Broj: Kž 124/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Melite Božičević-Grbić i Damira Kosa, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. Š. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 111. točkama  1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog T. Š. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 27. veljače 2018. broj Kv I-11/18 (Kmp-1/17), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 16. ožujka 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog T. Š. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zadru, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog T. Š., zbog dva kaznena djela teškog ubojstva iz članka 111. točaka 1. i 4. KZ/11. i protiv optuženog I. Š., zbog kaznenog djela neprijavljivanja počinjenog kaznenog djela iz članka 302. stavka 1. KZ/11., na temelju članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog T. Š. iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 3. i 4. ZKP/08., a koji istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, s time da će sud svaka 2 (dva) mjeseca do izricanja nepravomoćne presude, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o istražnom zatvoru, ispitivati postoje li zakonski uvjeti za primjenu istražnog zatvora.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi T. Š. po branitelju, odvjetniku K. S., zbog „pogrešne primjene odredaba Zakona o kaznenom postupku“, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i optuženika odmah pusti na slobodu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Naime, iako optuženik izričito ne navodi žalbene osnove, iz sadržaja žalbe proizlazi da žalitelj iznosi neslaganje sa zaključcima prvostupanjskog suda, a time u biti isključivo osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

Nasuprot žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio opravdanost za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 3. i 4. ZKP/08. Za svoju odluku sud je dao jasne, određene i dostatne razloge, kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke, tako i u odnosu na postojanje posebnih pretpostavki za primjenu mjere istražnog zatvora te neprikladnosti njegove zamjene blažim mjerama.

 

Naime, i prema ocjeni ovog suda, postojanje bojazni od ponavljanja kaznenog djela na strani optuženika, prvostupanjski sud pravilno nalazi u okolnostima počinjenja djela za koja je optuženik osnovano sumnjiv, kao i njegovim postupcima nakon toga. Radi se o okolnostima u kojima se očituje optuženikova hladnokrvna organiziranost, bezosjećajnost i upornost, pa stoga i visok stupanj njegove kriminalne volje. Opravdano je prvostupanjski sud navedene okolnosti povezao i s rezultatima provedenog psihijatrijskog vještačenja optuženika, iz kojeg, među ostalim, proizlazi da je optuženik osoba kod koje je dijagnosticirana zlouporaba više psihoaktivnih tvari, kao i duboki i trajni poremećaj ličnosti disocijalnog tipa. Prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatra radi se o poremećaju ličnosti koje karakterizira grubo zanemarivanje osjećaja drugih osoba, naglašen manjak odgovornosti i nepoštivanja socijalnih normi, pravila i obaveza te vrlo niska tolerancija frustracije, kao i nizak prag za očitovanje agresije, uključujući nasilje, nepostojanje osjećaja krivnje ili nemogućnosti učenja na iskustvu (poglavito kazni), izražena sklonost okrivljavanju drugih, postojanje narcističkih obilježja uz manjak samokritičnosti i osjetljivosti za potrebe drugih, usmjerenost na vlastite potrebe i interese uz ograničenu mogućnost odgađanja zadovoljenja vlastitih težnji te izrazito nezadovoljstvo i ljutnju ako one ne budu zadovoljene.

 

Polemizirajući s citiranim navodima psihijatrijskog nalaza i mišljenja, žalitelj smatra da ono nije pravilno jer je ponašanje optuženika u istražnom zatvoru uredno i bez ekscesa. No, žalitelj pritom ispušta iz vida da je odlukom upravitelja Zatvora u Z. od 12. prosinca 2017. (listovi 693. i 694. spisa predmeta) nad optuženikom određeno provođenje posebnih mjera održavanja reda i sigurnosti - pojačani nadzor jer je optuženik u dva navrata bio zaprimljen u Zatvorsku bolnicu zbog zlouporabe opijata i poremećaja prilagodbe, kao i da postoji mogućnost iznenadnog napada ili bijega, dok je iz liječničkog kartona bilo vidljivo da je na vlastitom licu gasio cigarete. Međutim, takva razmatranja žalitelja su u ovom stadiju postupka pravno neodlučna jer će odluku o vjerodostojnosti izvedenih dokaza donijeti raspravno vijeće nakon provedene rasprave.

 

Stoga, imajući na umu značaj i brojnost istaknutih okolnosti, ocjena je i ovog suda da one upućuju na postojanje veće kriminalne količine optuženikovog protupravnog postupanja, a time i na konkretnu i razborito predvidivu opasnost od ponavljanja djela na strani optuženika. Pritom, niti žaliteljevim isticanjem optuženikove ranije neosuđivanosti nije dovedena u sumnju pravilnost takvih zaključaka prvostupanjskog suda.

 

Također, tvrdnja žalitelja da je zbog specifičnih okolnosti djela (ubojstvo roditelja) događaj uistinu nemoguće iznova ostvariti pa da u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost ponavljanja istog ili sličnog djela, iako je u svojoj objektivnoj stvarnosti točna jer doista nije moguće jednoj istoj osobi oduzeti život nekoliko puta, nema utjecaja na utvrđenu opravdanost ocjene prvostupanjskog suda o postojanju iteracijske opasnosti na strani optuženika. Naime, žalitelj zanemaruje da je prilikom ocjenjivanja postojanja bojazni od ponavljanja djela u konkretnom slučaju naglasak potrebno staviti na djelo, a ne na osobu koja je žrtva kaznenog djela.

 

Protivno daljnjim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da u konkretnoj situaciji i dalje postoje razlozi za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog T. Š. i iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 4. ZKP/08.

 

Naime, optuženik je prema potvrđenoj optužnici osnovano sumnjiv da je počinio dva kaznena djela teškog ubojstva iz članka 111. točaka 1. i 4. KZ/11. za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Time je ispunjena jedna od pretpostavki čije je postojanje nužno za opstojnost mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 4. ZKP/08.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je također pravilno utvrdio da okolnosti počinjenja terećenih djela uvelike premašuju ionako teške okolnosti svojstvene kaznenim djelima teškog ubojstva iz članka 111. točaka 1. i 4. KZ/11. Naime, potvrđenom optužnicom optuženiku se stavlja na teret da je prvotno detaljno razradio plan izvedbe oba ubojstava, pokazujući pritom zavidnu mjeru staložene usredotočenosti, a zatim sa stražnjeg sjedala automobila kojim je upravljala, usmrtio prvo majku pucajući joj u potiljak iz pištolja koji je prethodno otuđio iz očeva kućnog sefa, a nakon toga i oca koji mu je u djedovoj garaži bio okrenut leđima i s kojim je prvo neobvezno razgovarao, također hicem u potiljak iz istog pištolja. Pri tomu su djela za koja je osnovano sumnjiv počinjena prema optuženiku bliskim osobama, majki i ocu, iz motiva čija je vrijednost nemjerljiva u odnosu na vrijednost života roditelja. Stoga je opravdano zaključiti da se radi o okolnostima koje već postojeći zakonski opis kaznenog djela, koje je po svojoj prirodi ionako teško, čine znatno težim s obzirom na način počinjenja kaznenih djela, njihove posljedice i druge okolnosti koje, gledajući u cjelini, prelaze uobičajene okvire tih kaznenih djela, što je ovdje slučaj. Stoga je upiranje žalitelja da je „taksativno navedeno koje su to posebno teške okolnosti u odnosu na kazneno djelo ubojstva, izričito navedene u Kaznenom zakonu, a kojima ne udovoljavaju obilježja opisana optužnicom“, nejasno i bez ikakvog utjecaja na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o posebno teškim okolnostima kaznenih djela. Naime, takva tvrdnja žalitelja predstavlja pogrešno tumačenje zakonske norme jer kvalifikatorne okolnosti kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11. koje djelo čine kaznenim djelom teškog ubojstva iz članka 111. KZ/11. ne isključuju mogućnost istodobnog postojanja posebno teških okolnosti pod kojima je počinjeno (već ionako teško) kazneno djelo teškog ubojstva. Pritom se ujedno napominje žalitelju da se radi o stadiju postupka nakon potvrđivanja optužnice, dakle nakon što je potvrđeno postojanje osnovane sumnje za počinjenje inkriminiranih kaznenih djela, pa je bespredmetna žaliteljeva polemika o optužnicom opisanim obilježjima kaznenih djela.

 

Jednako tako, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i valjano obrazložio da je primjena mjere istražnog zatvora neophodna zbog neometanog odvijanja postupka, zbog čega je u konkretnoj situaciji opravdano dati prednost javnom interesu da optuženik ostane u istražnom zatvoru pred njegovim osobnim pravom na slobodu. Naime, imajući na umu da se inkriminirani događaj zbio u relativno maloj sredini, kao i okolnost da je o inkriminiranom načinu postupanja optuženika javnost u više navrata izvještavana putem medija, očito je da se radi o takvom postupanju optuženika koje izaziva posebnu moralnu osudu i koje je iznimno osjetljivo za javnost, tako da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da bi puštanje na slobodu osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinila takva kaznena djela imalo za posljedicu stvaranje osjećaja uznemirenosti javnosti, kako u sredini u kojoj optuženik živi, tako i šire, što bi u konačnici dovelo do umanjenja ugleda i povjerenja u kazneno pravosuđe.

 

Žalitelj ujedno smatra da je produljenjem mjere istražnog zatvora protiv optuženika, s obzirom na do sada provedeno vrijeme u istražnom zatvoru, povrijeđeno načelo razmjernosti. Ističe se, međutim, žalitelju da prilikom ocjenjivanja eventualne povrede tog načela, sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., sud vodi računa o razmjeru između težine počinjenih kaznenih djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Imajući na umu sve navedeno, kao i odredbe iz članka 133. ZKP/08. o maksimalnom trajanju istražnog zatvora, ovaj sud ocjenjuje da za sada nije došlo do povrede načela razmjernosti.

 

Stoga je, protivno žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je nužno daljnje produljenje mjere istražnog zatvora protiv optuženog T. Š. iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 3. i 4. ZKP/08.. Ista se svrha, imajući na umu kvalitetu i značaj svih odlučnih okolnosti, za sada ne bi mogla ostvariti niti jednom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08.

 

Slijedom navedenog, a budući da niti ostalim žalbenim navodima optuženika nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, a pritom nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 16. ožujka 2018.