Broj: Kžzd 11/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. L. K. zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98 i 50/00 – odluka Ustavnog suda – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. rujna 2017. broj Kzd-8/16, u sjednici održanoj 15. veljače 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. L. K., za kazneno djelo iz čl. 192. st. 2. KZ/97, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine, u koju mu se, temeljem čl. 63. st. 1. KZ/97, uračunava vrijeme lišenja slobode od 5. travnja do 6. travnja 2016.

 

II. Žalba opt. L. K. odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. L. K. zbog kaznenog djela  spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 125/11, 57/11 i 143/12), a ispravno iz čl. 192. st. 2. ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98 i 50/00 – dalje u tekstu: KZ/97), na kaznu zatvora u trajanju od  tri godine, u koju mu je, temeljem čl. 63. KZ/97, uračunato vrijeme lišenja slobode od 5. travnja do 6. travnja 2016.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 -  dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali po svojoj braniteljici D. B., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. i B. iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana.

 

O žalbi optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

Iako optuženik uvodno ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, u žalbi se ne navodi o kojoj bi se povredi konkretno radilo, niti iz kojih razloga. Paušalna tvrdnja da su "utvrđenja suda prvog stupnja proturječna i nedovoljno obrazložena" ukazivala bi na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, međutim, ovaj žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama te nije zamijećena proturječnost razloga presude sa sadržajem dokaza izvedenih u postupku. Stoga istaknuti žalbeni osnov očito nije ostvaren.

 

Žalitelj, u stvari, pobija utvrđeno činjenično stanje smatrajući da je izmijenjenu obranu optuženika s rasprave trebalo prihvatiti. Ponašanje oštećenice nakon inkriminiranog perioda, činjenica da o navodnom seksualnom zlostavljanju nije nikome govorila, a kaznenu prijavu je podnijela tek protekom 17 godina od događaja, ukazuje da njezino terećenje nije vjerodostojno niti potvrđeno kontrolnim dokazom, tj. iskazom liječnice opće medicine dr. M. Š.-P. Stoga je oštećenicu na raspravi trebalo neposredno ispitati i otkloniti sve nejasnoće. Također, psihičke tegobe oštećenice mogle su biti uzrokovane i drugim faktorima, konkretno njezinom ranom mladenačkom trudnoćom, zbog čega se zaključci psihijatrijskog vještaka o postojanju uzročno-posljedične veze između pokušaja suicida oštećenice i inkriminiranog ponašanja optuženika, ne mogu prihvatiti.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike  Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio, te je osnovano zaključio da je optuženik kroz dulji niz godina seksualno zlostavljao svoju nećakinju primjenom sile, između ostalog, gurao prste u njezino spolovilo i prisiljavao na oralni spolni odnos, čime je u potpunosti ostvario elemente bića kaznenog djela na način kako ga tereti optužba.

 

Ošt. N. B. (udata D.) ispitana je u dobi od 30 godina života na dokaznom ročištu putem audio-video uređaja sukladno čl. 292. st. 3. i 4. ZKP/08, te je opširno, s puno specifičnih detalja, teretila optuženika da ju je u njezinoj dobi od četvrte do 14. godine života spolno zlostavljao na način opisan u izreci pobijane presude. To ispitivanje provedeno je pred sucem istrage u nazočnosti optuženika  i njegove braniteljice D. B. S obzirom da se žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode trebaju zaštititi od suvišne retraumatizacije, a obrana je na dokaznom ročištu iskoristila svoje pravo na konfrontaciju sa svjedokom optužbe, dok u iskazu oštećenice nema nikakvih nejasnoća ili proturječnosti, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je na raspravi dovoljno reproducirati snimku njezinog ispitivanja iz istrage pa je dovodeći taj iskaz u vezu s drugim provedenim dokazima, osnovano našao da je činjenično stanje dovoljno razjašnjeno.

 

Nadalje, oštećenica je na jednak način opisivala kriminalno ponašanje optuženika tijekom forenzičkog intervjua za potrebe psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, a psihologijski vještak prof. R. K., temeljem obavljenih psiho-testova, ocijenio je da je ona, s aspekta koginitivnih i mnestičkih svojstava, sposobna vjerodostojno iskazivati.

 

Osim toga, terećenje oštećenice potvrđeno je iskazima njezine majke Š. B., supruga V. D., te prijatelja obitelji, svjedoka V. M., kojima je ona još tijekom 2001. te 2002. godine govorila o tome da ju je optuženik u dječjoj sobi spolno zlostavljao uporabom sile, pri čemu je bila potištena i uplakana.

 

Konačno, koncem 2001. te početkom 2002. godine oštećenica je u dva navrata pokušala suicide za koje psihijatrijski vještak ocjenjuje da su bili potaknuti depresivnim stanjem oštećenice i predstavljali njezin apel za pomoć kojeg, nažalost, nitko nije prepoznao. O tome postoji i materijalni trag u vidu liječničke dokumentacije Specijalne bolnice za psihijatriju djece i mladeži u Z., te osobnog zdravstvenog kartona oštećenice u Ordinaciji opće medicine u kojima je već tada kod oštećenice konstatiran PTSP i depresivni poremećaj koji se povezuje s proživljenim seksualnim zlostavljanjem od bliskog rođaka.

 

Slijedom toga, promašeni su navodi žalbe da bi oštećenica čitavo vrijeme šutjela o ponašanju optuženika, a onda odjednom, nemotivirano podnijela kaznenu prijavu protiv njega za predmetno kazneno djelo. Upravno suprotno, navedeno ukazuje da je oštećenica u vrijeme neposredno nakon završetka kriminalnog perioda, tj. u dobi od 15. godina, svojoj rodbini, prijateljima i stručnim osobama govorila o tome kakva seksualna zlostavljanja je od optuženika pretrpjela, a dvostruki pokušaj samoubojstva iz tog vremena te utvrđene psihičke tegobe jasno govore o tome da je prethodno proživjela teške duševne traume koje, suprotno tvrdnji žalbe, ne mogu biti povezane s njezinom mladenačkom trudnoćom, do koje je došlo tek kasnije tj. kada je oštećenica bila u 3. razredu srednje škole. Stoga i psihijatrijski vještak mr. sc. I. P. Č. zaključuje da drugi momenti, pored traumatskog iskustva vezano za spolno zlostavljanje, mogu biti samo dodatni faktori koji učvršćuju aktualnu kliničku psihu PTSP-a kod oštećenice, ali imaju tek sekundarni značaj.

 

Prigovore žalbe vezano za provedeno psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećenice prvostupanjski sud s pravom otklanja kao neutemeljene. Nalaz i mišljenje dale su stručne i profesionalne osobe čija je kompetentnost provjerena u brojnim vještačenjima za potrebe suda. Konačno, obrana na raspravi nije predlagala provođenje novog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenice niti bi primjedbe iznesene u žalbi to opravdavale.

 

Također, žalba daje pretjerani značaj iskazu liječnice opće medicine dr. M. Š. P., koja poriče da bi joj se oštećenica tužila na ponašanje optuženika, ali ne zna i da bi ona dva puta pokušala suicid prekomjernom konzumacijom tableta. Suprotno proizlazi iz iskaza oštećenice i njezine majke Š. B., ali i iz materijalnog dokaza, osobnog zdravstvenog kartona oštećenice, pa prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da se ova svjedokinja ne sjeća ili, još vjerojatnije, ne želi sjetiti navedenih događaja kako bi otklonila vlastitu odgovornost za neprijavljivanje događaja.

 

Konačno, ali ne manje važno, optuženik je u svom iskazu pred državnim odvjetnikom, koja snimka ispitivanja je reproducirana na raspravi, u potpunosti i detaljno priznao učin svih inkriminiranih radnji na štetu svoje nećakinje, a obranu je dao u nazočnosti braniteljice D. B. s kojom se, prema sadržaju zapisnika, prije iznošenja obrane i dodatno konzultirao. Stoga prvostupanjski sud osnovano otklanja poricanje optuženika s rasprave zaključujući da je ponuđeno obrazloženje za izmjenu obrane neživotno i očito usmjereno na izbjegavanje kaznene odgovornosti. Doista, kako se može prihvatiti teza da bi optuženik neistinito priznao kako je kroz period od devet godina učestalo seksualno zlostavljao svoju nećakinju, a to samo zato jer je bio "pod velikim stresom i nikada nije imao posla s policijom", tj. zato da izbjegne pritvaranje. Takvo obrazloženje protivi se životnoj logici i razumu te ga prvostupanjski sud s pravom ne prihvaća.

 

Pri tome, obrana tijekom postupka, a niti sada u žalbi, ne nudi bilo kakav ozbiljan motiv za lažno terećenje optuženika, pa je osnovano zaključiti da je kasno prijavljivanje kaznenog djela, u stvari, rezultat straha, nesigurnosti i osobina ličnosti oštećenice, a poglavito izostanka podrške u njezinoj primarnoj obitelji, tj. od majke koja je očito smatrala da se radi o obiteljskoj sramoti koju je bolje zadržati u tajnosti. Međutim, kada je oštećenica sazrela i sama postala majkom dvije djevojčice, te osjetila potencijalnu opasnost koja bi njima mogla prijetiti od optuženika, a ujedno razočarana činjenicom da se optuženik bez srama i dalje ravnopravno uključuje u obiteljska druženja (bratovo vjenčanje), ona je skupila hrabrost i usprkos sramoti za obitelj koja će predvidivo nastupiti u malom zagorskom mjestu, razotkrila ponašanje optuženika koji joj je prouzročio bolne posljedice za čitav život. Stoga oštećenica opravdano očekuje da optuženik, makar i sada, za to kazneno odgovara i to je jedini motiv njezinog prijavljivanja i terećenja na sudu.

 

Stoga, dakle, niti za ovaj žalbeni sud nikakve sumnje nema da je predmetno kazneno djelo sa sigurnošću dokazano na način kako utvrđuje prvostupanjski sud.

 

Nije osnovana žalba niti zbog povrede kaznenog zakona.

 

Naime, žalitelj tvrdi da je predmetno kazneno djelo trebalo pravno označiti kao kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) koji zakon je za optuženika najblaži. Nasuprot tome, žalitelj zaboravlja da se konkretno radi o izvršenju nasilnih spolnih radnji izjednačenih sa spolnim odnošajem (kako je opisano i dokazano prvostupanjskom presudom), pa bi isto imalo svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11, za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od 3 do 15 godina, dakle, jednaka kazna kao i za kazneno djelo iz čl. 192. st. 2. KZ/97. S obzirom da izmjene zakona koje su stupile na snagu nakon dovršetka kriminalnog perioda (listopad 2000. godine) za optuženika nisu blaže, dapače, u periodu od 1. listopada 2006. (NN 71/06) do 1. siječnja 2013. kada je stupio na snagu KZ/11, za to kazneno djelo je bila zapriječena kazna dugotrajnog zatvora, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da kazneno djelo treba pravno označiti prema kaznenom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme učina kaznenog djela.

 

Toliko o utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava.

 

O žalbama optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

 

U pravu je državni odvjetnik da je optuženiku za počinjeno kazneno djelo izrečena preblaga kazna zatvora, čime ujedno nije osnovana optuženikova žalba koji predlaže još blaže kažnjavanje, pri čemu ne navodi novih okolnosti relevantnih za odmjeravanje kazne.

 

Naime, olakotne okolnosti u vidu optuženikove neosuđivanosti, obiteljskog stanja i dugog proteka vremena od događaja, pravilno su utvrđene, ali i pretjerano cijenjene, dok su, s druge strane, otegotne okolnosti utvrđene po sudu prvog stupnja potcijenjene.

 

Ovdje prvenstveno treba uzeti u obzir upornost i dugotrajnost kriminalnog ponašanja optuženika koje je započelo u izuzetno ranoj i osjetljivoj fazi razvoja oštećenice, tj. kada je imala svega četiri godine, a trajalo do njezine 14. godine života. Sam optuženik je u obrani pred državnim odvjetnikom iskazao da je prestao seksualno napadati oštećenicu tek kada je njezina majka to saznala, a oštećenica prvi put pokušala suicid, jer se, kako kaže, "tada osvijestio". Psihičke posljedice koje oštećenica i dalje trpi ozbiljne su prirode i prema mišljenju vještaka imat će odraza na nastavak njezinog života, pa i kroz hiperprotektivni odgoj vlastitih kćeri. Konačno, prvostupanjski sud nedostatno cijeni činjenicu da je optuženik bliski srodnik oštećenice (ujak) koji je iskoristio povjerenje obitelji, a naročito svoje sestre kao majke oštećenice, i to samo s ciljem da zadovolji svoje nastrane i egoistične seksualne prohtjeve.

 

Stoga, iako je od događaja prošlo 17 godina, a oštećenica, kao i optuženik, danas imaju svoje obitelji u kojima uredno funkcioniraju, Vrhovni sud Republike  Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je optuženika primjereno osuditi na kaznu zatvora u trajanju od  četiri godine, kako bi on, ali i sredina u kojoj živi, jasnije primili poruku o krajnjoj nedopustivosti sličnih ponašanja, pa makar i kada se radi o događajima iz davne prošlosti. Posljedice koje trpi oštećenica, ali i njezina uža obitelj kako je vidljivo iz iskaza supruga V. D., i danas su, nažalost, prisutne neovisno o duljem proteku vremena.

 

Zbog toga, ovako odmjerena kazna bolje odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti optuženika, a ujedno i težini počinjenog kaznenog djela, te će se njome, po uvjerenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja te ujedno postići ciljevi generalne prevencije.

 

Slijedom navedenog, a budući da ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, trebalo je žalbu državnog odvjetnika prihvatiti, a žalbu optuženika odbiti i temeljem čl. 486. i 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 15. veljače 2018.