Broj: Kž 595/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Miroslava Šovanja i Senke Klarić - Baranović, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. B. Ž. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, te opt. B. Ž., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 19. ožujka 2012., br. K-2/09, u prisutnosti opt. B. Ž. i njegovih branitelja A. H. i T. I. iz Odvjetničkog društva G., H., Ž. d.o.o. iz Z., u sjednici održanoj 13. veljače 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. B. Ž., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je opt. B. Ž., radnjama za koje je proglašen krivim na način opisan pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

II.              Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. B. Ž., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. B. Ž. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, opisano pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju tih zakonskih odredbi i primjenom čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, te mu se na temelju čl. 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda i određuje da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

III.              Žalba državnog odvjetnika u cijelosti, a žalba opt. B. Ž. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2017. broj:U-III-240/16, usvojena je ustavna tužba podnositelja B. Ž. te su u odnosu na njega ukinute točke I. i II. izreke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. listopada 2015., br. Kž-495/12, i predmet je u odnosu na podnositelja B. Ž., u ukidnom dijelu vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici od 19. ožujka 2012., br. K-2/09, (koja se dijelom odnosi i na opt. B. Ž.), Županijski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivim opt. B. Ž., da je počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), na način opisan u toč. 1. izreke te presude, i na temelju istih propisa, primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ/97, izrekao mu je kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, na koju je temeljem čl. 67. KZ/97 primijenio uvjetnu osudu, odredivši da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako opt. B. Ž. u roku od pet godina ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 122. st. 1. u vezi čl. 119. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97), opt. B. Ž., obvezan je platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 10.000,00 kn, dok je na temelju čl. 122. st. 4. ZKP/97 oslobođen obveze plaćanja ostalog dijela troškova kaznenog postupka.

 

Protiv te presude žalbu je u odnosu na opt. B. Ž., podnio državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se opt. B. Ž., izrekne kazna zatvora.

 

Opt. B. Ž. žali se putem branitelja A. M., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda u osuđujućem dijelu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. B. Ž., putem svog branitelja, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 1. i 2. ZKP/97, podneskom od 27. kolovoza 2012. br. KŽ-DO-922/12, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati a žalba optuženika odbije kao neosnovana, a navedeno očitovanje je, nakon ukidne odluke Ustavnog suda, dostavljeno opt. B. Ž. i njegovom branitelju T. G., odvjetniku iz Z.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti opt. B. Ž. i njegovih branitelja A. H. i T. I. iz Odvjetničkog društva G., H., Ž. d.o.o. iz Z., a u odsutnosti državnog odvjetnika, koji nije pristupio iako je uredno izvješten o sjednici vijeća.

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, dok je žalba optuženika B. Ž., djelomično osnovana.

 

Suprotno navodima u žalbi opt. B. Ž., činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno.

 

Prvostupanjski sud je svoje zaključke utemeljio na pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti izvedenih dokaza, koji su logični, zakoniti i pravilni, a temelje se upravo na podacima sadržanim u iskazima optuženika B. Ž., T. Ž., I. P. i J. B., te u iskazima ispitanih svjedoka i u dostupnoj dokumentaciji, te na rezultatima provedenog knjigovodstvenog vještačenja na osnovu kojih je dokaza sud pravilno utvrdio da je opt. B. Ž. počinio radnje opisane pod toč. 1. izreke pobijane presude.

 

Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća u svemu razloge prvostupanjskog suda, da je opt. B. Ž. poduzeo inkriminirane mu radnje iz toč. 1. izreke pobijane presude, budući da je za takva utvrđenja dao logične i uvjerljive razloge, koji proizlaze iz činjenica sadržanih u iznesenim obranama optuženika i izvedenim dokazima, na koje se upućuje žalitelj radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

 

Opravdano prvostupanjski sud u odnosu na toč. 1. temelji svoje zaključke na navedenim dokazima i zaključuje da je optuženi B. Ž., kao direktor TD S., na poticaj T. Ž. i I. P., iskoristio svoj položaj s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi upravo optuženima T. Ž. i I. P. na način da je kao direktor TD S. realizirao odluku koju su na Skupštini TD S. donijeli T. Ž. i I. P. o isplati dobiti TD S. T. Ž. i I. P. kao imateljima udjela iako je dobit trebala pripasti TD I. Z., kao osnivaču TD S., a ne njima kao fizičkim osobama. Upravo takva realizacija navedene odluke o isplati dobiti TD S. optuženima T. Ž. i I. P. a ne TD I. Z., ukazuje da se radilo o dogovoru i poticanju jer su optuženi B. Ž. (i J. B.) znali za vlasničku strukturu TD S.

 

Protivno žalbenim prigovorima, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno time što je sud odbio provesti dopunsko knjigovodstveno vještačenje, jer je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno zaključio da se predloženim dopunskom knjigovodstvenim vještačenjem ne bi utvrđivale činjenice odlučne za postupak, za koji je zaključak prvostupanjski sud dao razloge koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud i na njih upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja (str. 9 i 10 obrazloženja pobijane presude).

 

Prema tome, nasuprot žalbenim navodima optuženika B. Ž., prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio da je opt. B. Ž. počinio inkriminirane radnje, pobliže opisane pod toč. 1. pobijane presude, pri čemu je za svoja utvrđenja dao valjano i logično obrazloženje.

 

Međutim ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe opt. B. Ž. i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), utvrđeno je da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Naime prema izričitoj odredbi čl. 3. st 2. KZ/97, koju je u čl. 3. st. 2. zadržao i Kazneni zakon („Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), ako se nakon počinjenja djela zakon jedanput (jednom) ili više puta izmijeni (a prije donošenja pravomoćne presude), obvezno će se primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja.

 

Cijeneći činjenicu da je 01. siječnja 2013. stupio na snagu novi Kazneni zakon („Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je po službenoj dužnosti usporedio stari (KZ/97) i novi (KZ/11) zakon i utvrdio kako u ovom slučaju, umjesto čl. 337. st. 4. KZ/97, treba primijeniti odredbu čl. 246. st. 2. KZ/11, jer nema dvojbe da je opt. B. Ž. ostvario obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz čl. 246. st. 2. KZ/11, te iako su i za djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 i za djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, propisane iste kazne od jedne do deset godina zatvora, prilikom ocjene koji je zakon blaži, valja voditi računa o visinama neodređenih vrijednosti, iz čl. 87. st. 29. KZ/11 prema kojima je KZ/11 blaži za počinitelja, jer znatna imovinska korist kod kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz čl. 246. st. 2. KZ/11 postoji tek kad vrijednost imovinske koristi prelazi iznos od 60.000,00 kn, a ne vrijednost od 30.000,00 kn, koliko je bilo dovoljno za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ/97.

 

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud povodom žalbe optuženika i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela, opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude, na način pobliže opisan pod toč. I. izreke ove presude, a uslijed takve odluke i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. B. Ž., preinačena je pobijana presuda i u odluci o kazni, na način pobliže označen pod toč. II. izreke ove presude.

 

Naime, kako je kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz čl. 246. st. 2. KZ/11, za koje je opt. B. Ž. sada presuđen, iz već navedenih razloga blaže od kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st.4. KZ/97, za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, te pravilno vrednujući utvrđene olakotne okolnosti dajući im značaj naročito olakotnih okolnosti na temelju kojih je opravdano primijeniti ublažavanje kazne, optuženiku je izrečena kazna od jedanaest mjeseci zatvora, s rokom provjeravanja od četiri godine (s obzirom na protek vremena od počinjenja djela i od izricanja pobijane presude), koja se ukazuje potpuno primjerenom stupnju krivnje optuženika i okolnostima počinjenog djela, te je opravdano očekivati da će se upravo takvom kaznom i primjenom uvjetne osude, ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja, sukladno odredbi čl. 47. KZ/11, čime je djelomično prihvaćena žalba optuženika zbog odluke o kazni (jer njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji), a navedenim prihvaćanjem žalbe optuženika u odnosu na odluku o kazni, istovremeno je odbijena žalba državnog odvjetnika podnesena zbog iste žalbene osnove.

 

Prema svemu što je izloženo, trebalo je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08, presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Zagreb, 13. veljače 2018.