Broj: Kž 48/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. Š. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 28. studenog 207. broj K-20/2017-17, u sjednici održanoj 7. ožujka 2018. u nazočnosti javnom dijelu sjednice optuženog S. Š.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. Š. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi S. Š. proglašen je krivim zbog pokušaja počinjenja kaznenog djela ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. te je, na temelju tih propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju pet godina.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom S. Š. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 11. kolovoza 2017. pa dalje.

 

Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženog S. Š. oduzet je tesarski čekić te je određeno njegovo uništenje.

 

Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) oštećeni M. Ž. upućen je s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 5. ZKP/08. određeno je da će o troškovima kaznenog postupka biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi S. Š..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a predlaže  da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženog S. Š. osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Optuženi S. Š. žali se po branitelju, odvjetniku B. K., „zbog bitne povrede kaznenog zakona [pri čemu očigledno misli na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka koju u žalbi i obrazlaže] zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava [očigledno misli na povredu kaznenog zakona] i zbog odluke o kazni“, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine u cijelosti pobijanu prvostupanjsku presudu (…) te da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

 

Optuženi S. Š. je po branitelju, odvjetniku B. K., podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže njeno odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog S. Š. koji se nalazi u Zatvoru u Z., čija prisutnost na sjednici vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 8. ZKP/08., bila osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu, a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08., u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelja optuženika, odvjetnika B. K. koji su o sjednici uredno izviješteni.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženi S. Š. u žalbi tvrdi da je „u prvostupanjskoj presudi ostvarena bitna povreda kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, jer su razlozi presude u znatnoj mjeri proturječni izreci, a dijelom i potpuno nejasni“. Obrazlažući ovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, optuženik tvrdi da „prvostupanjski sud paušalno navodi što smatra nespornim premda je ostalo potpuno nejasno na temelju kojih činjenica je izveo baš takav zaključak“ te da je „ostalo potpuno nejasno na kojim izvedenim dokazima prvostupanjski sud temelji svoj zaključak o `dokazanoj činjenici´“, kao i da „je potpuno nejasno na kojim izvedenim dokazima prvostupanjski sud temelji svoj zaključak da je `nesporno utvrđeno´ kako je optuženik počinio navedeno kazneno djelo“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud, u skladu s odredbom članka 459. stavka 5. ZKP/08. naveo činjenice koje stranke nisu osporile (dakle, „nesporne činjenice“), a izložio je i zbog kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima, odnosno nedokazanima, pri čemu je dao valjanu ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza.

 

Nesporne činjenice – do kojih se dolazi usporedbom činjeničnog opisa radnje kaznenog djela iz optužnice i obrane optuženika (koju najčešće čini njegov iskaz, ali način obrane može proizlaziti i iz optuženikovog očitovanja o optužbi, odnosno određenja, u smislu članka 350. stavka 3. te članka 376. stavka 2. ZKP/08., koji dio optužnice on osporava, odnosno poriče) – ovdje proizlaze iz same obrane optuženog S. Š., a to su prepirka između optuženika i oštećenog M. Ž., udarac optuženog S. Š. glavom u nos oštećenika te njegovo zadavanje oštećenom Ž. više udaraca čekićem u gornji dio leđa i glavu i nanošenje time oštećeniku teške tjelesne ozljede (kako je to i naznačeno u 3. odlomku na 4. stranici pisane presude). Sporne činjenice ovdje su, kako to pravilno ističe prvostupanjski sud (u 5. odlomku na 4. stranici pisane presude) pitanje je li optuženik postupao braneći se od napada oštećenika, odnosno je li postupao u nužnoj obrani, kao i optuženikova namjera da oštećenog M. Ž. liši života.

 

Navedene sporne činjenice prvostupanjski je sud utvrdio na temelju provedenih dokaza, a za ta utvrđenja dao je jasne razloge, pri čemu nije uporabio izraz „nesporno utvrđenog“ koji se navodi u žalbi, već je obrazlagao utvrđenja koja proizlaze iz provedenih dokaza, zaključivši da „iz (…) utvrđenih odlučnih činjenica (objektivne i subjektivne naravi) proizlazi da je opt. S. Š. s (izravnom) namjerom započeo, ali nije dovršio da drugog (ošt. M. Ž.) usmrti ostvarivši time obilježja kaznenog djela u pokušaju iz čl. 110. u svezi čl. 34. KZ/11 (na štetu M. Ž.)“ (3. odlomak na 9. stranici pisane presude).

 

Zbog iznesenog, nema nikakvih proturječja između izreke presude i njenih razloga niti postoji proturječje između jasnih razloga pobijane presude pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju citiranim tvrdnjama ističe optuženi S. Š., a niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženi S. Š. povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. obrazlaže tvrdnjom da je „svojim postupanjem optuženik mogao odgovarati jedino za kazneno djelo nanošenja teške tjelesne ozljede opisano u čl. 118. KZ/11, a nikako za kazneno djelo pokušaja ubojstva iz čl. 110. KZ/11 u vez s čl. 34. KZ/11“. Ovim tvrdnjama optuženik ističe takozvanu „posrednu povredu kaznenog zakona“ jer smatra da je sud na temelju onog činjeničnog stanje koje po stajalištu žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza – a ne na temelju onih činjenica koje je sud utvrdio – trebao donijeti drugačiju odluku o njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP/08. ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude (u kojem je jasno naznačeno da je optuženi S. Š., „u nakani da [oštećenog M. Ž.] liši života (…) šiljatim dijelom čekića [oštećeniku] zadao  najmanje pet udaraca u glavu i gornji dio leđa“), a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, ovi žalbeni navodi u suštini se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u ovoj odluci i cijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.

 

Stoga ovdje treba odgovoriti da sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08., kao i da nije na štetu optuženika počinio neku drugu povredu kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja, optuženi S. Š. u žalbi ponavlja navode obrane prema kojoj se on branio od napada oštećenog M. Ž., tvrdeći i da „materijalni dokazi i iskaz neposrednog svjedoka B. S. demantiraju iskaz oštećenika“ jer da „oštećenik (…) u svome iskazu ne spominje da je nakon udarca zadobivenog u nos ostao na nogama i da se nalazio u tzv. `klinču´ s optuženikom“. Tvrdi da je „iskaz oštećenika u suprotnosti s iskazom saslušanog svjedoka B. S., koji je (…), što se tiče samog klinča dvojice muškaraca, (…) potvrdio da su obojica bili na nogama“, a to da je „jedini svjedok koji je imao neposrednih saznanja o kritičnom događaju“.

 

Međutim, okolnost da svjedok B. S. nije iskazao da su optuženik i oštećenik bili na tlu ne opovrgava istinitost iskaza oštećenog M. Ž. u dijelu u kojem on opisuje optuženikov napad – udarac glavom u nos uslijed kojeg je on pao na tlo – i udarce koje mu je čekićem zadao po glavi i leđima dok je ležao na njemu.

 

Naime, svjedok B. S. iskazao je da je, začuvši buku izašao na balkon i na ulici vidio u „klinču“ dva muškarca, od kojih je odmah prepoznao susjeda M. Ž. koji je bio sav krvav, a drugoga je prepoznao kao optuženika kad se spustio do njih, a naveo je i da su oba bili na nogama.

 

Kada se ima na umu da iz same obrane optuženog S. Š. proizlazi da su se on i oštećeni M. Ž. tijekom fizičkog sukoba – što ovaj žalitelj ispušta iz vida – našli na tlu (pri čemu optuženik, suprotno oštećeniku, tvrdi da je, dok je on ležao na tlu, oštećeni Ž. ležao na njegovim leđima držeći ga u takozvanoj „kravati“, a optuženik da je mahao čekićem iznad svoje glave ne znajući kojim dijelom čekića i u koje dijelove tijela udara oštećenika), očigledno je da je svjedok S. na balkon izašao nakon što je taj dio sukoba tijekom kojega je optuženik oštećeniku zadao udarce čekićem već završio, a na to upućuje i dio njegovog iskaza prema kojemu je vidio da je oštećeni Ž. krvav. Zbog toga iskaz svjedoka S., suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika, nije u suprotnosti s iskazom oštećenog M. Ž. koji je naveo da je, nakon što se uspio izvući ispod optuženika, ovoga sprječavao  u daljnjim udarcima i zvao upomoć sve do dolaska B. S. koji je, suglasno oštećeniku, iskazao da je stao između njih i razdvojio ih.

 

Osim iznesenog, iskaz oštećenog M. Ž. kao svjedoka potvrđuje i nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka dr. B. D. iz kojega proizlazi da je oštećenik predmetne zgode, osim ozljede nosa (nastale udarcem glave u glavu), zadobio i dvije rane razderotine na glavi zatiljno i sedam rana razderotina na leđima nastalih udarcima šiljastog dijela zidarskog čekića. Naime, na neistinitost obrane optuženog S. Š. koji je naveo da je, dok je ležao na tlu, a oštećeni Ž. ga s leđa držao u „kravati“, čekićem mahao iznad svoje glave ukazuje, s jedne strane, i lokacija rana razderotina na leđima – u području lopatica – jer je očigledno da u takvom međusobnom položaju leđa oštećenika ne bi mogla biti na dohvatu optuženikovih udaraca, a, s druge strane, i intenzitet optuženikovih zamaha čekićem kojima su zadane ozljede oštećeniku, kojega vještak ocjenjuje jakim, jer ti udarci u položaju kojega je opisao optuženik ne bi mogli imati tu snagu.

 

Optuženi S. Š. u žalbi ukazuje i na činjenicu da je „oštećeni M. Ž. kritične zgode zadobio samo jednu tešku tjelesnu ozljedu, a sve ostale su lake prirode“ pa zaključuje da „niti jednog trenutka zbog zadobivenih ozljeda nije bio ugrožen život oštećenika, kao niti njegovi vitalni organi“, na temelju čega zaključuje da „postupanje optuženika S. Š. niti jednog trenutka nije ukazivalo na njegovu namjeru da oštećenika M. Ž. liši života“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, pravilno prvostupanjski sud, na temelju valjane raščlambe provedenih dokaza, zaključuje da je optuženi S. Š. postupao u namjeri da liši života oštećenog M. Ž. jer ga je, unaprijed pripremivši tesarski čekić, pozvao da izađe na ulicu gdje ga je udarcem glavom u nos oborio na pločnik te ga navedenim čekićem izudarao po glavi i leđima nanijevši mu ranije opisane ozljede. Uporabljeno sredstvo – tesarski čekić težine 820 grama s dva šiljka – nedvojbeno je sredstvo podesno za nanošenje najtežih smrtonosnih ozljeda, a optuženikovi snažni udarci tim čekićem bili su usmjereni u glavu i prsa oštećenika, dakle, dijelove tijela u kojima se nalaze vitalni organi čije ozljeđivanje dovodi do smrti. Najteža posljedica, smrt oštećenika, izbjegnuta je njegovom obranom kao i intervencijom svjedoka B. S..

 

Konačno, niti ozljede koje je kritične zgode zadobio optuženi S. Š. ne potvrđuju njegove tvrdnje na kojima ustraje i u žalbi, a prema kojima je on postupao u nužnoj obrani, dakle, braneći se od napada oštećenog M. Ž.. Naime, rana razderotina na čelu optuženika očigledno je nastala prilikom udarca kojega je on glavom zadao oštećeniku u nos, a nagnječenje kože na glavi i oguljotine na koljenima, šakama i stopalima za koje vještak navodi da su moguće posljedica pada, nedvojbeno su nastale prilikom optuženikovog skoka na oštećenika nakon što ga je udarcem glave oborio na tlo. Pritom se ističe i da pregledom optuženika kratko vrijeme nakon događaja nisu utvrđene ozljede koje bi se mogle očekivati da ga je oštećeni Ž., kako to optuženik tvrdi u obrani, snažno stiskao držeći ga u „kravati“.

 

Slijedom iznesenog, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio iskaz oštećenog M. Ž. ispitanog kao svjedoka i u dijelu u kojem je on opisao optuženikov napad udarcem glave od kojega je on pao na tlo te optuženikovo zadavanje čekićem udaraca oštećeniku dok je ovaj ležao na tlu.

 

Zbog svega navedenog, žalbom optuženog S. Š. nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a tom žalbom ne ukazuje se ni na neke činjenice koje je prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne, pa nije osnovana žalba optuženika podnesena iz osnove navedene u članku 470. ZKP/08.

 

Pobijajući odluku o kazni, državni odvjetnik u žalbi ističe da je „optuženik `organizirao´ sukob da bi mogao lišiti života oštećenika“, da je „u toj situaciji neprimjereno kao olakotnu okolnost cijeniti činjenicu sudioništva u Domovinskom ratu“ te da „postupanje optuženika ukazuje na intenzitet doze podmuklosti“. Zaključuje da je prvostupanjski sud „olakotne okolnosti precijenio“ a da „nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnosti koje su za optuženika otegotne“.

 

Suprotno ovome, optuženi S. Š. u dijelu žalbe koji se odnosi na odluku o kazni tvrdi da „prvostupanjski sud (…) nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve olakotne okolnosti na strani optuženika“ te da je „izrečena kazna optuženiku (…) prestroga, jer bi se i ublažavanjem iste postigla svrha kažnjavanja“.

 

Međutim, prvostupanjski je sud, po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje, u skladu s odredbama članka 47. KZ/11., utječu na visinu kazne. Pritom je, suprotno žalbi državnog odvjetnika, ispravno cijenio olakotnim da je optuženi S. Š. kao pripadnik Hrvatske vojske sudjelovao u Domovinskom ratu za što je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv te da kazneno djelo nije dovršeno, a otegotnim mu je cijenio dosadašnju osuđivanost (pri čemu je cijenio i da se radi o drugom kaznenom djelu, onom iz članka 190. stavka 1. KZ/11., dakle, da se ne radi o specijalnom povratništvu) i prekršajnu kažnjavanost zbog nasilja u obitelji.

 

Način počinjenja kaznenog djela iz kojeg proizlazi da se optuženi S. Š., uzevši sa sobom tesarski čekić, pripremio za obračun s oštećenim M. Ž. koji nije dao nikakav povod predmetnom sukobu otklanja, usprkos činjenici da kazneno djelo ubojstva nije dovršeno već je ostalo u pokušaju, primjenu instituta ublažavanja kazne.

 

Stoga se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, upravo kazna zatvora u trajanju pet godina, odmjerena na donjoj granici kazne propisane za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11., ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodnom da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Zbog toga ni žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. Š. podnesene zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) nisu osnovane.

 

Čekić, kao sredstvo počinjenja kaznenog djela, oduzet je u skladu sa zakonom.

 

              Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 482. ZKP/08. žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. Š. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 7. ožujka 2018.