Broj: Kž 600/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. B. V. V., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 27. listopada 2017. broj K-23/17, u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. V. V. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. B. V. V. da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 2. KZ/11, pa je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. svibnja 2017., pa nadalje.

 

              Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) opt. B. V. V. je dužan na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplatiti oštećeniku trgovačkom društvu „G. S.“ d.o.o. iz Z. iznos od 1.280,00 kuna.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. u vez i s čl. 145. st. 1. i 2. ZKP/08 opt. B. V. V. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka i platiti na ime troškova vještačenja iznos od 9.202,00 kuna, kao i paušalni iznos od 1.000,00 kuna.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

              Žalbu je podnio i opt. B. V. V. po branitelju V. Lj., odvjetniku iz S., navodeći da istu podnosi iz svih žalbenih osnova navedenih u čl. 467. st. 1. ZKP/08, međutim iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija samo zbog bitne povrede, te odluke o kazni, s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

              Optuženik ističe da je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi u presudi posve su proturječni. Nadalje smatra da je prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane optuženika na raspravi, jer prilikom utvrđivanja njegove ubrojivosti nije pravilno primijenio odredbe ZKP/08 (ne navodi se koje), pa je time počinio bitnu povredu iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

 

              Suprotno istaknutim tvrdnjama iz žalbe optuženika, sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane odluke dao jasne i iscrpne razloge o svim odlučnim činjenicama, koje je, a kako to proizlazi iz stanja spisa nesporno utvrdio, služeći se pritom i cjelovitim priznanjem optuženika, koje je bilo u suglasnosti s ostalim izvedenim dokazima, pa su, stoga, tako navedeni razlozi iz pobijane presude, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, o svim pravno relevantnim činjenicama potpuno sukladni i bez ikakvih proturječnosti.

 

              Nadalje, nije u pravu žalitelj kada ističe da mu je povrijeđeno pravo obrane na raspravi, jer je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja optuženikove ubrojivosti tempore criminis ispravno primijenio sve odredbe ZKP/08, koje se odnose na izvođenje tog dokaza, pri čemu žalitelj potpuno gubi iz vida okolnost, da tijekom rasprave nije prigovarao nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka, niti je predlagao takvo novo vještačenje, pa suprotno tako istaknutom paušalnom žalbenom prigovoru, bitna povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 na koju se žalba neargumentirano poziva, nije ostvarena. Budući nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka navedene u žalbi optuženika, niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 utvrdio neke druge bitne povrede, na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog bitnih povreda nije osnovana.

 

              Nisu osnovane ni žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, državni odvjetnik uopćeno navodi da je sud prvog stupnja na strani optuženika precijenio utvrđene olakotne okolnosti, a podcijenio utvrđene otegotne okolnosti, pa da izrečena kazna nije odgovarajuća stvarnoj težini počinjenog kaznenog djela, dok optuženik samo sumarno ističe da je kazna previsoka, jer ne odgovara stvarno izraženoj kriminalnoj količini u konkretnom slučaju, u čemu, međutim, nisu u pravu.

 

Naime, ispitujući odluku o kazni, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud, prije svega, pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu čl. 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne, a potom ih je i ispravno vrednovao. Pritom je u pobijanoj presudi osnovano kao olakotno optuženiku utvrdio potpuno priznanje kaznenog djela i izraženo kajanje, te okolnost da je kazneno djelo počinio u stanju smanjene ubrojivosti i njegovo zdravstveno stanje, a kao otegotno dosadašnju osuđivanost, te okolnost da su kaznena djela razbojništva općenito u porastu. Stoga, suprotno žalbi državnog odvjetnika i optuženika, uzimajući u obzir tako utvrđene i vrednovane olakotne i otegotne okolnosti, prvostupanjski je sud optuženiku osnovano izrekao kaznu zatvora u trajanju tri godine, pri čemu olakotne okolnosti ni u čemu nisu precijenjene, a otegotne podcijenjene, te je ovako izrečena kazna ujedno i primjerena iskazanoj kriminalnoj količini optuženika. Tako izrečena kazna i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda adekvatna je stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti djela, te podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

 

Budući navodi podnesenih žalbi državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede na koje ovaj žalbeni sud u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 8. veljače 2018.