Broj: Kž 501/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika P. Ž., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. srpnja 2017. broj K-16/17., u sjednici održanoj 22. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženik P. Ž. proglašen je krivim da je pod točkom 2. izreke počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, utaju poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., za koje mu je na temelju te zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci, a pod točkom 3. izreke kazneno djelo protiv gospodarstva, povreda obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. stavka 1. KZ/11., za koje mu je na temelju te zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa je uz primjenu članka 51. KZ/11. optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, koja je na temelju članka 55. stavaka 1. i 2. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro na način da se 1 (jedan) dan zatvora zamjenjuje s 2 (dva) sata rada. Na temelju članka 55. stavka 6. KZ/11. određeno je da ako se optuženik P. Ž. u roku od 8 (osam) dana od dana za koji bude pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju, ako mu poziv ne bude moguće dostaviti na adresu koju je dao sudu, ako ne da pristanak za izvršenje rada, tijelo za probaciju će dostaviti nalog za izvršenje kazne zatvora. Na temelju članka 55. stavka 7. KZ/11. ako optuženik P. Ž. svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro, sud će donijeti odluku kojom će se odrediti izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - u daljnjem tekstu: ZKP/08.) oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđuje se u cijelosti imovinskopravni zahtjev te se optuženiku P. Ž. nalaže da na ime imovinsko pravnog zahtjeva isplati oštećenoj Republici Hrvatskoj iznos od 75.149,07 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 01. siječnja 2010. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena a od 01. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Na temelju članka 148. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. ZKP/08. optuženik P. Ž. dužan je naknaditi trošak kaznenog postupka i to troškove knjigovodstveno financijskog vještačenja u iznosu od 7.579,07 kuna, trošak svjedoka u iznosu od 333,00 i troškove paušala u iznosu od 3.000,00 kuna.

 

Nasuprot tome, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08. optuženik P. Ž. oslobođen je da bi time pod točkom 1. izreke počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv oslobađajućeg dijela presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine u oslobađajućem dijelu i predmet u tom dijelu uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir rezultate financijsko knjigovodstvenog vještačenja u onom dijelu u kojem se utvrđuje visina prosječne mjesečne plaće zaposlenog u Republici Hrvatskoj prema podacima Državnog zavoda za statistiku, upirući pri tome i na nevjerodostojnost obrane optuženika.

 

Naime, iz obrane optuženika P. Ž., direktora i osnivača trgovačkog društva F. d.o.o. proizlazi da doista nije evidentirao isplatu plaća preko žiro računa tog društva jer je prvenstveno plaćao račune dobavljača te ostale troškove koje se odnose na poslovanje društva, a tek onda od onoga što je ostalo je bilo namijenjeno za isplate plaća u gotovini. Plaću nije prijavio jer trgovačko društvo nije imalo novaca da se ista isplaćuje preko žiro računa pa je tako htio smanjiti troškove. Potvrdio je da nije donio nikakvu odluku o visini plaće u pisanoj formi, već je njezinu visinu odredio sam rukovodeći se činjenicom da je istovremeno obavljao poslove komercijaliste, dobavljača, trgovačkog zastupanja i nabave, u visini od oko 8.000,00 kuna mjesečno, a tu je obranu u cijelosti potvrdio svjedok M. G.

 

Nadalje, iz ugovora o trgovačkom zastupanju između trgovačkog društva J. p. - S. d.o.o. i trgovačkog društva F. d.o.o., zastupanog po optuženiku proizlazi da je optuženik imao pravo na bruto mjesečnu plaću u iznosu od 8.250,00 kuna, sa troškovima dnevnice u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Prema rezultatima pisanog financijsko knjigovodstvenog vještačenja provedenog po vještakinji J. T. proizlazi da u razdoblju stavljenom na teret optuženiku nije bilo isplata plaća na njegov tekući račun, a niti uplate zakonskih obveza na plaću. Na raspravi održanoj 25. studenoga 2016. vještakinja je pojasnila da je za utvrđenje visine plaće potrebno imati obračun plaće na temelju kojeg se izrađuje ID obrazac odnosno izvješće o primicima od nesamostalnog rada (plaći i mirovini), porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja. Međutim, takvog obračuna plaća nije bilo u dostavljenoj dokumentaciji koja je bila predmet vještačenja. Stoga je vještakinja napravila tri varijante obračuna plaće za razdoblje koje se optuženiku stavlja na teret i koje je priložila na raspravi 11. svibnja 2017. Tako iz priložene tablice obračuna plaće prema podacima Državnog zavoda za statistiku proizlazi da je neto mjesečna plaća zaposlenog za 2007. iznosila 4.841,00 kuna, za 2008. 5.178,00 kuna, te za 2009. iznosila je 5.311,00 kuna. Također, izradila je i dvije varijante obračuna plaće u iznosu od 8.000,00 kuna neto, te u iznosu od 8.000,00 kuna bruto za navedeno razdoblje. Na raspravi održanoj 7. srpnja 2017., vještakinja je izračunala da bi prosječna neto plaća zaposlenog prema podacima Državnog zavoda za statistiku za inkriminirano razdoblje iznosila sveukupno 154.914,00 kuna, a ako se uzme da je mjesečna neto plaća za to razdoblje iznosila 8.000,00 kuna, tada bi za inkriminirano razdoblje iznosila sveukupno 240.000,00 kuna.

 

Imajući na umu sve izneseno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da u ovom kaznenom postupku nije dokazano da je optuženik doista sebi u razdoblju stavljenom mu na teret isplaćivao sebi plaću u ukupnom iznosu od 154.914,00 kuna, zbog čega da onda ne bi imao pravo na ostatak od tog iznosa u visini od 5.886,00 kuna, koji bi onda zadržao za sebe i time za taj iznos oštetio trgovačko društvo F. d.o.o. Naime, nije logično, a tako ne proizlazi niti iz podataka u spisu da bi mjesečna neto plaća optuženika iznosila u visini prosječne mjesečne plaće zaposlenog prema podacima Državnog zavoda za statistiku, osobito stoga što je obranu optuženika o visini plaće potvrdio i svjedok M. G., dok iz ugovora o trgovačkom zastupanju proizlazi viši iznos od prosječne mjesečne neto plaće za zaposlenog. Stoga nisu prihvatljivi niti žalbeni prigovori državnog odvjetnika da je mjesečnu visinu plaće optuženika trebalo izračunati prema ID obrascu, budući da je vještakinja jasno navela da taj obrazac nije dostatan za izračun plaće (list 1662. spisa), tim više što se radilo o obrascu koji je podnesen samo za mjesec srpanj 2007. u odnosu na svjedoka M. G., dok u odnosu na optuženika nije bilo nikakve druge dokumentacije za obračun primitaka.

 

Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da nije dokazano da je optuženik P. Ž. počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. KZ/11. koje mu je stavljeno na teret.

 

Slijedom navedenog te kako pravilnost i zakonitost pobijane presude nije dovedena u pitanje žalbom državnog odvjetnika niti je ispitivanjem pobijane presude sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. utvrđeno postojanje neke od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 22. veljače 2018.