Broj: Kž 46/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika I. Š. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 16. siječnja 2018. broj Ik I-561/2017-10, u sjednici održanoj 14. veljače 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je da se, na temelju članka 59. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.-15.) te članka157. stavka 1. i članka 159. stavka 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13.; dalje: ZIKZ), zatvorenik I. Š. uvjetno otpušta s izdržavanja kazne zatvora u trajanju četiri godine na koju je osuđen presudom Županijskog suda u Zagrebu od 15. lipnja 2011. broj K-136/05, preinačenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 25. veljače 2015. broj I Kž-201/12, određeno je mjesto da će mjesto prebivališta zatvorenika na uvjetnom otpustu biti u S., da uvjetni otpust traje od dana otpuštanja  s izdržavanja kazne pa do isteka kazne, odnosno do 7. lipnja 2019., a na temelju članka 161. stavka 2. ZIKZ-a određeno da uvjetno otpušteni zatvorenik može promijeniti navedeno mjesto prebivališta samo uz suglasnost suca izvršenja (točka I. izreke).

 

Također je, na temelju članka 60. stavka 2. u vezi s člankom 62. stavkom 2. točkom 11. KZ/11.-15.) zatvoreniku I. Š. naložena posebna obveza da se u roku tri dana od dana otpuštanja javi Policijskoj postaji S… Policijske uprave zagrebačke, Probacijskom uredu … i sucu izvršenja Županijskog suda u Velikoj Gorici te da se nakon toga redovito javlja probacijskoj službi prema programu provođenja uvjetnog otpusta, zatim Policijskoj postaji S… prvog ponedjeljka parnog mjeseca te sucu izvršenja svaka tri mjeseca računajući od dana prvog javljanja (točka II. izreke).

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da preinači pobijano rješenje na način da odbije kao neosnovan prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika I. Š..

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 44. stavka 2. ZIKZ-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Državni odvjetnik u žalbi navodi da smatra „da nisu ispunjeni uvjeti za otpuštanje zatvorenika s izdržavanja kazne zatvora iz članka 59. stavak 1. KZ-a jer dosadašnjim tijekom izdržavanja kazne zatvora nije ostvarena svrha kažnjavanja“, pri čemu ističe da je osuđenik kaznenim djelima „sebi i svom trgovačkom društvu ostvario iznimno veliku materijalnu korist u višemilijunskim iznosima odnosno (…) iznimno veliku materijalnu štetu koju isti negira u potpunosti“, da je osuđenik „prema kaznenom djelu (…) nekritičan“, a upire i na njegovu raniju osuđivanost pa zaključuje da „okolnosti navedene u pobijanom rješenju nisu okolnosti koje bi ukazivale na to da je osnovano za očekivati da isti neće počiniti novo kazneno djelo“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, ispravno je prvostupanjski, osim na protek više od 20 godina od počinjenja predmetnog kaznenog djela do danas, ukazao i na činjenicu da osuđenik nema drugih kaznenih postupaka u tijeku, da je izrazio kajanje i osjećaj krivnje, da tijekom izdržavanja kazne nije stegovno tretiran, da ima zdravstvenih problema (srčane tegobe te probleme s tlakom i šećerom), a posebno i da je osuđenik već tijekom boravka u Kaznionici u G. bio ocijenjen kao naročito uspješan u provođenju pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora te da ima riješen postpenalni prihvat, a da se nalazi u mirovini, odnosno da više nije radno aktivan te da se zbog dobi (prošle godine je navršio 68 godina) više ne nalazi u kategoriji zapošljivih osoba.

 

Sve istaknute činjenice, usprkos težini počinjenog kaznenog djela (koja je našla odraza na visinu kazne izrečene osuđeniku), i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, upućuju na zaključak da je i dosadašnje izdržavanje kazne zatvora dovoljno utjecalo na zatvorenika te da se može osnovano očekivati da on puštanjem na slobodu više neće činiti kaznena djela.

 

Stoga žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a, ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te da na štetu zatvorenika nije povrijeđen kazneni zakon.

             

Slijedom iznesenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a, odbijena je žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 14. veljače 2018.