Broj: Kž 563/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. P. zbog kaznenih djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i oštećenika J. Š. i D. A. Š. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zadru od 30. lipnja 2017. broj K-43/13, u sjednici održanoj 21. ožujka 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba oštećenika J. Š. i D. A. Š., a u povodu te žalbe i žalbe državnog odvjetnika i po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda i predmet se upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod točkom I. žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda optuženi M. P. je, na temelju članka 453. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. –  Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.), oslobođen od optužbe da bi počinio dva kaznena djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i oštećenici J. Š. i D. A. Š., od kojih je državni odvjetnik preuzeo kazneni progon.

 

Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje Županijskom sudu u Zadru“.

 

Oštećenici J. Š. i D. A. Š. žale se po opunomoćenicima, odvjetnicima F. K. i A. V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje“.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.) koji se sada primjenjuje, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Iako su oštećenici J. Š. i D. A. Š. u žalbi zatražili da budu izviješteni o sjednici vijeća drugostupanjskog suda „sukladno članku 475. Zakona o kaznenom postupku“, to nije učinjeno jer iz odredbe članka 475. stavka 2. proizlazi da to mogu zahtijevati samo stranke, a ne i oštećenici (pa niti u slučaju kada je državni odvjetnik preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja kao što je to u ovome predmetu slučaj, jer je tada, prema odredbi članka 464. stavka 4. ZKP/08.-17., samo proširena ovlast oštećenika da podnese žalbu zbog svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati).

 

Žalba oštećenika je osnovana, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitujući pobijanu presudu u povodu te žalbe i žalbe državnog odvjetnika, našao da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-17., pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

 

U pravu su oštećenici J. Š. i D. A. Š. kada u žalbi tvrde da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti dijelove iskaza svjedoka Z. A., G. F. i S. B. iz kojih proizlazi da je do optuženikovog zadavanja nožem ozljeda oštećenicima došlo na prostoru ispred optuženikove pekarnice.

 

Naime, prvostupanjski sud utvrđuje „kako se optuženik inkriminirane prigode od napada pokušavao obraniti zatvaranjem ulaznih vrata pekare, povlačenjem u pekaru, no, napadači su razbili vrata i ušli u pekaru i nastavili s napadom“. Upravo na temelju ovoga prvostupanjski sud zaključuje da je takav njihov „neskrivljeni protupravni napad optuženik (…) tada pokušao odbiti najprije četkom, potom špatulom, nakon toga nožem za kruh, i konačno, kuhinjskim nožem“, a ističe i da „činjenica da oštećenici nisu prestali s napadom ni u trenutku nakon što je optuženik zajedno sa svojim sinom pobjegao u pekaru, te se zaključao, već su isti nastavili napad na optuženika zajedno sa još dvojicom prijatelja, (…) svakako govori u prilog njihovoj odlučnosti i ozbiljnosti njihovog napada na optuženika i njegovog sina inkriminirane prigode“, na temelju čega zaključuje i da je optuženik postupao u nužnoj obrani.

 

Međutim, pojedini dijelovi iskaza svjedoka A., F. i B. na koje  žalbi ukazuju oštećenici proturječe citiranom utvrđenju prvostupanjskog suda.

 

Tako je svjedok Z. A., između ostalog, iskazao da je vidio kako je optuženi M. P. tijekom sukoba kojega je promatrao sa svog balkona, a s kojega nije mogao vidjeti optuženikovu pekarnicu, zamahnuo nekim predmetom kojega je imao u ruci, najviše dva puta, nakon čega je jedan od mladića s kojima je do tada razmjenjivao udarce skinuo majicu te je čuo da jedan mladić govori drugome kako krvari. Svjedok G. F. također je s balkona promatrao sukob ispred pekarnice koju također nije mogao vidjeti, a opisao je zadnji napad tri mladića na optuženika koji je bio i oboren na pod te se branio, a došao mu je pomoći njegov sin pa su njih dva „nadjačali“ ove mladiće od kojih su se dvojica udaljili, a treći je sjeo na stepenicu udaljenu 20-tak metara. Svjedokinja S. B. iskazala je da je na prostoru ispred pekarnice vidjela radnika iz pekare koji je bio oboren na tlo, oko njega je bilo dvoje do četvero mladića, a optuženik da je mahao rukama i nogama u namjeri da zaštiti mladića koji je ležao na tlu. Tada je uočila da je mladić u crvenoj trenirci pao na tlo, a nakon toga su se ostali mladići počeli povlačiti.

 

Budući da se za ocjenu je li optuženi M. P. kritične zgode postupao u nužnoj obrani, odnosno je li odbijao istodobni protupravni napad oštećenika, značajnima ukazuju ne samo okolnosti pod kojima je njihov fizički sukob započeo, nego i način na koji se taj sukob odvijao, a posebno, s obzirom na izneseno obrazloženje prvostupanjskog suda, i mjesto gdje se zbio upravo onaj dio sukoba u kojem su oštećenici zadobili ozljede, opisani dijelovi iskaza svjedoka A., F. i B. ukazuju se značajnima za ocjenu protupravnosti optuženikovog postupanja koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Međutim, prvostupanjski sud, kako to osnovano u žalbi tvrde oštećenici, te dijelove iskaza nije posebno analizirao i ocijenio, niti ih usporedio s dokazima koji im u ovome proturječe (iskazu optuženika i svjedoka C. P.).

 

Zbog toga su u pobijanoj presudi izostali razlozi o činjenicama koje se ukazuju odlučnima za utvrđenje je li optuženi M. P. postupao u nužnoj obrani, uslijed čega presudu nije moguće ispitati pa je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. na koju u žalbi upiru oštećenici.

 

Osim toga, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-17., Vrhovni sud Republike Hrvatske je našao i da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni, čime je također počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17., kao i da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, čime je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17.

 

Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da „zaključuje kako je optuženik inkriminirane prigode postupao u granicama nužne obrane, a ne u cilju da oštećenike ubije kako mu se to optužnicom državnog odvjetnika stavlja na teret“, odnosno da „postupanje samog optuženika inkriminirane prigode kada on uzima sve što mu dođe pod ruku, predmete koji su  se nalazili u kutiji na metalnom stolu, te s njima maše sve u cilju da prestraši napadače, a kako bi ovi prestali s napadom, i tek četvrtim predmetom - kuhinjskim nožem u trenutku mahanja istim, a ne ciljanim ubodom, zadaje ozljedu oštećeniku J. Š., a prethodno prilikom mahanja špatulom što ni sam ne spori, zadaje ozljede oštećenicima D. A. Š. i J. Š., ukazuje na zaključak da je isti postupao u nužnoj obrani bez ikakve namjere, bilo izravne ili neizravne da oštećenika D. A. Š. i J. Š. liši života“.

             

Međutim, institut nužne obrane kao jedan od razloga isključenja protupravnosti djela moguće je primijeniti samo ako se utvrdi da je optuženik počinio to djelo, a to uključuje i utvrđenje njegovih subjektivnih obilježja, odnosno nekog od oblika krivnje.

 

Optuženom M. P. optužnicom je stavljeno na teret počinjenje dva kaznena djela ubojstva u pokušaju, pri čemu ga se tereti da je oba djela počinio s izravnom namjerom („u cilju da ubije oštećenog J. Š.“, odnosno „u cilju da ubije oštećenog D. A. Š.“).

 

Ako sud nije našao dokazanim da je optuženi M. P. postupao s namjerom usmrćenja oštećenika (bilo izravnom, bile neizravnom), trebao je optuženika osloboditi optužbe primjenom odredbe članka 453. točke 3. ZKP/08., a samo ako je našao da je optuženik počinio ta djela, ali u nužnoj obrani (članak 21. stavak 2. KZ/11.) mogao ga je osloboditi od optužbe pozivom na odredbu članka 453. točke 1. ZKP/08.

 

Naime, postupanje u nužnoj obrani ne isključuje namjeru za počinjenje djela, već je takva namjera pretpostavka primjene tog instituta.

 

Osoba koja postupa u nužnoj obrani poduzima radnju kojom se ostvaruju obilježja kaznenog djela ubojstva svjesna njegovih obilježja (primjerice, svjesna da će pucanjem iz vatrenog oružja u vitalne dijelove tijela usmrtiti napadača) i želi njihovo ostvarenje (puca u glavu napadača želeći njegovu smrt, jer samo tako može spriječiti njegov napad – i tada se radi o takozvanoj izravnoj namjeri prvog stupnja) ili je sigurna u njihovo ostvarenje (ne želi napadačevu smrt, ali je izvjesno da će ona, zbog pogađanja u vitalni dio tijela, nastupiti – radi se o takozvanoj izravnom namjeri drugog stupnja), ili je, s obzirom na okolnosti, svjesna mogućnosti ostvarenja tih obilježja pa na to i pristaje (primjerice, svjesna je da eksplozija bombe koju baca ispred napadača može ovoga ne samo ozlijediti, nego i usmrtiti, ali pristaje i na tu mogućnost kako bi spriječila njegov napad – kada se radi o neizravnoj namjeri). Međutim, upravo zbog istodobnog protupravnog napada kojeg ta osoba na adekvatan način opravdano odbija, to njeno ponašanje, iako njime počinitelj svjesno (s nekim od navedenih oblika krivnje) ostvaruje objektivna obilježja kaznenog djela, uslijed uvažavanja načela samozaštite (prema kojem nitko nije dužan trpjeti povrede svojih pravnih dobara pa je ovlašten i silom odbiti napad na njih) kao i načela potvrđivanja prava (jer se priznavanjem prava na nužnu obranu osigurava prevlast prava nad nepravom) nije protupravno, zbog čega nema niti kaznenog djela pa tada postoji osnova za njegovo oslobađanje od optužbe iz članka 453. točke 1. ZKP/08.-17.

 

Budući da iz ranije citiranih dijelova obrazloženja proizlazi proturječna tvrdnja da je optuženi M. P. postupao u nužnoj obrani, ali da pritom nije postupao niti s izravnom, a niti s neizravnom namjerom usmrćenja oštećenika J. Š. i D. A. Š., razlozi o ovoj odlučnoj činjenici su proturječni pa je počinjen i taj oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17.

 

Konačno, iz raspravnih zapisnika – posebno onog od 16. veljače 2017. (list 183 spisa), kada je na raspravi neposredno ispitan svjedok C. P., sin optuženog M. P. koji je, s obzirom na to srodstvo, prema odredbi članka 285. stavka 1. točke 2. ZKP/08. oslobođen obveze svjedočenja – proizlazi da taj svjedok nije bio upozoren i u skladu s odredbom članka 285. stavka 3. ZKP/08. kojom je, kao i istom odredbom sada važećeg ZKP/08.-17., propisano da će se (i) svjedoci iz članka 285. stavka 1. točke 2. tog Zakona prije ispitivanja upozoriti da će se njihov iskaz, ako odluče svjedočiti, bez obzira na njihovu kasniju odluku, moći koristiti kao dokaz, kao i da se upozorenja i odgovori unose u zapisnik.

 

Odredbom članka 300. stavka 1. točke 3. ZKP/08. (a i jednakom odredbom ZKP/08.-17.) propisano je da se iskaz svjedoka ne može upotrijebiti kao dokaz u postupku ako upozorenje iz članka 285. stavka 3. tog Zakona i odricanje nije ubilježeno u zapisnik.

 

Budući da u raspravni zapisnik nije ubilježeno da je svjedok C. P. upozoren i u smislu odredbe članka 285. stavka 3. ZKP/08., njegov iskaz je nezakoniti dokaz u smislu odredbe članka 10. stavka 2. točke 3. u vezi s člankom 330. stavkom 1. točkom 3. ZKP/08.-17.

 

S obzirom da je prvostupanjski sud presudu utemeljio i na iskazu svjedoka C. P. (kojega je opširno reproducirao, ocijenio, a nakon toga i na njemu zasnovao utvrđenja odlučnih činjenica kako to proizlazi iz 7. odlomka na 18. stranici, 4. i 5. odlomka na 18. stranici, 6. odlomka na 21, stranici te 2. i 4. odlomka na 23. stranici pisane presude) koji je nezakonit dokaz, počinjena je i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17.

 

Stoga je, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., trebalo prihvaćanjem žalbe oštećenika J. Š. i D. A. Š., a u povodu te žalbe i žalbe državnog odvjetnika i po službenoj dužnosti, ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

             

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud odlučiti o izdvajanju navedenih nezakonitih dokaza, nakon čega će iznova, i to na zakonom propisani način, provesti sve raspoložive dokaze te će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku. Pritom će imati na umu ranije obrazložene nedostatke pobijane odluke te će, ako nađe dokazanim da je optuženi M. P. počinio djela koja mu se stavljaju na teret, radi ocjene je li on pritom postupao u nužnoj obrani utvrditi je li optuženik, nakon inicijalnog fizičkog sukoba s oštećenicima, odnosno s osobama iz njihovog društva, do kojega je došlo u pekarnici, a nakon što je njihov napad prestao, izašao za njima iz pekarnice naoružan nožem, što bi ukazivalo na  njegov pristanak na obračun s oštećenicima kroz koji bi onda trebalo promatrati njihov novi sukob do kojega bi došlo ispred pekarnice, ili se radilo o jednom kontinuiranom sukobu uzrokovanom napadom oštećenika koji je samo mijenjao intenzitet i lokacije, što bi upućivalo na zaključak o postojanju navedenog razloga isključenja protupravnosti djela, a tu novu odluku će prvostupanjski sud i valjano obrazložiti.

 

Zagreb, 21. ožujka 2018.