Broj: Kž 51/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika I. D. zbog kaznenog djela iz čl. 362. st. 1. i dr. K. zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 09. siječnja 2018. broj Ik-I-590/17, u sjednici održanoj dana 13. veljače 2018.,

r i j e š i o   j e

              Žalba zatvorenika I. D. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem Županijski sud u Velikoj Gorici je odbio kao neosnovan prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika I. D. podnesen po zatvoreniku.

              Protiv tog rješenja podnio je žalbu osobno zatvorenik I. D., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i da mu se odobri uvjetni otpust.

              Žalba nije osnovana.

U skladu s odredbom čl. 59. st. 1. KZ/11, sud može otpustiti osuđenika s izdržavanja kazne ako se osnovano očekuje da neće počiniti kazneno djelo te ako na to pristaje. Odredba čl. 159. a Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03 – pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 – dalje u tekstu: ZIKZ) propisuje da će sud rješenjem odbiti prijedlog za uvjetni otpust, ako, između ostalog, ocijeni da bi za postizanje svrhe kažnjavanja, s obzirom na pribavljena mišljenja, bilo nužno nastaviti s izdržavanjem kazne, te ako izrečena sigurnosna mjera nije postigla svrhu zbog koje je izrečena.

              Svrha kažnjavanja, definirana odredbom čl. 41. KZ/11, je izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecanje na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućavanje počinitelju ponovnog uključivanja u društvo.

              Smislenim povezivanjem odredaba čl. 59. st. 1. KZ/11, čl. 159. a ZIKZ-a i čl. 41. KZ/11 slijedi da će sud prijedlog za uvjetni otpust odbiti ako utvrdi da bi za postizanje (prvenstveno specijalne) prevencije bilo nužno nastaviti s izdržavanjem kazne. U tom pravcu, u skladu s odredbom čl. 59. st. 2. KZ/11, prilikom odlučivanja o prijedlogu za uvjetni otpust sud mora cijeniti ličnost osuđenika, njegov prijašnji život i osuđivanost, je li protiv njega u tijeku drugi kazneni postupak, odnos prema počinjenom kaznenom djelu i žrtvi, ponašanje tijekom izdržavanja kazne zatvora, uspješnost primjene programa izvršavanja kazne zatvora, je li došlo do promjene njegova ponašanja nakon počinjenja kaznenog djela ili se očekuje da će do tih promjena doći primjenom mjera nadzora za vrijeme uvjetnog otpusta te životne okolnosti i njegovu spremnost za uključivanje u život na slobodi.

              U konkretnom slučaju prvostupanjski sud obrazložio je u pobijanom rješenju zbog čega nalazi da upravo komponenta specijalne prevencije još nije postignuta. Takvo stanovište utemeljio je na podacima o ranijoj višekratnoj osuđivanosti zatvorenika za istovrsna kaznena djela, što govori o ranijem načinu života zatvorenika, a razmatrano u korelaciji s činjenicom da se, s jedne strane, tijekom izvršavanja kazne zatvora zatvorenik nastoji prikazati u socijalno poželjnom svjetlu, dok, s druge strane, svoju kriminalnu djelatnost opravdava podložnošću lošim utjecajima drugih (čime potvrđuje kako nije razvio kritičnost spram svojih postupaka), to, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, opravdava zaključak da specijalna prevencija još nije postignuta, te ukazuje i na to da ranije osude nisu postigle specijalnu prevenciju. Uredan tijek kazne, kraj svega izloženog, ne dovodi u pitanje ispravnost takvog rezoniranja.

              Slijedom iznesenog, trebalo je, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17), odbiti kao neosnovanu žalbu zatvorenika I. D., kako je to učinjeno u izreci ove odluke.

Zagreb, 13. veljače 2018.