Broj: Kr 20/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. H. zbog kaznenog djela iz članka 224. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 6. srpnja 2016. broj K-205/2013-33 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 13. travnja 2017. broj Kž-276/16-6, u sjednici održanoj 7. ožujka 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se zahtjev osuđenog M. H. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Karlovcu od 6. srpnja 2016. broj K-205/2013-33, potvrđenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 13. travnja 2017. broj Kž-276/16-6, M. H. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 4. KZ/97. za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine te kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.) za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci pa je M. H., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i četiri mjeseca.

 

              Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) osuđenom M. H. naloženo je oštećenom D. P. platiti 12.000,00 kuna te protuvrijednost 3.000,00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom, a oštećenom N. B. 141.400,00 kuna, sve u roku 15 dana, dok je oštećeni N. B. s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva upućen u parnicu.

 

              Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. osuđenom M. H. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 1.260,00 kuna.

 

              Osuđeni M. H. je po branitelju, odvjetniku B. P., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.), s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači presude Općinskog suda u Karlovcu br. 2 K.205/13. od 06. 07. 2016. g. i presudu Županijskog suda u Bjelovaru br. Kž.276/16. od 13. 04. 2017.. g. na način da osuđenika oslobodi optužbe ili da ukine presudu Županijskog suda u Bjelovaru br. Kž.276/16. od 13. 04. 2017. i predmet vrati na ponovni postupak ili u cijelosti ukine odluku I stupanjskog i višeg Suda i predmet vrati na suđenje I stupanjskom sudu“.

 

              Državno odvjetništvo Republiku Hrvatske podnijelo je odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje.

 

              Zahtjev nije osnovan.

 

              Osuđenik u zahtjevu tvrdi da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima izvedenima na način kojim je teško povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer da je „osuđeniku onemogućeno neposredno sučeljavanje sa iskazom oštećenog N. B. (ali i D. P.)“. Navodi da su ti svjedoci bili ispitani u prethodnom postupku pred državnim odvjetnikom, a na ranijoj raspravi održanoj 5. ožujka 2015. da su samo „iskazali da ostaju kao kod iskaza danom Državnom odvjetniku“, time da je svjedok D. P. „dopunio u dvije rečenice svoj iskaz od Državnog odvjetnika“. Smatra da zbog toga nije bio „ispunjen osnovni uvjet [za čitanje na raspravi iskaza tih svjedoka] iz čl. 431. st. 1. toč. 7. da bi oštećeni bili ispitani na raspravi pred istim predsjednikom vijeća“. Navodi i da je, „kako se branitelj kasnije protivio ovakvom načinu saslušanja oštećenih i korištenju njihovih iskaza danim kod Općinskog državnog odvjetništva, a kojem saslušanju osuđenik nije bio nazočan, (…) osuđeniku povrijeđeno pravo na obranu u nazočnosti branitelja, koji nije bio nazočan na glavnoj raspravi od 05. ožujka 2015. g. (čl. 29. st. 1. toč. 4. Ustava)“.

 

              Suprotno ovim tvrdnjama, iz podataka u spisu ne proizlazi počinjenje nekog od istaknutih oblika bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17.

 

              Naime, oštećenici N. B. i D. P. uistinu su kao svjedoci bili ispitani pred Općinskim državnim odvjetništvom u Karlovcu 31. listopada 2012. (N. B. – zapisnik s listova 10-12 spisa), odnosno 23. studenog 2012. (D. P. – zapisnik s listova 18-20 spisa), a da o tim njihovim ispitivanjima nije bio obaviješten tada osumnjičeni H., a nakon toga su ispitani na raspravi održanoj 5. ožujka 2015. pred Općinskim sudom u Karlovcu (listovi 72-73 spisa), i to u nazočnosti tada optuženog M. H. koji u to vrijeme nije imao branitelja. Tada je svjedok N. B., kako je to konstatirano u zapisniku, „iskazivao suglasno kao kod Državnog odvjetnika, list 10-12 spisa)“, dok je svjedok D. P., prema utvrđenju u zapisniku, također „iskazivao suglasno kao kod Državnog odvjetnika, list 18-20 spisa, uz nadopunu …“, pri čemu je u zapisnik unesena i dopuna njegovog ranijeg iskaza. Iz iznesenog proizlazi da su navedeni svjedoci na raspravi dali cjelovite iskaze, a da je sudac konstatirao da takvi njihovi iskazi sadržajno u potpunosti odgovaraju iskazima koje su oni ranije dali pred državnim odvjetnikom, pri čemu je iskaz svjedoka P. bio dopunjen onim navodima koji su i konstatirani u raspravnom zapisniku.

 

              Opisani način unošenja u zapisnik sadržaja iskaza svjedoka protivan je odredbi članka 411. stavka 4. ZKP/08. kojom je propisano da se, ako svjedok ranije nije ispitan na način propisan člankom 234. i 235. tog Zakona (dakle, u prethodnom postupku, uz omogućavanje nazočnosti okrivljenika ili branitelja ispitivanju svjedoka, a to u ovome predmetu nije bio slučaj), u zapisnik unosi iskaz tako da se prikaže njegov bitan sadržaj (a ne samo odstupanja ili dopune ranijeg iskaza svjedoka, što je, prema odredbi stavka 3. članka 411. ZKP/08., dopušteno ako je svjedok ranije bio ispitan pred sudom ili državnim odvjetnikom u smislu članka 234. i 234. tog Zakona, odnosno ako se radi o takozvanom „konfrontiranom“ iskazu).

 

              Međutim, takav način unošenja u zapisnik iskaza navedenih oštećenika ispitanih kao svjedoka ne dovodi do nezakonitosti tih dokaza u smislu članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP/08.-17. jer taj Zakon opisanu povredu ne predviđa izrijekom kao razlog njihove nezakonitosti.

 

              Osim toga, tom ispitivanju oštećenika N. B. i D. P. kao svjedoka na raspravi održanoj 5. ožujka 2015. bio je prisutan tada optuženi M. H., dakle, on je imao mogućnost ispitati ove svjedoke optužbe i time mu je omogućeno takozvano „konfrontacijsko pravo“ zajamčeno člankom 29. stavkom 2. alinejom 6. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst), kao i člankom 6. stavkom 3. točkom d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz tu Konvenciju  („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst; nastavno: Konvencija). Okolnost da osuđeni M. H. tada nije imao branitelja – kojega je angažirao tek 2. lipnja 2015., kada je odvjetnik B. P. dostavio u spis njegovu punomoć za obranu u ovom kaznenom predmetu (listovi 81 i 82 spisa) – nema utjecaja na zaključak da je optuženiku bilo omogućeno ostvarenje konfrontacijskog prava jer je osuđenik pravovremeno (još prije prvog ispitivanja) bio poučen o pravu na branitelja kojega ranije nije uzeo. Zbog toga nije povrijeđeno niti pravo optuženika na branitelja iz članka 29. stavka 2. alineje 4. Ustava i članka 6. stavka 3. točke c) Konvencije.

 

              Osim toga, ističe se i, da osuđenik i nije imao opisanu mogućnost ispitati svjedoke N. B. i D. P., čitanjem ranijih zapisnika o njihovim ispitivanjima na raspravi koja je iznova započela 6. srpnja 2016. ne bi bilo povrijeđeno njegovo konfrontacijsko pravo. Naime, zapisnici o ranijim ispitivanjima navedenih svjedoka pročitani su, kako to proizlazi iz raspravnog zapisnika (2. stranice lista 123 spisa) uz suglasnost stranaka, dakle, ne samo s obzirom na činjenicu da su ranije ispitani pred istim sucem (članak 431. stavak 1. točka 7. ZKP/08.), nego i u skladu s odredbom članka 431. stavka 1. točke 6. ZKP/08. Optuženi M. H. i njegov branitelj nisu stavili primjedbe za pročitane zapisnike, a nisu kasnije niti predložili neposredno ispitivanje navedenih oštećenika u svojstvu svjedoka, dakle, nema govora niti o tome da se „branitelj (…) protivio ovakvom načinu saslušanja oštećenih i korištenju njihovih iskaza“ kako se to tvrdi u zahtjevu.

 

              Zbog svega iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17. koju u zahtjevu ističe osuđenik.

 

              Ostalim navodima zahtjeva koji se odnose na određenje u izreci prvostupanjske presude i utvrđivanje „o kojem broju i vrsti stoke se radi i po kojoj cijeni je stoka kupljena“ osuđenik posredno upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. i pogrešno utvrđeno činjenično stanje (članak 470. stavak 2. ZKP/08.-17.), a to su žalbene osnove zbog kojih se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kako to proizlazi iz odredbe članka 517. ZKP/08.-17., ne može podnijeti.

 

              Slijedom iznesenog, zahtjev osuđenog M. H. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08., presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 7. ožujka 2018.