Broj: Kž–469/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Županijskog suda Serđa Ferenčića, kao predsjednika vijeća te Zdravka Garića i Dorijane Dolenec Kujundžić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika Z. S., zbog kaznenog djela iz članka 311. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.; dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi optuženika Z. S. podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 21. rujna 2017., broj 37 K-465/2017 -11, u sjednici održanoj 13. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. U povodu žalbe optuženika Z. S., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik djelom za koje je po prvostupanjskom sudu proglašen krivim počinio kazneno djelo krivotvorenja, krivotvorenjem isprave iz članka 278. stavka 3. u vezi stavka 1. i članka 52. stavka 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11).

 

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženik  Z. S. za kazneno djelo iz članka 278. stavka 3. u vezi stavka 1. i članka 52. stavka 1. KZ/11, na temelju članka 278. stavka 1. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od osam (8) mjeseci, te mu se na temelju članka 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda i određuje da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od tri (3) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

II. Žalba optuženika Z. S. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, na temelju članka 544. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13,  152/14, i 70 /17 – dalje u tekstu: ZKP/08), stavljen je izvan snage kazneni nalog tog suda broj: K-811/2015 od 18. studenog 2015., te je optuženik Z. S. proglašen krivim zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 1. i 2. KZ/97, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te je temeljem članka 311. stavka 2. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, na koju je temeljem odredbe članka 67. KZ/97, sud primijenio uvjetnu osudu kojom je određeno da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Temeljem članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 1. i  stavak 2. točka 6. ZKP-a, optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio optuženik Z. S. putem branitelja G. J., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da „drugostupanjski sud okrivljenika oslobodi od optužbe za inkriminirano kazneno djelo zbog nastupa zastare kaznenog progona, ili da se prvostupanjska presuda ukine i vrati na ponovno suđenje radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja. Podredno predlažemo da se prvostupanjska presuda preinači na način da se okrivljeniku izrekne blaža kazna - uvjetna osuda u minimalnom trajanju, jer će se i na taj način u smislu čl. 50. KZ-a postići svrha specijalne i generalne prevencije.“

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, dalje u tekstu  ZKP/08) spis je dostavljen Županijskom  državnom odvjetništvu u Puli - Pola, te je isti vraćen uz popratni dopis broj KŽ-DO-477/17 od 20. prosinca 2017., bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Nije u pravu optuženik Z. S. kada ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08 smatrajući da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na nastup zastare kaznenog progona koji je isticao tijekom kaznenog postupka tražeći njegovu obustavu. Suprotno takvim tvrdnjama žalitelja, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da naznačena postupovna povrede nije ostvarena. Naime, prvostupanjski se sud u obrazloženju presude dužan očitovati o onim okolnostima i dokazima koje nalazi bitnima i na kojima temelji svoju odluku. To ujedno ne podrazumijeva dužnost suda da se očituje o prigovorima optuženika koji se odnose na izražena pravna stajališta, a u ovom slučaju o nastupu zastare. Stoga, to što se prvostupanjski sud nije posebno osvrnuo na istaknuti prigovor optuženika ne utječe na zakonitost pobijane presude, a niti je time počinjena označena bitna postupovna povreda. Suprotno tome, taj vid postupovne povrede sud bi ostvario kada bi utvrdio postojanje zastare, a u obrazloženju presude ne bi naveo zašto smatra da je nastupila zastara i kada je ona nastupila.

Stoga nije osnovana žalba optuženika Z. S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude u smislu članka 476. stavka 1. točka 1.  ZKP/08 nije našao procesne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Iako optuženik Z. S. u žalbi ističe i žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz samog obrazloženja žalbe je vidljivo da optuženik u suštini smjera i na istaknutu povredu kaznenog zakona tvrdnjom da je za kazneno djelo za koje je osuđen nastupila zastara kaznenog progona slijedom čega je protiv njega trebalo odbiti optužbu. 

 

Naime, optuženik ne osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a niti predlaže neke nove dokaze koje bi trebalo provesti, nego u žalbi ističe da je nastupila zastara kaznenog progona što obrazlaže činjenicom da je krivotvorenu svjedodžbu uporabio prilikom zasnivanja radnog odnosa 2001., da bi ju potom predao kadrovskoj službi trgovačkog društva još 2003., od kada se vodio kao zaposlenik sa stečenom srednjom stručnom spremom nakon čega nije poduzimao ni jednu radnju koja bi se smatrala uporabom ili izradom krivotvorene službe isprave, pa tako niti prilikom zaključenja ugovora o radu 30. lipnja 2006., te aneksa ugovora 21. travnja 2011., jer su za potrebe zaključenja tih ugovora u kadrovskoj službi postojali podaci o optuženikovoj stručnoj spremi još od 2001., odnosno 2003. godine. Zaključno, optuženik Z. S. smatra da uporaba isprave u smislu odredbe članka 311. stavka 1. KZ/97 podrazumijeva samo aktivnu radnju poduzetu od strane počinitelja, odnosno u ovom kaznenopravnom slučaju radnju predaje krivotvorene svjedodžbe nadležnoj službi radi zaključenja inkriminiranih ugovora, koje radnje optuženik nije poduzeo.

 

Neosnovano optuženik u žalbi zbog povrede zakona ističe da je u odnosu na njega nastupila zastara kaznenog progona, smatrajući da ju je trebalo računati od 2001., kada je prilikom zasnivanja radnog odnosa kod trgovačkog društva J. d.o.o., uporabio krivotvorenu svjedodžbu, jer nakon toga nije poduzimao niti jednu radnju vezano uz uporabu predmetne javne isprave.

 

Naime, iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da se optuženik tijekom 2001., zaposlio u trgovačkom društvu J. d.o.o., koje je pravni prednik trgovačkog društva Z.H. d.o.o., Podružnica ..., da je 2003., djelatnicima kadrovske službe poslodavca predao predmetnu spornu svjedodžbu o završnom ispitu škole u Z. u kojoj je bilo naznačeno da je stekao srednju stručnu spremu i zanimanje trgovca - prodavača,  da je potom sklapao ugovore o radu za radna mjesta za koja je bila predviđena KV stručna sprema, te da je i dana 30. svibnja 2009., s trgovačkim društvom Z.H. d.o.o., sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova "portir I", a potom i dodatak tom ugovoru dana 21. travnja 2011., za obavljanje poslova "radnik na naplati parkiranja". Također iz izvedenih dokaza proizlazi i da je optuženi završio osnovnu školu te da je bio svjestan da je svjedodžba o završnom ispitu škole u Z., u kojoj je bilo naznačeno da je stekao srednju stručnu spremu i zanimanje trgovca – prodavača, krivotvorena. Te objektivne činjenice koje je sud utvrdio optuženik nije osporavao tijekom postupka, a niti se sada u žalbi osporavaju.

 

Iz izvedenih dokaza nadalje proizlazi da je dopisom trgovačkog društva Z.H. d.o.o., Podružnica ..., broj … od 1. travnja 2011., iskazana potreba za radno mjesto radnika na naplati parkiranja koji je dostavljen svim radnicima Podružnice …, a i iz kojeg proizlazi da je za to radno mjesto kao uvjet zasnivanja radnog odnosa radnik morao imati stručnu spremu KV, III stupanj kao i da su svi zainteresirani radnici pozvani da se do 6. travnja 2011., jave u kadrovsku službu Podružnice, a jednako tako i da je dopisom Sektora općih, pravnih i kadrovskih poslova od 7. travnja 2011., za optuženika, koji se odazvao pozivu za traženo radno mjesto, zatražena suglasnost o premještaju te da je istoga dana upravi društva dostavljen prijedlog za premještaj optuženika na radno mjesto radnika na naplati parkiranja u kojem je navedeno da je za to radno mjesto predviđena KV stručna sprema, a da optuženik stvarno ima srednju stručnu spremu za zanimanje trgovca, III stupanj, a koju je suglasnost na taj prijedlog osobno potpisao i optuženik čime je potvrdio da on kao osoba sa srednjom stručnom spremom i zanimanjem za trgovca, odnosno potrebnom kvalifikacijom, ispunjava uvjete za traženo radno mjesto, što je nakon potpisivanja službene zabilješke na prijedlog za izmjenu ugovora o radu od strane predsjednika uprave Z.H. d.o.o., dana 21. travnja 2011., u kojoj je opetovano navedeno da optuženik ima srednju stručnu spremu i da je po zanimanju trgovac, bio osnov za zaključenje dodatka ugovora o radu dana 21. travnja 2011.

 

Iz navedenog proizlazi da se optuženik bez krivotvorene svjedodžbe, koju je predao kadrovskoj službi trgovačkog društva Z.H. d.o.o., obzirom da je stvarno završio samo osnovnu školu, nije mogao niti javiti na interne oglase tog trgovačkog društva, odnosno njegove podružnice, a niti zaključiti ugovore o radu tijekom trajanja radnog odnosa, pa tako niti inkriminirane ugovore o radu što ukazuje da je optuženik predmetnu svjedodžbu pribavio kako bi je uporabio za zasnivanje radnog odnosa koje zahtijeva stručnu spremu naznačenu u predmetnoj svjedodžbi te da ju je upravo zbog toga i uporabio kod zasnivanja radnog odnosa, ali i da ju je u istu svrhu u kontinuitetu nastavljao uporabljivati kod istog poslodavca radi produljenja ugovora o radu tijekom trajanja radnog odnosa kojeg je utemeljio na toj krivotvorenoj svjedodžbi, pa tako i prilikom zaključenja ugovora o radu od 30. svibnja 2009., te aneksa ugovora 21. travnja 2011., kojemu je posebno prethodilo potpisivanje po optuženiku suglasnosti na premještaj i tako potvrđivanje da on kao osoba sa srednjom stručnom spremom i zanimanjem za trgovca ima sve potrebne kvalifikacije za traženo radno mjesto, čime je i ovaj put realizirana ona njegova prvotna namjera radi koje je i nabavio predmetnu krivotvorenu svjedodžbu.

Upravo je javljajući se na poziv o iskazanoj potrebi za zasnivanje radnog odnosa za radno mjesto radnika na naplati parkiranja  broj : … od 1. travnja 2011., optuženik Z. S., kao i u prethodnim slučajevima zasnivanja i produljenja radnog odnosa, računao na krivotvorenu svjedodžbu kao dokaz ispunjavanja traženih uvjeta za sklapanje ugovora o radu. Na taj način su se u tim njegovim radnjama uslijed sjedinjujućih elemenata ostvarila sva bitna obilježja produljenog kaznenog djela krivotvorenja javne isprave uporabom iste, koje u konkretnom slučaju prema činjeničnom opisu obuhvaća dva trajna kaznenih djela jer se radnja ovog kaznenog djela sastojala u stvaranju protupravnog stanja zasnivanjem radnog odnosa na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova „portir I“ u Sektoru općih, pravnih i kadrovskih poslova, na temelju krivotvorene svjedodžbe dana 30. svibnja 2009., i održavanjem takvog stanja sve do zaključenja dodatka tog ugovora dana 21. travnja 2011., za obavljanje poslova „radnik na naplati parkiranja", a od tada stvaranjem novog protupravnog stanja i održavanjem istog sve do dana 26. lipnja 2014., kada je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu, dakle mimo volje optuženika, prekinuto, donosno prestalo to protupravno stanje.

 

Kako se kod trajnih i produljenih kaznenih djela, ako je tijekom izvršenja tih djela došlo do izmjene zakona, primjenjuje zakon koji je na snazi u vrijeme kad je djelo dovršeno, a imajući u vidu da je dana 1. siječnja 2013., stupio na snagu novi Kazneni zakon (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), a da je izrekom presude optuženi osuđen da je krivotvorenu svjedodžbu uporabio dana  30. svibnja 2009., te potom i dana 21. travnja 2011., a da je protupravno stanje stvoreno uporabom te svjedodžbe prekinuto dana 26. lipnja 2014., u smislu odredbe članka 8. stavka 2. KZ/11 te da je prvostupanjski sud utvrdio da između kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/97 i kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 278. stavka 3. u svezi stavka 1. KZ/11 postoji pravna neprekinutost, to je kriminalnu djelatnost optuženika koja je okončana nakon stupanja na snagu KZ/11 valjalo pravno kvalificirati po novom KZ/11, pri čemu se onda pitanje primjene blažeg zakona ukazuje pravno irelevantnim, iako valja ukazati da između kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/97 i kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 278. stavka 3. u svezi stavka 1. KZ/11 ne postoji nikakva razlika u pogledu zapriječene kazne jer je i po jednom i po drugom zakonu propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.

 

S obzirom da prvostupanjski sud nije primijenio zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela u smislu odredbe članka 3. stavka 1. u svezi članka 8. stavka 2. KZ/11, to je predmetno kazneno djelo trebalo pravno označiti na način učinjen pod toč. I. izreke ove presude.

 

Kako se nadalje kod produljenog kaznenog djela radi o jednom kaznenom djelu sastavljenom od više kaznenopravnih radnji, u ovom slučaju od dvije radnje trajnog oblika kaznenog djela iz članka 278. stavka 3. u svezi stavka 1. KZ/11, rok zastare počinje teći prekidom protupravnog stanja uspostavljenog zaključenjem dodatka ugovora dana 21. travnja 2011., kao posljednje radnje poduzete u sastavu produljenog kaznenog djela, što bi u konkretnom slučaju značilo od dana 26. lipnja 2014., pa budući da je za kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 278. stavka 3. u svezi stavka 1. KZ/11 propisan maksimum kazne zatvora do pet godina, za koje je onda člankom 81. stavak 1. točka 4. KZ/11 određen zastarni rok od petnaest godina, to je očito da u ovom slučaju nije nastupila zastara kako se to pogrešno ističe žalbom optuženika Z. S. što je posljedica izraženog stajališta da bi u konkretnom slučaju uporaba javne isprave postojala samo u slučaju da ju je optuženik kod zaključenja inkriminiranih ugovora neposredno predao poslodavcu radi zaključenja istih. Zbog toga nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju upire optuženik u žalbi.

 

Optuženik Z. S. se žali i zbog odluke o kazni smatrajući da utvrđene olakotne okolnosti uz izostanak otegotnih opravdavaju izricanje kazne zatvora i roka provjeravanja u minimalnom trajanju.

 

Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je optuženiku pravilno olakotnim cijenio njezinu dosadašnju neosuđivanost te činjenicu da je otac djeteta uz izostanak otegotnih okolnosti.

 

Stoga je određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, ispravno uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te je uzimajući u obzir sve olakotne okolnosti, pravilno odmjerio optuženiku Z. S. kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, cijeneći pritom raspon zakonom zaprijećene kazne za to djelo od šest mjeseci do pet godina pa je ta izrečena kazna bliža zakonskom minimumu što s obzirom da počinjeno djelo ne daje mjesta blažem kažnjavanju za koje se zalaže optuženik. No, istodobno je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tom optuženiku, uvažavajući sve olakotne okolnosti, primjereno i opravdano izreći uvjetnu osudu s rokom provjeravanja u trajanju od tri godine koji je prikladan za postizanje specijalne i generalne prevencije. Stoga je trebalo žalbu optuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu.

 

Prema svemu što je izloženo, trebalo je na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08, presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Puli – Pola 13. ožujka 2018.