Broj: Kr 14/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. K. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04. i 84/05.; dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Varaždinu od 8. travnja 2016. broj K-1040/10-164 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 19. listopada 2017. broj Kž-285/2016-10, u sjednici održanoj 7. veljače 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se zahtjev osuđenog D. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog Varaždinu od 8. travnja 2016. broj K-1040/10-164, preinačenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 19. listopada 2017. broj Kž-285/2016-10, D. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela nesavjesnog gospodarskog poslovanja iz članka 291. stavka 2. KZ/97. opisanog pod točkom 1. izreke pa je, na temelju tog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) naloženo mu je, solidarno s osuđenim M. K., oštećenom trgovačkom društvu „E.“ d.d. naknaditi štetu u iznosu od 2.249.349,18 kuna, te mu je, na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08., naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 23.915,19 kuna.

 

              Osuđeni D. K. je po branitelju, odvjetniku M. H., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog „povreda kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku“, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku u dijelu koji se odnosi na II osuđenika D. K., i da predmet u dijelu pod točkom 1) prvostupanjske presude vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu“.

 

              Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje.

 

              Zahtjev nije osnovan.

 

              Osuđeni D. K. u zahtjevu tvrdu da se „ponašanje II optuženika, kako je činjenično opisano pod točkom 1) prvostupanjske presude, ne može podvesti pod zakonski opis kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2.“ Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), u kojem kaznenom djelu je prvostupanjski sud našao da radnje osuđenog D. K. za koje ga je proglasio krivim imaju pravni kontinuitet, ali da taj Zakon (KZ/11., koji je nakon počinjenja djela stupio na snagu) za tog počinitelja nije blaži. Naime, osuđenik navodi da „iz činjeničnog opisa kaznenog djela (…) ne proizlazi da bi II optuženik svojim postupanjem pribavio protupravnu imovinsku korist za T. A. P. d.o.o.“, a da „čl. 246. KZ/11 (…) u stavku 1. kumulativno propisuje pribavljanje koristi i prouzročenje štete“. Smatra i da „za podvođenje činjeničnog opisa kaznenog djela (…) pod odredbu članka 246. KZ/11, također (…) nedostaje i zakonom propisani oblik krivnje, kako u odnosu na postupanje II optuženika tako i u odnosu na nastupjelu posljedicu“ jer da „nije opisano s kojim bi ciljem II optuženik postupao, a potom nije opisano (…) je li kod II optuženika u odnosu na nastup štete postojala izravna ili neizravna namjera, ili pak nehaj“.

 

              Suprotno ovim tvrdnjama osuđenika, ispravno su prvostupanjski i drugostupanjski sud zaključili da je radnje osuđenog D. K., kako su one opisane u činjeničnom opisu djela zbog kojega je on proglašen krivim (pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude), moguće podvesti pod biće kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.).

 

              Naime, prema ustaljenoj i jasnoj sudskoj praksi odnosno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka (na primjer, presudi od 6. studenog 2014. broj III Kr-38/2014-4 te rješenjima od 2. lipnja 2015. broj I Kž-240/2015-4 i od 25. svibnja 2017. broj I Kž-498/2015-4), obilježja kaznenog djela iz članka 246. – ostvarenje drugom protupravne imovinske koristi, odnosno prouzročenje štete onome o čijim je imovinskim interesima počinitelj dužan brinuti se – propisana su alternativno, a ne kumulativno, zbog čega bi radnje osuđenog D. K. opisane u izreci prvostupanjske presude, u kojoj je jasno naznačeno da je njihova posljedica prouzročenje štete trgovačkom društvu „E.“ d.d. u iznosu od 2.249.348,18 kuna, bilo moguće podvesti pod biće kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., dakle, u tom kaznenom djelu postoji pravni kontinuitet kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. KZ/97. koji je, međutim, s obzirom na propisanu kaznu, blaži za ovog počinitelja, kako to pravilno obrazlažu prvostupanjski i drugostupanjski sud.

 

              U činjeničnom opisu radnji navedenog kaznenog djela također je jasno naznačeno da je optuženi D. K. postupao „svjestan da će doći do (…) podmirenja dugovanja [trgovačkog društva A. P. d.o.o.] banci od strane trgovačkog društva `E.´ d.d. (…) i da će pri tom društvo `E.´ d.d. Z. pretrpjeti veliku štetu“, a to je, za Vrhovni sud Republike Hrvatske, dostatan opis oblika njegove namjere.

 

              Zbog iznesenog, u odredbama članka 246. KZ/11. postoji pravni kontinuitet kaznenog djela iz članka 291. KZ/97. pa nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08.-17. koju citiranim tvrdnjama ističe osuđenik.

 

              Osuđenik u zahtjevu tvrdi i da je pobijanom presudom glede kaznenog djela koje je bilo predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, jer da je šteta kao „posljedica kaznenog djela (…) prema činjeničnom opisu nastupila u razdoblju od 22. studenog 2006. do 15. travnja 2008.“, dakle, nakon 1. listopada 2006. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 71/06.; dalje: ZIDKZ/06.) prema kojemu „odredba članka 291. st. 2. KZ/97 više ne sadrži formulaciju `šteta velikih razmjera´“, a da je „usprkos tome II opt. D. K. oglašen (…) krivim upravo za takav oblik kaznenog djela“.

 

              Međutim, sam osuđenik u zahtjevu citira odredbu članka 26. KZ/97. prema kojoj je kazneno djelo počinjeno u vrijeme kad je počinitelj poduzeo radnju ili je bio dužan poduzeti radnju, bez obzira na to kad je nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela, pa samo vrijeme nastanka štete kao posljedice predmetnog kaznenog djela ne dovodi do obveze primjene kaznenog zakona koji je tada bio na snazi.

 

              Osim toga, prvostupanjski je sud valjanim argumentima obrazložio primjenu na osuđenikovo djelo odredbe članka 291. stavka 2. KZ/97. kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme osuđenikovog poduzimanja radnji predmetnog kaznenog djela, a koji je propisivao kvalificirani oblik tog kaznenog djela koji je postojao i ako je kaznenim djelom iz stavka 1. toga članka bila prouzročena znatna imovinska šteta, a ona je, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. siječnja 2001., bila ostvarena ako je prelazila 300.000,00 kuna.

 

              Člankom 103. stavkom 2. ZIDKZ/06. izmijenjen je stavak 2. članka 291. KZ/97. na način da su riječi: „imovinska šteta velikih razmjera“ zamijenjene riječima: „znatna imovinska šteta“, a posebni minimum kazne zatvora je sa šest mjeseci podignut na jednu godinu.

 

              Pojam „znatne imovinske štete“ se, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosio na štetu koja je prelazila 30.000,00 kuna, dakle, navedenom odredbom ZIDKZ/06. izmijenjen je stavak 2. članka 291. KZ/97. na način da je, osim što je povećan minimum kazne, i značajno proširena kriminalna zona ovog oblika kaznenog djela. Visina štete od 2.249.349,18 kuna koja je počinjena predmetnim kaznenim djelom navedeni pravni standard premašuje gotovo 75 puta pa bi to djelo s opisanom izmjenom očigledno bilo teže za počinitelja od onog pravno označenog po dotadašnjem zakonu, po kojemu je šteta bila skoro 7,5 puta viša od one određene kao „šteta velikih razmjera“.

 

              Zbog iznesenog, kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. i 71/06.) kao zakona koji je stupio na snagu nakon počinjenja kaznenog djela nije blaže za ovog počinitelja.

 

              Osuđeni D. K. u zahtjevu ističe i da se, „u svjetlu razmatranja primjene blažeg zakona (…), kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. (…) u kontekstu zakonom propisane individualizacije kazne ipak ukazuje blažim za II opt. D. K.“, jer „KZ/11 za to kazneno djelo daje mogućnost zamjene kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi“ koje, po ocjeni osuđenika, „ovdje apsolutno dolazi u obzir“.

 

              Suprotno ovim tvrdnjama osuđenika, samo proširenje mogućnosti zamjene kazne zatvora radom za opće dobro koja je, prema odredbi članka 55. stavka 1. KZ/11., postojala kad je bila izrečena kazna zatvora u trajanju do jedne godine (dok je, prema članku 54. stavku 1. KZ/97., radom za opće dobro na slobodi bilo moguće zamijeniti kaznu zatvora izrečenu u trajanju do šest mjeseci) ne dovodi do zaključka da je KZ/11. blaži za ovog počinitelja. Naime, činjenica da je osuđenom D. K. za predmetno kazneno djelo odmjerena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca otklanja mogućnost njene zamjene radom za opće dobro (na slobodi) primjenom bilo kojeg od tih Zakona, pa KZ/11. niti s obzirom na njegove opće odredbe čija primjena bi ovome predmetu došla u obzir nije blaži za osuđenika.

 

              Zbog navedenog nije počinjena niti povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.-17. koju ističe osuđenik.

 

              Slijedom svega iznesenog, zahtjev osuđenog D. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08.-17., presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 7. veljače 2018.