Broj: Kž 487/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. L. zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. te člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.) i članka 179.a KZ/11., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 12. svibnja 2017. broj K-20/16-59, u sjednici održanoj 28. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. L. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi D. L. proglašen je krivim zbog počinjenja teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. te člankom 152. stavkom 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju članka 154. stavkom 2. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine, i zbog počinjenja kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju deset mjeseci pa je optuženi D. L., na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. veljače 2016. do 18. svibnja 2016.

 

Na temelju članka 68. KZ/11. optuženom D. L. izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koje može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13. i 145/13. – a pravilno bi bilo i: 152/14.; dalje: ZKP/08.), oštećena P. H. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženom D. L. naloženo je podmiriti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 7.426,80 kuna.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi D. L..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači pobijanu presudu na način da optuženom D. L. utvrdi pojedinačne kazne zatvora u duljem trajanju te da ga potom osudi i na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju“.

 

Optuženi D. L. žali se po branitelju, odvjetniku M. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a Vrhovnom sudu Republike Hrvatske predlaže da „prvostupanjsku presudu preinači na način da optuženika oslobodi od optužbe, ili podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženi D. L. u žalbi tvrdi da se „pobijana presuda ne može ispitati jer nema svih razloga o odlučnim činjenicama koje su bitne za pravilnu ocjenu istinitosti iskaza oštećene“, a to obrazlaže navodima da iz zapisnika o očevidu proizlazi da je na mjestu događaja opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude pronađena „na krevetu potkošulja ljubičaste boje (…) a na podu ženske gaćice (…) te pokraj tih ženskih gaćica muške gaće“, da ovi predmeti „predstavljaju jedine materijalne dokaze u ovom predmetu koji se odnose na utvrđivanje bitnih okolnosti kaznenih djela“, odnosno da „pronađena odjeća upućuje na zaključak da je oštećena prije spolnog odnosa imala na sebi samo nađenu potkošulju (…) i gaćice (…) , čime se demantira njezin iskaz i potvrđuje obranu optuženika o tome da je oštećena inicirala spolni odnos“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski je sud pomno analizirao i valjano ocijenio sve provedene dokaze, pri čemu je posebnu pozornost posvetio upravo iskazu oštećene P. H., kojega je analizirao povezujući ga sa svim ostalim dokazima koji su mogli biti od značaja za ocjenu njegove vjerodostojnosti. Pritom se pronalazak donjeg rublja oštećenice i optuženika u njihovoj spavaćoj sobi, odnosno nedostatak drugih odjevnih predmeta oštećenice ni na koji način ne mogu, kako to bezuspješno pokušava učiniti žalitelj, povezati s okolnostima počinjenja inkriminiranih radnji jer je logično i životno da se oštećenica nakon inkriminiranih događaja odjenula prije izlaska iz stana. Zbog toga konstatacije zapisnika o očevidu nisu „jedini materijalni dokazi koji se odnose na utvrđivanje bitnih okolnosti kaznenih djela“ pa nije bilo potrebno niti posebno ih razmatrati u obrazloženju pobijane presude koje sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama.

 

Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-17. te nije našao postojanje drugih bitnih povreda odredba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je pobijanu presudu ispitao i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-17. te je našao da tom presudom nije na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi D. L. u žalbi tvrdi da je, „kako bi se mogli ocijeniti iskazi kako oštećene, tako i svjedoka H. F., P. Đ. i H. N., važno (…) pratiti kronologiju događaja odnosno vrijeme kada je oštećena tražila medicinsku pomoć, a što je vidljivo iz medicinske dokumentacije i podataka teleoperatera o ostvarenim kontaktima između stranaka i svjedoka jer je vidljivo da je vrijeme u kojem su razgovori i događaji odvijali bitno za ocjene iskaza“. Pritom detaljno analizira iskaze oštećene P. H. ispitane kao svjedokinje u prethodnom postupku i na raspravi i navodi podatke o telefonskim kontaktima optuženika i oštećenice inkriminiranog dana zaključujući da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijeme događaja opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude.

 

Međutim, žalitelj prilikom svoje ocjene navedenih dokaza ispušta iz vida da je sam optuženik u svom iskazu u bitnome suglasno oštećenoj P. H. iskazao o razdobljima njihovog zajedničkog boravka u stanu u L., prije i tijekom 24. veljače 2016., pri čemu je osporio čine nasilja prema oštećenici opisane u drugom dijelu činjeničnog opisa njegovih radnji iz točke 2. izreke koji su neposredno prethodili događaju iz točke 1. izreke prvostupanjske presude u odnosu na koji je priznao spolni odnošaj s oštećenicom, ali je porekao da je do njega došlo primjenom sile.

 

Dakle, vrijeme inkriminiranih događaja niti prema obrani optuženog D. L. nije sporno, pa su bespredmetni pokušaji optuženika da žalbom dovede u sumnju istinitost iskaza oštećenice tvrdnjama o vremenu telefonskih kontakata nje i optuženika s drugim osobama koji su prethodili tim događajima, odnosno do kojih je došlo nakon predmetnih zbivanja.

 

Osporavajući u nastavku žalbe istinitost iskaza oštećene P. H., optuženik tvrdi da njen „odlazak u kafić, čekanje do 16,00 h da se djeca probude i vraćanje u stan, te odlazak poslije do svjedoka P. Đ., kao i odlazak liječniku u I. bliže 19,00 sati zbog bolova ne upućuju na zaključak da je ošt. bila žrtva odnosno da je imala motive lažno teretiti opt.“, a kasnije ističe i da na takve motive ukazuje i ponašanje oštećenice tijekom optuženikovog boravka u istražnom zatvoru vezano uz prodaju njihove zajedničke imovine, a tvrdi i da je „oštećena u svom iskazu iznosila neistine pokušavajući sakriti svoju nevjeru, ili pokušala zatajiti razgovor sa svjedokom Z. L.“ te da „dolazak svjedoka Š. M. (…) kao i niz drugih okolnosti (…) demantiraju oštećenu“

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnost iskaza oštećene P. H. ispitane kao svjedokinje, prihvativši njen iskaz istinitim u dijelu u kojem opisuje inkriminirane događaje, a takvu ocjenu ne dovode u sumnju žalbeni navodi kojima se opisuje njeno ponašanje nakon tih događaja.

 

Naime, okolnost da oštećena P. H. nije prijavila predmetne događaje neposredno nakon tih zbivanja već tek u večernjim satima, prilikom ginekološkog pregleda na koji je otišla zbog bolova u trbuhu sama po sebi ne čini upitnom istinitost njenog iskaza pri opisivanju nasilju kojem je tog prijepodneva bila izložena i nasilnog spolnog odnosa koji je nad njom obavio optuženi D. L.. Oštećenica je uvjerljivo opisala svoje ponašanje nakon predmetnih događaja, pri čemu je opisala i odlazak optuženikovoj majci po djecu, a nakon toga odlazak tetki Đ. P., razgovor s njom o optuženikovom nasilju te pozivanje oca koji ju je zbog bolova u trbuhu odveo na hitnu u I., a nakon toga u varaždinsku bolnicu. Pritom je životno i objašnjenje oštećenice je da tetki i ocu ispričala o optuženikovom nasilju, ali im nije tada govorila i o nasilnom spolnom odnosu jer ju je bilo sram pričati im o tome, ali im je i o tome ispričala nakon što je to prijavila liječniku prilikom pregleda. Naime, potpuno je jasno da se radilo o događaju iz intimne sfere života oštećenice razgovor o kojem bi predstavljao njeno ponovno traumatiziranje, a takve događaje silovane osobe često prikrivaju zbog srama i straha od osude okoline uzrokovane predrasudama pa se nerijetko povjere tek liječnicima. Kad se ima na umu da je oštećenica zbog bolova zatražila hitnu medicinsku pomoć tijekom koje je obavila i ginekološki pregled, životno je da je tek tijekom takvog pregleda odlučila govoriti o događajima koji su mu prethodili. Da je ona uistinu, kako to u žalbi tvrdi optuženik, odlučila neistinito teretiti optuženog D. L. za silovanje, ne bi bilo za očekivati da s prijavljivanjem tog kaznenog djela čeka večer već bi to učinila odmah nakon zbivanja tijekom kojih je između njih nesporno došlo do spolnog odnosa, a ne tek tijekom liječničkog pregleda zbog zdravstvenih problema koji su rezultirali medicinskom intervencijom uslijed izvanmaternične trudnoće.

 

Pritom treba istaknuti i da su svjedoci Đ. P. i F. H., tetka i otac oštećenice, u bitnome suglasno oštećenoj P. H. opisali njihove razgovore o nasilju koje je pretrpjela od optuženika, kao i kasnija saznanja i o nasilnom spolnom odnosu koji je nad njom obavio optuženik, ali ti svjedoci ne potvrđuju istinitost njenog iskaza samo posredno, kao svjedoci po čuvenju, već su oni detaljno opisali i stanje u kojem se oštećenica nalazila, pri čemu je svjedokinja Đ. P. iskazala da se oštećenica „sva tresla, plakala i hvatala se za trbuh“ (u istrazi), odnosno da je „bila u jako lošem stanju, blijeda i tresla se te se žalila na jake bolove u trbuhu“ (na raspravi), zbog kojeg njenog stanja je svjedokinja i nazvala njenog oca koji je iskazao da je oštećenica „plakala i drhtala“ (u istrazi), odnosno da ju je „zatekao u jednom povišenom raspoloženju, uzbuđenu i u strahu, tresla se i povremeno zapadala u plač“ (na raspravi). Ovakvim opisima stanja oštećene P. H. ovi svjedoci iznijeli su ono što su sami neposredno uočili pa ti njihovi iskazi, kao kontrolni dokazi, potvrđuju istinitost iskaza oštećene P. H. ispitane kao svjedokinje o inkriminiranim događajima i njihovim posljedicama. Konačno, i iz iskaza svjedokinje Z. L., optuženikove majke, proizlazi da je oštećenica, kada je došla do nje po djecu, bila pokunjena, umorna i blijeda, pa i to potvrđuje iskaz oštećenice u dijelu u kojem opisuje traumatizirajuće događaje koji su prethodno zbili.

 

Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neistinitim dio iskaza oštećene P. H. o njenom odnosu s K. V. i SMS porukama koje su izmijenili prije inkriminiranog događaja, a koje je optuženi D. L. pročitao u njenom mobitelu, ali niti okolnost da je oštećenica porekla emotivnu vezu s K. V. ne dovodi u sumnju njen iskaz u dijelu u kojem je opisala nasilni spolni odnos kritičnog dana te optuženikovo nasilje tijekom razdoblja koje mu je prethodilo. Jasno je da oštećenica iskazom o sadržaju tih SMS poruka želi umanjiti, odnosno otkloniti svoj dio odgovornosti za raskid veze s optuženikom, ali je nesporno i da je optuženikovo saznanje za te poruke bilo povodom njihovih prepirki koje su prethodile inkriminiranom događaju i da je ono utjecalo na njegovo ponašanje tog dana na način kako je to opisala i vještakinja psihijatrijske struke.

 

Optuženi D. L. žalbom osporava i nalaz i mišljenje vještakinje psihijatrijske struke dr. Š. D. tvrdeći da se „netočni nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka temelji na iskazu oštećene u fazi istrage jer vještakinja je očito smatrala kod davanja nalaza da je optuženik izvršio radnje koje mu se stavljaju na teret“, da je njen nalaz s mišljenjem „nestručan i neuvjerljiv, jer je teško povjerovati da bi opt. nakon neprospavane noći, pod utjecajem alkohola i sedativa, bio sposoban obaviti nasilni spolni odnos bez adekvatne stimulacije oštećene“, da vještakinja „za svoje zaključke (…) nema ulaznih stručnih podataka“ te ga uspoređuje s nalazom i mišljenjem iste vještakinje iz drugog kaznenog postupka protiv drugog optuženika tvrdeći da su taj i predmetni nalaz „skoro istovjetni“, a to da upućuje na zaključak „da ta vještakinja nije nepristrana, nego se priklanja oštećenima i podilazi optužbi“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, nalaz i mišljenje vještakinje psihijatrice dr. Š. D. nema nedostatke koji bi doveli u sumnju njegovu pravilnost. Taj nalaz i mišljenje temelji se na pregledu optuženika – njegovom forenzičkom ispitivanju koje je provela vještakinja – i raspoloživim podacima iz sudskog spisa, a iz njega ne proizlazi da je vještakinja prethodno zauzela stav o počinjenju kaznenih djela koja su predmet optužbe. Svaki nalaz i mišljenje u kojem se traži očitovanje vještaka o optuženikovoj ubrojivosti donosi se uvjetno – pod pretpostavkom dokazanosti počinjenja inkriminiranih radnji, a vještakinja je za zaključke dala jasne i stručno obrazložene razloge koji paušalnim tvrdnjama žalbe nisu osporeni. Pritom za ocjenu nalaza i mišljenja vještaka nije moguće koristiti se nalazom i mišljenjem kojega bi on dao u drugom postupku za drugog optuženika, o čemu je valjane razloge iznio i prvostupanjski sud (3. odlomak na 22. stranici pisane presude) na koje se stoga žalitelj i upućuje.

 

Konačno, nije u pravu optuženi D. L. niti kada u žalbi tvrdi da „iz nalaza sudsko-medicinske vještakinje ne proizlazi da bi bile utvrđene ozljede vezane uz nasilni spolni odnos, te da utvrđene oguljotine ne nastaju u pravilu preko odjeće, koju je oštećena imala na sebi u trenutku kada je bila tuširana u kadi, nema razloga ne uvažiti obranu opt. da se događaj pod toč. 2. nije dogodio, nego je ranije zadobivene ozljede koje su česte u ugostiteljstvu kod manipulacije robom i pružanjem usluga [oštećenica] pripisala opt.“

 

Naime, utvrđene ozljede oštećene P. H. – oguljotine kože lijeve nadlaktice, oguljotine kože lijeve podlaktice te krvni podljeve lijevog ručnog zgloba – mogle su, prema nalazu i mišljenju vještakinje dr. A. K., nastati udarcima šakom, kao i udarcem lijeve ruke o neki dio kade tijekom događaja opisanog pod točkom 2. izreke kojega je u svom iskazu opisala oštećenica. Dakle, iako pregledom ginekologa nisu utvrđene ozljede spolovila – a one nisu nužna posljedica svakog nasilnog spolnog odnosa – nedvojbeno je i za Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud da ove objektivno utvrđene ozljede oštećenice kao značajan kontrolni dokaz potvrđuju njen iskaz o nasilju kojem je kritičnog dana ona bila izložena. S druge strane, žalbene tvrdnje optuženika o tome da je oštećenica te ozljede mogla zadobiti tijekom obavljanja poslova u ugostiteljskom objektu predstavljaju ni na čemu utemeljenu pretpostavku. Konačno, jesu li sve te ozljede nastale tijekom događaja koji je tog dana prethodio spolnom odnosu, a koji je dio opisa kaznenog djela pod točkom 2. izreke pobijane presude, ili joj ih je optuženi D. L. nanio tijekom nasilnog spolnog odnosa opisanog pod točkom 1. izreke te presude, ili su neke od tih ozljeda nastale prije, a neke tijekom tog odnosa, potpuno je irelevantno za ostvarenje obilježja oba kaznena djela zbog čijeg počinjenja je optuženi L. proglašen krivim.

 

Slijedom svega iznesenog, optuženikovim žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a tom žalbom se ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne, zbog čega je žalba optuženog D. L. podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.-17.) neosnovana.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik tvrdi da je prvostupanjski sud „bitno smanjenoj ubrojivosti optuženika (…) dao preveliki značaj te je stoga kaznu zatvora za kazneno djelo iz točke 1) suviše ublažio“, a da neosnovano „relativizira i opravdava činjenicu optuženikove alkoholiziranosti“. Smatra i da je „olakotnoj okolnosti da je optuženikova supruga razmjenjivala SMS poruke sa drugim muškarcem, također (…) dao preveliki značaj, a da je pritom zanemario dio iskaza oštećenice – žrtve da je on istovremeno održavao izvanbračnu ljubavnu vezu“. Ovaj žalitelj ističe i da je sud nedovoljno cijenio raniju optuženikovu osuđivanost te da je kažnjavan „za prekršaje u kojima je također iskazivao agresiju“, a da je kažnjen i za prekršaj iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji“. Smatra i prvostupanjski sud „za kazneno djelo pod točkom 2) nije u dovoljnoj mjeri cijenio razdoblje činjenja kaznenog djela (…) kao i brojnost, težinu pa i brutalnost radnji“.

 

Optuženi D. L. ne ističe da se žali i zbog odluke o kazni, ali takva njegova žalba kao i žalba zbog odluke o sigurnosnoj mjeri sadržane su, prema odredbi članka 478. ZKP/08.-17., u žalbi optuženika podnesenoj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Suprotno žalbama državnog odvjetnika i optuženika, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje, u skladu s odredbama članka 47. KZ/11., utječu na odmjeravanje pojedinačnih kazni za kaznena djela zbog kojih je optuženog D. L. proglasio krivim, a i jedinstvena kazna zatvora odmjerena je u skladu s odredbom članka 51. stavka 1. KZ/11.

 

Naime, prvostupanjski je sud optuženom D. L. otegotnim cijenio raniju osuđivanost zbog kaznenih djela prijetnje iz članka 129. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.) i uništenja i oštećenja tuđe stvari iz članka 222. stavka 1. KZ/97., pri čemu je uzeo u obzir i da se ne radi o kaznenim djelima koja bi bile iste vrste kao neko od onih koja su predmet ovog kaznenog postupka, ali i da kazneno djelo prijetnje iz članka 129. stavka 2. KZ/97. sadrži elemente agresivnosti.

 

Kao olakotnu okolnost prvostupanjski sud je cijenio da optuženi D. L. ima obvezu brige i skrbi za četvero maloljetne djece te da je bio bitno smanjeno ubrojiv u vrijeme počinjenja kaznenog djela iz točke 1) izreke presude kao i u vrijeme počinjenja dijela radnji iz točke 2) izreke presude, a smanjeno ubrojiv za preostale radnje iz tog djela, pri čemu je taj sud istaknuo da je imao u vidu da je na redukciju optuženikove ubrojivosti utjecala i njegova alkoholiziranost, ali da je ta redukcija ubrojivosti bila posljedica i njegovog psihičkog stanja koje je proizašlo iz optuženikovog poremećaja ličnosti. Takva ocjena ne predstavlja, kako to državni odvjetnik pogrešno tumači, „relativizaciju i opravdavanje optuženikove alkoholiziranosti“, a niti davanje precijenjenog značenja smanjenju njegove ubrojivosti već pravilnu raščlambu njenih uzroka radi valjane ocjene utjecaja optuženikove smanjene ubrojivosti na odmjeravanje kazne.

 

Na utvrđenje pojedinačnih kazni u dovoljnoj su mjeri utjecale i ostale okolnosti koje državni odvjetnik ističe u žalbi – optuženikova prekršajna kažnjavanost, pa i zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 137/09., 14/10. i 60/10.).

 

Konačno, prvostupanjski sud, suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika, nije precijenio niti utjecaj SMS poruka koje je oštećena P. H. razmjenjivala s drugim muškarcem, a koje je kritičnog dana otkrio optuženi D. L. i koje su bile povod njihovoj svađi koja je kulminirala inkriminiranim događajima, dok je bespredmetno povezivanje tih zbivanja s eventualnom ranijom vezom optuženika s drugom ženom.

 

Zbog svega iznesenog se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, kazna zatvora u trajanju dvije godine utvrđena optuženom D. L. za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. KZ/11. i kazna zatvora u trajanju deset mjeseci utvrđena optuženiku za kazneno djelo iz  članka 179.a KZ/11., kao i jedinstvena kazna odmjerena mu u trajanju dvije godine i šest mjeseci, ukazuju primjerenima kako počinjenim djelima, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodnima da ostvare i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja izrečena je optuženom D. L. u skladu s odredbama članka 68. KZ/11.

 

Zbog navedenog, nisu osnovane niti žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. L. zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri (članak 471. stavci 1. i 2. ZKP/08.-17.).

 

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a na temelju članka 482. ZKP/08.-17., žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. L. trebalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 28. veljače 2018.