7,288.315,06 kn sa pripadajućom zakonskom kamatom do isplate, dok se s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva od 20.000,00 kn upućuje u parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 6., 7. i 8. ZKP/08 optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka kao u izreci pobijane presude, dok će se o nagradi branitelja po službenoj dužnosti i ostalim troškovima donijeti posebno rješenje.

 

Na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08 protiv opt. K. Š. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. i 2. KZ/97 i kazneno djelo protiv povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 287. KZ/97.

 

Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08 oštećenici Državni proračun Republike Hrvatske – ministarstvo…, zavod… i zavod… se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju u parnicu.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja u ovom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka i predlaže da se pobijana presuda preinači u dijelu odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, sukladno navodima žalbe.

 

Optuženik se žali po branitelju A. Š., odvjetniku iz R. i osobno (dva podneska) iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine.

 

Državni odvjetnik podnio je dva odgovora na žalbu optuženika u kojima predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

U žalbi podnesenoj po branitelju optuženik navodi da "prvostupanjski sud nije vodio računa o toč. 3. ZKP/08 budući je okrivljeni slovenski državljanin", pa bi se iz tog navoda moglo zaključiti da se optuženik žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/08 u čemu, međutim, nije u pravu, budući optuženik u postupku nije navodio da mu je slovenski jezik materinji niti je tražio da se na raspravi služi tim jezikom, što je i logično, jer je rođen u O., u Republici Hrvatskoj i materinji jezik mu je hrvatski. Tu činjenicu je očigledno imao u vidu i Okružni sud u Krškom u Republici Sloveniji gdje je optuženik zamolbeno ispitan (list 498 do 500 spisa) i kada mu je dana mogućnost da se služi materinjim, hrvatskim jezikom, odbio je prevođenje jer razumije slovenski jezik.

 

Prema tome, nije ostvarena postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/08 na koju optuženik ukazuje u žalbi podnesenoj po branitelju.

 

U istoj žalbi optuženik parafrazira bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 iako ne navodi da se radi o toj postupovnoj povredi, niti obrazlaže u čemu se ona sastoji.

 

Ispitujući po službenoj dužnosti navedenu postupovnu povredu, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi ista bila ostvarena, kao niti koja od onih na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

 

U osobno podnesenoj žalbi optuženik ističe povrede postupka za koje smatra da su učinjene na njegovu štetu, kao što su neistinito navođenje adrese boravišta u Z., nepriznavanje zdravstvenih poteškoća optuženika i njegove supruge, odbijanje saslušanja predloženih svjedoka, odbijanje postavljanja novog branitelja po službenoj dužnosti, a odriče i legitimitet Županijskom državnom odvjetništvu za izdavanje europskog uhidbenog naloga.

 

Na taj način optuženik ističe niz prigovora koji bi se eventualno mogli podvesti pod postupovnu povredu iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 iako ne navodi koju zakonsku odredbu Zakona o kaznenom postupku sud nije primijenio ili ju je nepravilno primijenio, a da je ista utjecala ili mogla utjecati na presudu.

 

U odnosu na zahtjev optuženika da mu se postavi novi branitelj po služenoj dužnosti ukazuje se optuženiku da je predsjednik Županijskog suda u Rijeci razmatrao podneske optuženika u kojima "otkazuje povjerenje branitelju po službenoj dužnosti" i u dva navrata donio rješenja pod brojem 14 Su-196/2015-2 od 24. ožujka 2015. godine i od 16. studenog 2016. godine kojima je odbio prijedlog optuženika za razrješenjem branitelja po službenoj dužnosti, jer je pregledom spisa utvrdio da je branitelj uredno obnašao dužnost.

 

Nije u pravu optuženik niti kada ukazuje da su mu odbijeni dokazni prijedlozi, budući je prvostupanjski sud svaki puta prihvatio prijedloge obrane u većem dijelu, dane na raspravama 12. prosinca 2013., 20. studenog 2014. i 25. srpnja 2016. godine.

 

Na prijedlog optuženika saslušano je pet svjedoka od šest predloženih, a pročitana je i cjelokupna dokumentacija koju je optuženik dostavio u spis.

 

Svjedok V. na kojeg ukazuje žalba optuženika je saslušan u tijeku dokaznog postupka, dok je odbijen prijedlog za saslušanjem svjedoka R. Z. s obrazloženjem koji prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga nije optuženiku povrijeđeno niti pravo obrane, na koju povredu podredno ukazuje.

 

Prvostupanjski sud je u tijeku postupka uvažavao zdravstveno stanje optuženika i tome prilagođavao vrijeme trajanja i odvijanja rasprava, a isto je cijenjeno i prilikom odmjeravanja kazne.

 

Neosnovano optuženik prigovara i izdavanju uhidbenog naloga, iako to nije predmet razmatranja pobijane presude međutim, optuženiku je potrebno ukazati da je isti izdan u skladu sa zakonom, jer je optuženik izbjegavao pristupiti na raspravu i postao nedostupan pravosudnim tijelima Republike Hrvatske.

 

Optuženik neosnovano ukazuje i na nelegitimnost postupanja Državnog odvjetništva pozivajući se na stečajni postupak nad oštećenom pravnom osobom, što međutim, nije povezano s ovlastima Državnog odvjetništva u kaznenom progonu.

 

S obzirom na sve navedeno, nije osnovana niti osobna žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi podnesenoj po branitelju ističe da nema dovoljno dokaza koji bi sa sigurnošću upućivali na činjenicu da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim, dok u osobno podnesenoj žalbi navodi da je zbog naivnosti krivo procijenio vrijednost nekretnina i da u stvari nije poznavao imovinu K., da nije dovoljno pažljivo vodio kupoprodajni proces, ali da to nije radio svjesno i s namjerom pribavljanja bilo kakve protupravne imovinske koristi. U daljnjem dijelu žalbe osporava procjenu nekretnina koja je provedena u dokaznom postupku, prebacuje odgovornost na druge pravne osobe, objašnjava tzv. faktoring i swop poslovanje u odnosu između E. i K..

 

Ustvari, u podnesenim žalbama optuženik ponavlja obranu danu u tijeku postupka i govori uopćeno o svom poslovanju u Republici Hrvatskoj, koju obranu prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio.

 

Nebitno je za ovaj postupak je li optuženik imao dovoljno imovine prije dolaska u G. K., kao niti je li njegovo poduzeće E. na čelu s njim napravilo sve pretvorbe u Republici Hrvatskoj.

 

Optuženik navodi i da mu je jedini cilj bio da G. K. čim prije ide u privatizaciju, da ga izvuče iz neaktivnosti, da pokrene njegove resurse a sve u namjeri da se izvuče iz blokade. Međutim, postupci optuženika ne osnažuju te žalbene navode, jer upravo suprotno, optuženik kao predsjednik Uprave G. K. pribavlja imovinsku korist sebi i drugim pravnim osobama na štetu G. K., postupajući protivno čl. 252. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima, jer poslove društva ne vodi s pozornošću uzornog i savjesnog gospodarstvenika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

Kako je optuženik od 11. prosinca 1995. godine do 21. lipnja 1996. godine bio predsjednik Nadzornog odbora G. K., nije prihvatljiva njegova tvrdnja da ne bi znao koju imovinu društvo ima. Navedeni zaključak proizlazi i iz činjenice da nekretnine G. K. prodaje upravo u vrijeme kada je on jedini član Uprave, dok ranije o tome nije bilo govora, kako to iskazuje svjedok B. koji je jedno vrijeme bio član Uprave.

 

Tako optuženik najprije prodaje katastarsku česticu 532 upisane u zk.ul. 148 k.o. P., Trgovačkom društvu P. za 34.000,00 kn, iako je vrijednost bila višestruko veća. Prema procjeni vještaka tržišna vrijednost te nekretnine je 285.642,56 kn koje utvrđenje se žalbom bezuspješno osporava, jer je i Porezna uprava navedenu nekretninu tada procijenila na 146.216,00 kn, dakle i to je višestruko veća vrijednost od one po kojoj je prodana, time da niti taj iznos od 34.000,00 kn nije plaćen.

 

Nalaz i mišljenje sudskog vještaka građevinske struke dipl. ing. Z. P., koji je vršio procjenu nekretnine, nije s uspjehom osporen paušalnom tvrdnjom iz žalbe da je vrijednost nekretnine u to vrijeme bila niža nego kasnije, jer se procjena odnosi na vrijeme prodaje, a što proizlazi i iz rješenja Porezne uprave od 24. kolovoza 1999. godine.

 

U osobno podnesenoj žalbi optuženik navodi da je postupao naivno i da je krivo procijenio nekretnine, što je neprihvatljivo jer optuženik sam za sebe tvrdi da je vodio brojne firme u Republici Hrvatskoj i Republici Sloveniji, da je sa svojim poduzećem E. napravio "sve pretvorbe u H.", što samo za sebe govori da se ne radi o naivnoj osobi kojoj bi vrijednost imovine poduzeća bila nepoznanica.

 

Osim toga, optuženik je postao jedini vlasnik G. K., pa je neuvjerljivo da ne bi znao koju imovinu poduzeće ima u vlasništvu, pogotovo kada tvrdi da je to i njegova imovina što je pogrešno shvaćanje, jer je to imovina poduzeća, kako mu je to prvostupanjski sud objasnio na nekoliko mjesta u pobijanoj presudi.

 

Pobijajući utvrđenu vrijednost sporne nekretnine, optuženik tvrdi da se ne radi o objektivnoj i realnoj procjeni iako za tu tvrdnju ne daje argumente, dok s druge strane tvrdi da je naivnim ponašanjem krivo procijenio njezinu vrijednost, što je samo za sebe u proturječju, pa osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika, za razliku od nalaza i mišljenja vještaka.

 

U odnosu na ishođenje kredita od P. d.d. za pravnu osobu E. d.o.o. čiji je bio direktor i dozvoljavanje osnivanja založnog prava na nekretninama G. K. d.d. čiji je bio tada predsjednik Uprave, a da nije osigurao instrumente osiguranja prema pravnoj osobi E. i na koje nekretnine se P. uknjižila, jer kredit nije vraćen, optuženik u žalbi tvrdi da je to mogao učiniti, jer je bio 100%-tni vlasnik G. K.. Odgovornost prebacuje na P. koja da je uništila dva trgovačka društva, E. i Š. višestruko se naplaćujući međutim, ništa ne govori o tome tko je uništio G. K., niti je te svoje tvrdnje uspio dokazati u provedenom postupku.

 

Osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik postupao protivno čl. 41. st. 3. ZTD odnosno da nije mogao bez posebne ovlasti G. K. d.d. sklapati sporni okvirni ugovor i sporazum u ime G. K. i istovremeno u ime E..

 

Postupajući na opisani način optuženik je zlouporabio svojstvo predsjednika Uprave G. K. i takav zaključak prvostupanjskog suda nije s uspjehom osporen žalbenim navodima. Postupanje optuženika je očigledno bio dio planske aktivnosti da nekretnine G. K. iskoristi u korist drugih pravnih osoba čiji je bio osnivač, vlasnik i direktor.

 

U odnosu na prijenos potraživanja G. K. od obavljenih radova T. P. na E., žalba podnesena po branitelju tvrdi da nije provedeno vještačenje međutim, ne navodi kakvo vještačenje i po kojem vještaku bi ga trebalo provesti te na koje okolnosti. U osobno podnesenoj žalbi optuženik navodi kronologiju događaja kojom bezuspješno nastoji opravdati svoje postupke.

 

Naime, nije sporno da i tu optuženik sklapa ugovor za dvije protivne strane o međusobnom prijenosu potraživanja i vrijednosnih papira sa G. K. na E., a po ugovoru za obavljene radove prema T. P. I., čime je oštetio G. K. za 2,500.000,00 kn, jer su radovi obavljeni u toj vrijednosti. Radove je obavio G. K. a naplatio E., što optuženik u žalbi bezuspješno nastoji relativizirati tvrdnjom da su radove izvršili kooperanti pa da stoga G. K. iste nije smio naplatiti. Međutim, niti u žalbi optuženik ne daje odgovor zašto ih je mogao naplatiti E. koji radove nije izvodio već mu je G. K. prenio potraživanje na način kako je to utvrđeno u postupku, a što optuženik niti ne osporava.

 

E. je u zamjenu za prijenos potraživanja na G. K. prenio 5.000 redovnih dionica A. I., po cijeni od 500,00 kn za dionicu, iako je nominalna cijena tada iznosila 100,00 kn, a realna vrijednost je bila znatno niža međutim, na kraju niti te dionice nisu prenesene kako to utvrđuje prvostupanjski sud na temelju izvješća o obavljenom uvidu revizora u stanje imovine, potraživanja, kapitala i obveza G. K. d.d. na dan 30. lipnja 1998. godine. Da se radi o fiktivnom pravnom poslu, utvrđeno je i provedenim vještačenjem te na temelju iskaza stečajnog upravitelja G. K. B. V.. S obzirom na navedene dokaze činjenica na koju se optuženik poziva u žalbi da je knjiga dioničara A. otuđena, nema značaj koji mu pridaje žalba s obzirom na procijenjenu vrijednost dionica i sve ono što je tome prethodilo, te činjenicu da je E. i nadalje ostao upisan kao dioničar A. I..

 

Optuženik i sam u obrani navodi da nije došlo do prijenosa dionica u vlasništvo G. K., iako je osobno napisao prijavu za upis u knjigu dionica. Stoga G. K. nije ostvario pravo raspolaganja navedenim dionicama, što sve u svojoj ukupnosti osnažuje zaključak prvostupanjskog suda da prijenosa dionica sa E. na G. K. nije niti bilo.

 

Da je E. ostao vlasnik 8,43% dionica A. I. potvrdio je i svjedok G., pa stoga žalbeni navodi nisu prihvaćeni niti u tom dijelu.

 

Nadalje, optuženik ne osporava niti činjenicu da je za odobreni kredit, za likvidnost G. K. dao nalog da se novac isplati E., ukupno 525.000,00 kn, iako za takvu isplatu nije postojao bilo kakav osnov, niti za to postoji bilo kakva relevantna dokumentacija, kako je to utvrđeno i provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem.

 

Optuženik sada u žalbi tvrdi da je taj novac bio namijenjen za podmirenje obveza G. K. prema dobavljačima te za isplate djelatnicima dok je u obrani iskazivao da je to napravio za druge fizičke i pravne osobe, za njih podigao kredit, jer te osobe nisu htjele doći na listu firmi s problemima u poslovanju, a tvrdi i da su sredstva za povrat kredita bila osigurana što je sve protivno utvrđenjima na temelju dokumentacije u koju je sud izvršio uvid, a i takva obrana je proturječna sama sebi.

 

Naime, davatelj kredita P. se u konačnici naplatila prisilno, na nekretnini G. K. koja je bila osiguranje tražbine.

 

Nije osnovana žalba optuženika niti u odnosu na pribavljanje koristi pravnoj osobi T. d.o.o., jer je u ime G. K. prodao T. d.o.o. nekretnine unutar građevinskog područja i individualne izgradnje za iznos od 200.000,00 kn iako je tržišna vrijednost u vrijeme zaključenja ugovora procijenjena na 3,285.379,54 kn, kako je to utvrđeno provedenim vještačenjem.

 

Činjenica da su navedene nekretnine vraćene G. K. u stečaju na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Rijeci od 16. listopada 2012. godine, br. P-1268/08 ne ekskulpira optuženika od odgovornosti za inkriminirano kazneno djelo, kako optuženik to traži u žalbi.

 

Neosnovano optuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda da je postupao protivno odredbi čl. 49. u svezi čl. 41. st. 1. i 3. ZTD kada je sklopio kupoprodajni ugovor kao predsjednik Uprave G. K. d.d. i kao direktor T. d.o.o., jer član Uprave ne može bez posebne ovlasti društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, te u svoje ime i za račun drugih osoba. P. ovlast znači da mu treba ovlast za svaki takav ugovor i ona mora biti izričita, što je sve i obrazloženo u pobijanoj presudi.

 

U osobno podnesenoj žalbi optuženik osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o nepostojanju dokumentacije iz koje bi bilo razvidno da je G. K. bio dužan T. bilo koji iznos međutim, takvim žalbenim navodima ne dovodi u sumnju zaključak prvostupanjskog suda koji je vrlo detaljno obrazložio, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Naime, uz nedostatak bilo kakve dokumentacije koja bi potvrđivala obranu optuženika, niti saslušani svjedoci B., P., F., T. i D. ne govore o bilo kakvom poslovnom odnosu G. K. i T. . Naprotiv, za T. nisu nikada niti čuli.

 

Osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženik postupao s izravnom namjerom, jer je postupao protivno obvezi da poslove društva G. K. vodi s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika za koje utvrđenje daje i opširne razloge koji nisu žalbenim navodima s uspjehom osporeni.

 

Iako imovina pravne osobe G. K. nije imovina vlasnika dionica te pravne osobe, na što je optuženiku više puta ukazano u pobijanoj presudi, optuženik je postupao protivno tome, smatrajući da je imovina G. K. njegova i da njome može raspolagati kao svojom.

 

Upravo postupajući na takav način optuženik je T. pribavio znatnu imovinsku korist, a na štetu G. K..

 

I u odnosu na prodaju nekretnina G. K. I. S., H. D. i H. D. (toč. f., g. i h. izreke) optuženik osporava da bi mu namjera bila pribaviti bilo kome imovinsku korist iako je novčane iznose dobivene na ime kupoprodajne cijene zadržao najprije za sebe, a zatim ih uplatio na račun T. , a ne G. K., čije su nekretnine bile i koje su prodane.

 

Navedeno optuženik niti ne osporava, već se brani da je T. preuzeo obvezu da u ime G. K. plaća sve obveze pa ione koje nije platio E., za što nisu postojali bilo kakvi dokazi, niti ih optuženik sada nudi u žalbi. U vrijeme kada je primio iznose navedene u izreci pobijane presude, bio je povučen i prijedlog za stečajni postupak, pa nije bilo ikakvog pravnog ili drugog osnova za uplatu primljenih iznosa u korist T. , kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

Imajući u vidu sve navedeno, kao i razloge prvostupanjske presude koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, optuženik je svojim postupcima oštetio G. K. za utvrđeni iznos od 7,288.315,06 kn, jer je kao odgovorna osoba u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite interesa te tvrtke, što žalbenim navodima nije s uspjehom osporeno.

 

Stoga nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nije osnovana niti žalba zbog povrede kaznenog zakona koju optuženik nalazi u tvrdnji da je nastupila zastara kaznenog progona, iako tu tvrdnju posebno ne elaborira.

 

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je opravdano otklonio zastaru kaznenog progona i to vrlo iscrpno obrazložio (list 54 do 55 presude), kao i pitanje kontinuiteta i primjenu novog kaznenog zakona kao blažeg, imajući u vidu vrijeme počinjenja djela (list 7 do 8 presude), koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i upućuje optuženika na iste, kako se ne bi bespotrebno ponavljalo.

 

Ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije utvrđeno niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon na bilo koji način.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da je prilikom odmjeravanja kazne trebalo imati u vidu visinu štete nastale radnjama optuženika koja je neznatno umanjena samo iz razloga jer je nekretnina u vrijednosti od 3,000.000,00 kn vraćena oštećeniku presudom trgovačkog suda. Državni odvjetnik ukazuje i na iskazanu izrazitu bezobzirnost pri zlouporabama na štetu G. K., pri čemu je otpustio sve zaposlenike i nastavio prodavati sve vrijedne nekretnine u svoju korist i u korist povezanih pravnih osoba.

 

U navedenom je državni odvjetnik u pravu i navedene okolnosti uz duljinu trajanja inkriminirane djelatnosti i brojnost radnji, opravdavaju strože kažnjavanje, neovisno o utvrđenim olakotnim okolnostima po prvostupanjskom sudu. Narušeno zdravstveno stanje optuženika i ranija neosuđivanost nemaju takav značaj da bi opravdavale relativno blagu kaznu na koju je optuženik osuđen pobijanom presudom, pa je stoga prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, a nije prihvaćena žalba optuženika iz istog žalbenog osnova, koji se posebno niti ne obrazlaže.

 

Izrečenom kaznom od tri (3) godine i šest (6) mjeseci će se, po mišljenju ovog suda, ostvariti svrha kažnjavanja, kako u vidu specijalne, tako posebno i u vidu generalne prevencije.

 

Neosnovano optuženik osporava dosuđeni imovinskopravni zahtjev, jer je, protivno žalbenim navodima, stečajni upravitelj u ime stečajne mase G. K. d.d. u stečaju, postavio novi imovinskopravni zahtjev koji je umanjio za vrijednost vraćene nekretnine, pa nije prihvatljiva žalba da zahtjev ne bi bio specificiran, dokazan ili realan.

 

Osnovano prvostupanjski sud obvezuje optuženika i na platež troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu koji prvostupanjski sud nalazi primjerenim trajanju i složenosti ovog postupka, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika u tom dijelu.

 

Ostali dosuđeni troškovi kaznenog postupka odnose se na stvarne troškove koji su unaprijed isplaćeni iz proračunskih sredstava na temelju priloženih računa i pukim osporavanjem istih u osobno podnesenoj žalbi optuženika, odluka prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju niti u tom dijelu.

 

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 7. veljače 2018.