Broj: Kž 61/2018-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika J. B. i V. F. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika  J. B. i V. F. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 7. prosinca 2017. broj K-11/2017-18, u sjednici održanoj 21. veljače 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni u odnosu na optuženog V. F. na način da se optuženom V. F. prihvaćaju kao utvrđene kazna zatvora u trajanju 4 (četiri) godine i 8 (osam) mjeseci za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. u svezi st. 1. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, kazna zatvora u trajanju 3 (tri) mjeseca za kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz članka 331. stavka 1. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim te jedinstvena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci iz opozvane uvjetne osude izrečene mu presudom Općinskog suda u Osijeku od 4. svibnja 2016. broj K‑716/2013‑51 pa se optuženi V. F., uz primjenu odredaba članka 51. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) godina i 3 (tri) mjeseca, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 1. srpnja 2017. pa dalje.

 

II. Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalbe optuženika J. B. i V. F. u cijelosti te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženici J. B. i V. F. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u svezi st. 1. KZ/11., a optuženi V. F. i zbog kaznenog djela nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz članka 331. stavka 1. KZ/11. pa je optuženom J. B., na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju četiri godine i osam mjeseci, na temelju članka 58. stavaka 1. i 3. KZ/11. opozvana mu je uvjetna osuda izrečena mu presudom Općinskog suda u Vukovaru od 15. siječnja 2013. broj K-142/12 pa mu je uzeta utvrđenom kazna zatvora u trajanju šest mjeseci te je optuženi J. B. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju pet godina, dok je optuženom V. F., na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju četiri godine i osam mjeseci, na temelju članka 331. stavka 1. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju tri mjeseca, a opozvana mu je uvjetna osuda izrečena mu presudom Općinskog suda u Osijeku od 4. svibnja 2016. broj K-716/13. pa mu je uzeta utvrđenom kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci te je optuženi V. F. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju pet godina i tri mjeseca.

 

Optuženicima J. B. i V. F. je, na temelju članka 54. KZ/11., u izrečene kazne uračunato vrijeme koje provode u istražnom zatvoru od 1. srpnja 2017. pa dalje.

 

Na temelju članka 556. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) od optuženog V. F. oduzeti su automatska puška marke „Z.“ s pripadajućim spremnikom i 30 komada streljiva, pištolj marke „F.“ i sedam komada streljiva te dvije gumirane maske.

 

Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženici J. B. i V. F. oslobođeni su obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik te optuženici J. B. i V. F..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači presudu te da I-okrivljeniku J. B. i II-okrivljeniku V. F. u odnosu na kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ utvrdi primjereno strožu kaznu zatvora i da se okrivljenicima izrekne primjereno stroža jedinstvena kazna“.

 

Optuženi J. B. žali se po branitelju, odvjetniku B. I., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači pobijanu presudu osobito u dijelu odluke o kazni ili istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje“.

 

Optuženi V. F. žali se po braniteljici, odvjetnici B. T., zbog odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači odluku o sankciji (…) u smislu žalbenih navoda“.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbe optuženika J. B. i V. F. s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ih odbije kao neosnovane, a optuženi J. B. podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se ona odbije kao neosnovana.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, a žalbe optuženika J. B. i V. F. nisu osnovane.

 

Optuženi J. B. u žalbi tvrdi da je „izreka presude (…) u proturječnosti sa stanjem spisa i obrazloženjem presude“ jer da je „okrivljenik (…) između ostalog osuđen da je oštetio tvrtku B. d.o.o. iz V. za ukupan iznos od 332.400,00 kuna, a iz obrazloženja pobijane presude vidljivo je da (…) oštećenja tvrtke B. d.o.o. nije niti bilo“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, nema nikakvog proturječja između izreke presude i njenih razloga. Točno je da su optuženici J. B. i V. F. proglašeni krivima zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u svezi st. 1. KZ/11. počinjenog u mjenjačnici trgovačkog društva „B.“ d.o.o. V. koje su tim djelom oštetili za 332.400,00 kuna, ali sav novac kojega su optuženici prisvojili bio je, kako to optuženi B. i sam navodi u žalbi, od njih oduzet te je i vraćen oštećeniku koji zato nije niti postavio imovinskopravni zahtjev, a zbog toga nije bilo mjesta niti oduzimanju od optuženika imovinske koristi koju su oni bili ostvarili ovim kaznenim djelom. Dakle, šteta navedenom društvu jest počinjena dovršenjem kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u svezi st. 1. KZ/11., ali je odmah nakon toga, kako se to na više mjesta u obrazloženju pobijane presude i navodi, i nadoknađena oštećeniku pa je izreka presuda potpuno suglasna njenom obrazloženju.

 

Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju citiranim tvrdnjama ističe optuženi J. B., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je pobijanu presudu ispitao i u skladu s odredbama članka 476. stavka 1. ZKP/08. te je našao da nije počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti te da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Optuženi J. B., pobijajući odluku o kazni, u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud, cijeneći raniju njegovu osuđivanost i opozivajući mu uvjetnu osudu, dva puta cijenio istu okolnost kao otegotnu, jer da je „ranija osuđivanost konzumirana opozivom uvjetne osude“. Smatra i da je olakotnim trebalo cijeniti i „da se (…) sam dragovoljno predao policiji (…) iako `nije bio u poziciji da se mora predati´“. Također tvrdi da iz dokaza „ne proizlazi da bi se oružje uopće uporabilo“ te da je iz toga „vidljivo da okrivljenici nisu imali namjeru naškoditi bilo kojoj osobi, pri čemu je jačina ugrožavanja bila u niskom stupnju“.

 

Optuženi V. F. u žalbi također tvrdi da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio sve olakotne okolnosti, posebno činjenicu da je on „priznao kaznena djela (…) već prilikom prvog ispitivanja“ kod državnog odvjetnika te da su se optuženici, „nakon što su (…) počinili kazneno djelo, (…) dobrovoljno (…) predali djelatnicima policije“. Ističe i da je otuđeni „novac (…) odmah vraćen oštećenoj tvrtki `B.´ d.o.o.“, a da je on „izrazio kajanje te naveo da više neće činiti kaznena djela jer je shvatio pogibeljnost svojeg ponašanja“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama optuženika, pravilno je drugostupanjski sud utvrdio i ispravno je ocijenio sve olakotne okolnosti koje utječu na odmjeravanje pojedinačnih kazni za počinjena kaznena djela, uključujući i priznanje optuženika J. B. i V. F., pri čemu svakako treba imati na umu i da su oni zatečeni po djelatnicima policije u blizini mjesta događaja s otuđenim novcem i oružjem, a i da je optuženi F., kako to proizlazi iz iskaza svjedoka, pokušao pobjeći, ali ga je dolazak više djelatnika policije u tome onemogućio te je i on uhićen kratko vrijeme nakon počinjenja djela. Zbog svega toga „dobrovoljna“ predaja optuženika policiji ne predstavlja značajniju olakotnu okolnosti, a niti činjenicu da optuženici nisu pružili otpor uhićenju ne treba im cijeniti olakotnom.

 

Osim toga, optuženici su uporabili oružje prilikom počinjenja kaznenog djela razbojništva jer su automatskom puškom, odnosno pištoljem, zaprijetili osoblju mjenjačnice – pri čemu se ističe i da je oružje koje je neposredno nakon počinjenja tog kaznenog djela od njih oduzeto bilo napunjeno streljivom pa se ne može govoriti niti o „niskom stupnju ugrožavanja“, a da su optuženici tim oružjem i pucali ostvarili bi elemente i nekog drugog kaznenog djela pa im okolnost da to nisu učinili ne može biti cijenjena olakotnom.

 

Konačno, i ranija osuđivanost optuženika pravilno im je ocijenjena otegotnom (oba optuženika osuđivani su zbog kaznenih djela protiv imovine), a dodatnom otegotnom okolnošću treba cijeniti i počinjenje kaznenog djela u vremenu provjeravanja određenom uvjetnom osudom izrečenom počinitelju, dok opoziv uvjetne osude tu okolnost ne „konzumira“, jer do opoziva uvjetne osude ne dolazi u svim slučajevima počinjenja novog kaznenog djela u vremenu provjeravanja, nego samo kad su za to ispunjenje zakonske pretpostavke.

 

Nije u pravu niti državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da sud „prilikom izricanja kazne za kazneno djelo iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ nije dovoljno cijenio težinu počinjenog kaznenog djela, jačinu ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra, (…) način počinjenja kaznenog djela (…), detaljno prethodno planiranje i sakrivanje nakon počinjenja kaznenog djela“, a niti „iznos otuđenog novca“, da „ne postavljanje imovinskopravnog zahtjeva (…) ne bi trebalo biti od utjecaja na visinu kazne“, kao i da je „sud podcijenio značaj ranije osuđivanosti oba okrivljenika“ na koje „ranije izrečene kaznene sankcije nisu mogle utjecati“.

 

Naime, sve okolnosti na koje ukazuje državni odvjetnik našle su dovoljno odraza u kaznama koje je prvostupanjski sud utvrdio optuženicima J. B. i V. F. za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. KZ/11., a činjenica da je sav otuđeni novac vraćen oštećeniku čime mu je šteta u cijelosti nadoknađena, zbog čega on nije postavio imovinskopravni zahtjev, suprotno stavu ovog žalitelja, treba utjecati na kaznu.

 

Međutim, osnovano državni odvjetnik u žalbi tvrdi i da „jedinstvena kazna zatvora koja je izrečena II-okrivljeniku V. F. nije u razmjeru s kaznama utvrđenim za pojedina kaznena djela“.

 

Naime, jedinstvena kazna koja se, prema odredbi članka 51. stavka 2. KZ/11., sastoji u povišenju najviše pojedinačne utvrđene kazne (ovdje kazne zatvora u trajanju četiri godine i osam mjeseci), ali ne smije doseći zbir pojedinačnih kazni (koji ovdje iznosi šest godina i pet mjeseci), odmjerava se na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti. Optuženi V. F. je do sada četiri puta osuđivan, uvijek zbog istovrsnih kaznenih djela (protiv imovine), jednom i zbog istog kaznenog djela (razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11.), a to ukazuje na njegovu upornost u kriminalnom ponašanju i to na način da čini sve teža kaznena djela. Takva njegova osobnost, kada se ima na umu i opisani odnos predmetnog kaznenog djela i onih ranije počinjenih iz kojeg proizlazi da se radi o takozvanom specijalnom povratništvu, opravdavaju izricanje strože jedinstvene kazne zatvora optuženom V. F..

 

Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, kazne zatvora u trajanju četiri godine i osam mjeseci utvrđene optuženicima J. B. i V. F. za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. KZ/11., kao i, uz uzimanje utvrđenom kazne zatvora u trajanju šest mjeseci iz opozvane uvjetne osude, jedinstvena kazna odmjerena optuženom J. B. u trajanju pet godina, a optuženom V. F. i kazna zatvora u trajanju tri mjeseca za kazneno djelo iz članka 331. stavka 1. KZ/11. te, uz uzimanje utvrđenom kazne zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci iz opozvane uvjetne osude, jedinstvena kazna optuženom J. B. odmjerena u trajanju šest godina i tri mjeseca, ukazuju primjerenima kako počinjenim djelima, tako i ličnostima počinitelja te stupnju njihove krivnje, pogodnima da ostvare i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počiniteljima ponovno uključivanje u društvo.

 

Zbog svega iznesenog je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., djelomično prihvaćena žalba državnog odvjetnika i preinačena prvostupanjska presuda u odnosu na kaznu izrečenu optuženom V. F. na način kako je odlučeno pod točkom I. izreke, pri čemu je u jedinstvenu kaznu zatvora izrečenu optuženom V. F., na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 1. srpnja 2017. pa dalje.

 

Budući da žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu (o kojem nije odlučeno pod točkom I. izreke), kao niti žalbe optuženika nisu osnovane, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., žalbu državnog odvjetnika u ostalom dijelu te žalbe optuženika J. B. i V. F. u cijelosti odbiti kao neosnovane i u nepreinačenom djelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 21. veljače 2018.