Broj: Kž 586/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. G. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 19. listopada 2017. broj K-6/17-31, u sjednici održanoj 28. veljače 2018. u prisutnosti, u javnom dijelu sjednice, optuženog I. G.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi I. G. za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 27. ožujka 2017. pa dalje.

 

II. Žalba optuženog I. G. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi I. G. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. pa je, na temelju tog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 27. ožujka 2017. pa dalje.

 

Na temelju članka 556. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) – a pravilno bi bilo: „na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11.“ – od optuženog I. G. oduzet je preklopni nož te je određeno njegovo uništenje.

 

Na temelju članka 69. KZ/11. optuženom I. G. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogama te je određeno da ona može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. određeno je da se optuženi I. G. oslobađa obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog mu branitelja.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i I. G..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „da se okrivljeniku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju“.

 

Optuženi I. G. žali se po braniteljici, odvjetnici M. A., zbog odluke o kazni i odluke o sigurnosnoj mjeri, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu presudu u pogledu odluke o kazni i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da pobijanu presudu preinači na način da okrivljeniku (…) izrekne blažu kaznu“.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika predlažući njeno odbijanje kao neosnovane, a optuženi I. G. podnio je po braniteljici, odvjetnici M. A., odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog I. G. koji se nalazi u Zatvoru u P., čija prisutnost na sjednici vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 8. ZKP/08., bila osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu, a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08., u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i braniteljice optuženika, odvjetnice M. A., koji su o sjednici bilo uredno izviješteni.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženog I. G. nije osnovana.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je pobijanu presudu ispitao u skladu s odredbama članka 476. stavka 1. ZKP/08. te je našao da nije počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud, prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti te da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.).

 

Obrazlažući odluku o kazni, prvostupanjski je sud naveo da je optuženom I. G. olakotnim cijenio „djelomično priznanje djela, izraženo kajanje i žaljenje zbog učina kaznenog djela, zatim činjenicu da se radi o osobi mlađe životne dobi, vrlo teškog materijalnog i socijalnog stanja, da je isti otac jednog maloljetnog djeteta o kojem se mora brinuti i koje mora uzdržavati, da je novac u cijelosti vraćen oštećenom, korektno držanje pred sudom, da je predmetno kazneno djelo počinio u stanju smanjene ubrojivosti, doku mu je od otegotnih okolnosti cijenio činjenicu da je isti dosada višestruko osuđivan zbog kaznenih djela protiv imovine“.

 

Nije u pravu optuženi I. G. kada odluku o kazni pobija tvrdnjama da će se„i blažom (…) kaznom zatvora (…) ostvariti svrha kažnjavanja“ i navodom da „sud (…) nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve utvrđene olakotne okolnosti (…), posebno činjenicu da je isti tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv, dok je precijenio (…) činjenicu njegove višestruke osuđivanosti“, ističući da je on „priznao počinjenje kaznenog djela“, da „iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatrijske struke (…) proizlazi (…) da se u konkretnom slučaju radi o najtežem vidu ovisnosti o drogama“ te da je „okrivljenik in tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv i to zbog utjecaja droga heroina i metadona“. Pritom optuženik ukazuje na odredbu članka 26. KZ/11. prema kojoj se „počinitelj koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela zbog nekog stanja iz članka 24. stavka 2. KZ-a bio bitno smanjeno ubrojiv može (…) blaže kazniti“, zaključujući da „bitno smanjena ubrojivost okrivljenika (…) krivnju smanjuje“ te da je „evidentno kako bi se i sa blaže utvrđenom kaznom (…) mogla postići svrha kažnjavanja“.

 

Naime, prvostupanjski je sud prilikom odmjeravanja kazne u dovoljnoj mjeri cijenio i optuženikovo priznanje počinjenog kaznenog djela i optuženikovu smanjenu ubrojivost, pri čemu na žalbene tvrdnje o mogućnosti i potrebi primjene instituta ublažavanja kazne – jer je optuženi I. G. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, koja kazna odgovara minimumu kazne zatvora propisane za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. KZ/11. u trajanju od tri do dvanaest godina – treba odgovoriti da optuženik ispušta iz vida preostali dio odredbe članka 26. KZ/11. prema kojemu je mogućnost ublažavanja kazne (dakle, primjene odredaba članaka 48. i 49. KZ/11.) isključena ako je do bitno smanjene ubrojivosti došlo samoskrivljeno. Iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr. I. P. proizlazi da je bitno smanjena ubrojivost optuženika postojala samo ako je on tempore criminis bio pod utjecajem droga heroina i metadona te lijeka akinetona, a da su, ako bi se redukcija njegovih sposobnosti shvaćanja i upravljanja svojim ponašanjem procjenjivala samo na osnovi doprinosa njegove strukture osobnosti, te njegove sposobnosti također bile reducirane, ali ne do bitnog stupnja. Dakle, bitno smanjena ubrojivost optuženog I. G. u vrijeme počinjenja kaznenog djela bila bi posljedica njegove uporabe droga kojom se on sam prije počinjenja djela doveo u to stanje, a činjenice koje ističe prvostupanjski sud – „da je optuženik kod sebe imao od ranije pripremljeni nož, palicu te odjeću kojom se djelomično maskirao“  - opravdavaju utvrđenje tog suda „da isti nije samo odjednom odlučio ući u trgovinu radi počinjenja kaznenog djela, već je odluku ranije donio“ (6. odlomak na 9. stranici pisane presude). Zbog toga je optuženikova bitno smanjena ubrojivost samoskrivljena pa ne može predstavljati niti osnovu za ublažavanje kazne u smislu članka 26. KZ/11.

 

Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je „sud precijenio značaj olakotnih okolnosti, a neke od okolnosti koje smatra olakotnima (…) se ne mogu takvima smatrati, (…) prije svega (…) činjenicu da je okrivljenik oštećenom vratio iznos novca (…) i zbog toga što se u stanje ubrojivosti okrivljenik sam stavio uporabom droga“. Ovaj žalitelj smatra da se „izricanjem kazne zatvora (…) u mjeri koja predstavlja donji minimum propisane kazne zatvora uz navedenu otegotnu okolnost (…) neće ostvariti svrha kažnjavanja propisana čl. 41. KZ“.

 

Citirane tvrdnje državnog odvjetnika osnovane su. Naime, do vraćanja novca oštećeniku nije došlo slobodnom odlukom optuženog I. G. koja bi bila posljedica njegovog stvarnog kajanje, već je novac vraćen oštećeniku nakon što je optuženik uhićen, i to s novcem prisvojenim počinjenjem predmetnog kaznenog djela. Dakako, činjenica da je društvo B. d.o.o. obeštećeno, čime su ublažene posljedice kaznenog djela, predstavlja okolnost koja treba utjecati na kaznu, ali joj, s obzirom na opisane okolnosti, ne treba dati veći značaj, a stav ovog drugostupanjskog suda o značenju smanjene ubrojivosti optuženika iznesen je u dijelu u kojem je odgovoreno na žalbu optuženika.

 

Optuženikova ranija osuđivanost koju, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika, pravilno u žalbi ističe državni odvjetnik kao nedovoljno cijenjenu, odnosi se upravo na kaznena djela protiv imovine: krađe, teške krađe, razbojničku krađu i razbojništvo. Dakle, optuženi I. G., koji je do sada osam puta osuđivan zbog istovrsnih kaznenih djela, među njima jednom i zbog istog kaznenog djela (razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11.), počinjenjem predmetnog kaznenog djela pokazuje da na njega dosadašnje kazne zatvora (koje su mu bile izrečene u sedam navrata) na njega nisu utjecale u smislu usklađivanja svog ponašanja sa zakonom.

 

Ta otegotna okolnost, uz prihvaćanje ranije navedenih olakotnih okolnosti, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, opravdava izricanje optuženom I. G. kazne zatvora iznad posebnog minimuma propisanog odredbom članka 230. stavka 2. KZ/11., i to kazne zatvora u trajanju četiri godine, koju kaznu Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti ovog počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodnom da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Zbog toga je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., trebalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da se optuženi I. G. za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11., zbog kojeg je proglašen krivim prvostupanjskom presudom, na temelju te odredbe, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju četiri godine te mu u tu kaznu, na temelju članka 54. KZ/11., uračunati vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 27. ožujka 2017. pa dalje, kako je i presuđeno pod točkom I. izreke.

 

Nije u pravu optuženi I. G. niti kad žalbom pobija odluku o izricanju sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti o drogama, tvrdeći da je ta mjera „prestrogo odmjerena, budući da nije bilo zakonskih razloga da mu se sigurnosna mjera izrekne do prestanka izvršenja kazne zatvora, odnosno u trajanju najdulje tri godine“.

 

Naime, pobijanom presudom nije, suprotno žalbenim navodima, optuženiku izrečena sigurnosna mjera u trajanju tri godine, već je, kako to propisuje i odredba članka 69. stavka 3. KZ/11., određeno njeno najdulje moguće trajanje. Pritom KZ/11. u stavcima 4. i 5. članka 69. propisuje obvezu periodičkog preispitivanja potrebe daljnjeg izvršenja te mjere od strane suca izvršenja koji će svakih šest mjeseci, računajući od dolaska počinitelja na izvršenje mjere, preispitati postoje li uvjeti iz za njenim nastavkom i o tome donijeti rješenje (stavak 5.), a obustavit će njeno izvršavanje ako prestanu razlozi zbog kojih je mjera izrečena ili ako bi njezino dotadašnje i daljnje provođenje postalo bezizgledno (stavak 4.).

 

Dakle, odluka o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti o drogama izrečenoj optuženom I. G. pravilno je donesena pa žalba optuženika niti iz osnove navedene u članku 471. stavku 2. ZKP/08. nije osnovana.

 

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, na temelju članka 482. ZKP/08., žalba optuženog I. G. odbijena kao neosnovana i u nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 28. veljače 2018.