Broj: Kž 102/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. Š. zbog kaznenih djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 26. studenog 2014. broj K-21/14, u sjednici održanoj 21. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom je optuženi I. Š., na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13. i 145/13.; dalje: ZKP/08.), oslobođen optužbe da bi počinio dva kaznena djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik. Žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Naime, u pravu je prvostupanjski sud kada, nakon provođenja svih raspoloživih dokaza i njihove pravilne ocjene, zaključuje da nije dokazano da je optuženi I. Š. počinio kaznena djela za koja je optužen, a takav zaključak prvostupanjskog suda žalbenim navodima nije doveden u sumnju.

 

Tako državni odvjetnik u žalbi tvrdi da se „iz zapisnika očevida (…) uočava (…) da se svi pobrojani brojni materijalni tragovi (…) poklapaju sa činjeničnom kronologijom iz dispozitiva optužnice te posebno liječničkih svjedodžbi o ozljedama oštećenika – žrtve S. Š.“ te ističe „da je naknadnom analizom tragova na brojnim predmetima posebno tragova krvi (…) utvrđeno da se radi o tragovima krvi oštećenika S. Š.“, nakon čega reproducira i sadržaj iskaza svjedokinje M. G. te liječničkih svjedodžbi u kojima se opisuju ozljede žrtve S. Š., kao i nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. D. S. te navodi da se, „slijedom navedenog, (…) sa sigurnošću može zaključiti da je opt. I. Š. inkriminiranim postupanjima ostvario sva bitna obilježja dva kaznena djela pokušaja ubojstva na štetu iste osobe“, odnosno da „u najmanju ruku postoji zatvoreni krug indicija, preko čega se ne može prijeći, da to je da je opt. I. Š. počinitelj ovih kaznenih djela, a koja djela su se kronološki odbijala kako je opisano u činjeničnom djelu optužnice“. Ističe i da su „mjesto događaja kuća, dvorište i terasa iste kuće, gdje spomenuta dva sudionika kritičnog događaja žive i tu naprosto treće osobe kao mogućeg počinitelja ovih kaznenih djela nema, ako isključimo njihovog oca koji je jedino spašavao ošt. sina S. od divljanja počinitelja I. Š.“. Žalitelj navodi i da „sudsko-medicinski vještak ni u kojem slučaju nije isključio mehanizam nastanka ozljeda kako je opisan u dispozitivu optužnog akta“, kao i da su „sredstva počinjenja nesporno takva da su evidentno podobna drugu osobu i lišiti života (nož, kramp, sjekira), a udarci su zadani u vitalne dijelove tijela oštećenika“ pa zaključuje da je „evidentno da je ovaj [optuženik] počinio tereteća kaznena djela“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, stanje zatečeno u kući A. Š., oca optuženog I. Š. i njegovog brata, žrtve S. Š., koje je opisano u zapisniku o očevidu, kao i tragovi krvi za koje je utvrđeno da potječu od žrtve, ali i od optuženog I. Š., ni na koji način ne potvrđuju tijek inkriminiranih događaja opisan u optužnici, jer je iz njih moguće zaključiti samo da je u toj kući došlo do ozljeđivanja kako žrtve, S. Š., tako i optuženog I. Š., ali ne i na koji način je do njihovog zadobivanja tih ozljeda došlo, a pogotovo ne što je prethodilo njihovom ozljeđivanju.

 

Naime, niti državni odvjetnik u žalbi ne obrazlaže koji bi to materijalni tragovi upućivali na zaključak da je optuženi I. Š. žrtvu S. Š. „u dvorištu obiteljske kuće oca A. Š. (…) krampom snažno udario u predio lijeve strane lica zbog čega je od siline udarca isti pao na pod, pa potom ga šakom dva puta udario u predio glave i dok je isti ležao na podu na leđima, nogama ga stisnuo te ponovno dohvatio kramp i drškom krampa zadao mu udarac u predio nosa nanijevši mu višestruki prijelom nosnih kostiju sa pomakom, pa kada se S. uspio otrgnuti i počeo bježati, uzeo sjekiru i za istim potrčao te potom S., kada ga je sustigao, još jednom udario snažno drškom sjekire u predjelu stomaka“ (točka 1. izreke), odnosno da je optuženik dan kasnije, „u cilju da usmrti svoga brata S. Š., ponovno bez posebnog povoda i razloga, nožem duljine oštrice 15,5 cm zamahnuo u pravcu prsiju istoga, kojom prilikom je S. uspio izmaknuti te ga oštricom noža zarezao u predjelu lijeve nadlaktice, da bi potom oštećenik u strahu za život pobjegao na kat obiteljske kuće kako bi se zaštitio kod oca A. Š. gdje je za njim dotrčao okrivljenik govoreći da će ih ubiti obojicu, da bi mu potom otac A., prethodno ga gurnuvši na fotelju, istrgnuo iz ruke nož, što je oštećenik iskoristio te pobjegao“ (točka 2. izreke).

 

Pritom, u odnosu na djelo pod točkom 2. optužnice, treba istaknuti da pronalazak tragova krvi u kući i na noževima (i to krvi žrtve S. Š., ne samo na dršci noža nego i na oštrici noža bez drške) ni na koji način ne potvrđuje opisanu „kronologiju događaja“ iz optužnice, a materijalni tragovi – devastirana unutrašnjost kuće, odnosno tragovi razbijanja i oštećenja namještaja i drugih predmeta – ni na koji način nisu u uzročnoj vezi s počinjenjem inkriminiranih radnji i nisu dostatni za zaključak da je optuženi I. Š. počinio kaznena djela na način kako mu je to optužbom stavljeno na teret.

 

Osim toga, vještak medicinske struke dr. D. M. potvrdio je kvalifikacije tjelesnih ozljeda žrtve S. Š. te je naveo da je žrtva tešku tjelesnu ozljedu opisanu u točki 1. izreke (višestruki prijelom nosnih kostiju s pomakom s razderotinom lijeve strane lica) zadobila udarcem nekog tupotvrdog sredstva te je, očitujući se o predmetima kojima bi ta ozljeda bila nanesena naveo da bi to bilo moguće i učiniti i krampom, njegovom drvenom drškom te drškom sjekire, ali je očigledno da je to mogao biti i bilo koji drugi tupotvrdi predmet. U odnosu na ozljedu žrtve opisanu u točki 2. izreke – reznu ranu u predjelu lijeve nadlaktice, odnosno ramena vještak je naveo da je nastala povlačenjem oštrice noža ili nožu sličnog sredstva po koži ramena, ali i da nema načina argumentirano potvrditi ili osporiti navod po kojem bi zamah oštrice bio usmjeren prema prsima, a da je do ozljede ramena došlo uslijed izmicanja žrtve. Dakle, točno je da vještak, kako to i žalitelj navodi, „nije isključio mehanizam nastanka ozljeda [žrtve] kako je opisan u dispozitivu optužnog akta“, ali ga nije označio niti kao vjerojatan, a pogotovo ne kao izvjestan, odnosno jedini mogući način njihovog nanošenja, i to od strane optuženog I. Š..

 

Konačno, iz iskaza svjedokinje M. G., koja je opisala kako je u njenu kuću 30. svibnja 2014. oko 14,30 sati ušao njen susjed, žrtva S. Š., koji je bio krvav te je s njenog telefona pozvao policiju, kao i njegov povratak par minuta nakon odlaska, zaključavanje vrata i optuženikov dolazak do njenih vrata i lupanje nekim predmetom po staklu, s obzirom da je svjedokinja navela da nije čula što je žrtva S. Š. govorio na telefon niti je njoj išta ispričao o događajima koji su se ranije zbili, može se samo naslućivati o sukobu između optuženog I. Š. i njegovog brata, žrtve S. Š. koji je prethodio opisanom, ali ne i o karakteru tog sukoba, postupcima njihovih sudionika i namjerama s kojima su oni postupali.

 

Slijedom iznesenog, na temelju provedenih dokaza, a u nedostatku iskaza vjerojatnih sudionika predmetnih događaja (optuženika i žrtve) kao i mogućeg očevica tih događaja (njihovog oca), nije bilo moguće s potrebnom sigurnošću utvrditi niti da su predmetna kaznena djela počinjena, a niti da ih je počinio optuženi I. Š., i to na način kako su mu optužbom stavljena na teret.

 

Budući da žalbom državnog odvjetnika nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja, ta žalba, podnesena iz razloga navedenih u članku 470. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.) koji se sada primjenjuje, nije osnovana.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., optuženog I. Š. oslobodio optužbe da bi počinio inkriminirana mu kaznena djela.

 

Slijedom svega iznesenog je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-17. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-17., žalba državnog odvjetnika odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno u izreci.

 

Zagreb, 21. ožujka 2018.