Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Kž 161/2018 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Kž 161/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika T. J., zbog kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli – Pola od 23. veljače 2018. broj Ik I-30/2018-12, u sjednici održanoj 28. ožujka 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba zatvorenika T. J., ukida se prvostupanjsko rješenje te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda odbijeni su kao neosnovani prijedlog Kaznionice u V. i molba za uvjetni otpust zatvorenika T. J..

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik T. J. po opunomoćeniku, odvjetniku T. G., s prijedlogom da se „preinači pobijano rješenje i T. J. odobri uvjetni otpust s danom donošenja odluke Vrhovnog suda“.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 44. stavka 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13.; dalje: ZIKZ), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Zatvorenik je u žalbi predložio „da Vrhovni sud o sjednici žalbenog vijeća obavijesti branitelja radi prisustvovanja“, čemu nije udovoljeno jer odredba članka 495. ZKP/08. ne upućuje u postupku o žalbi protiv rješenja i na primjenu odredbe članka 475. stavka 2. ZKP/08. koja propisuje obavještavanje stranaka o sjednici vijeća u postupku o žalbi protiv presude.

 

Žalba je osnovana.

 

U pravu je zatvorenik T. J. kada u žalbi tvrdi da pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega se ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. u vezi s člankom 495. ZKP/08. i u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a.

 

Naime, člankom 59. stavkom 2. KZ/11. propisano je da će sud, prilikom odlučivanja o prijedlogu (za uvjetni otpust) cijeniti ličnost osuđenika, njegov prijašnji život i osuđivanost, je li protiv njega u tijeku drugi kazneni postupak, odnos prema počinjenom kaznenom djelu i žrtvi, ponašanje tijekom izdržavanja kazne zatvora, uspješnost primjene programa izvršavanja kazne zatvora, je li došlo do promjene njegova ponašanja nakon počinjenog kaznenog djela ili se očekuje da će do tih promjena doći primjenom mjera nadzora za vrijeme uvjetnog otpusta te životne okolnosti i njegovu spremnost za uključivanje u život na slobodi.

 

Prvostupanjski je sud, obrazlažući pobijanu odluku, naveo da je cijenio „da se protiv zatvorenika T. J. provodi još jedan kazneni postupak (…), potom (…) prosudbu Kaznionice u V., tj. kako vjerojatnost kriminalnog povrata "nije isključena", te da je protiv imenovanog zatvorenika vođen jedan stegovni postupak za teži prijestup, kao i (…) "visok" ostatak neizdržane kazne“ te je zaključio da su to „sve okolnosti koje ukazuju kako nisu ostvareni propisani zakonski razlozi iz čl. 59. Kaznenog zakona (…) za donošenje pozitivne odluke u konkretnom slučaju“.

 

Pritom prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega vođenje kaznenog postupka protiv zatvorenika smatra okolnošću koja otklanja njegovo uvjetno otpuštanje, a radi se o činjenici koja je, prema odredbi članka 159.a točke 4. ZIKZ-a, propisani razlog za (obvezno) odbijanje prijedloga za uvjetni otpust podnesenog po službenoj dužnosti u smislu članka 158.a tog Zakona (u ovome slučaju prijedloga za uvjetni otpust kojega je podnio upravitelj Kaznionice u V.), ali ne nužno i zatvorenikovog prijedloga za uvjetni otpust jer se za to ukazuje nužnim razmotriti je li kazneno djelo koje je, prema optužbi, predmet novog postupka počinjeno prije ili nakon pokretanja postupka i donošenja presude kojom je zatvorenik osuđen na kaznu zatvora koju izdržava.

 

Okolnost stegovnog kažnjavanja zatvorenika također bi, u smislu članka 159.a točke 3. ZIKZ-a, mogla predstavljati razlog za odbijanje prijedloga podnesenog po službenoj dužnosti, ali navedena odredba propisuje da je ta okolnost morala nastupiti u posljednjih godinu dana, dok iz podataka u spisu proizlazi da je zatvorenik stegovno kažnjen za teži stegovni prijestup 14. srpnja 2015., dakle, prije više od dvije i pol godine, a tu činjenicu prvostupanjski sud ne obrazlaže.

 

Osim toga, prvostupanjski sud navodi da vjerojatnost kriminalnog povrata „nije isključena“, iako je i u prijedlogu Kaznionice u V. za uvjetni otpust zatvorenika, i u izvješću te Kaznionice dostavljenom sudu u povodu zatvorenikovog prijedloga za uvjetni otpust, konstatirano da se „kriminalni povrat (…) procjenjuje niskim“. Dakle, radi se o dvije različite ocjene vjerojatnosti kriminalnog povrata koje prvostupanjski sud nije obrazložio.

 

Konačno, ni konstatacija o „visokom“ ostatku neizdržane kazne nije obrazložena jer se ne naznačuje dio kazne koju je zatvorenik izdržao i koju bi još trebao izdržati, a pri ocjeni je li neizdržani dio kazne visok treba imati na umu i odredbu članka 59. stavka 1. KZ/11. koja predviđa mogućnost uvjetnog otpuštanja osuđenika s izdržavanja kazne zatvora već nakon što izdrži najmanje jednu polovinu kazne na koju je osuđen. Stoga ovakva paušalna konstatacija o „visokom“ neizdržanom dijelu kazne dovodi u pitanje smisao instituta uvjetnog otpusta i relativizira zakonske pretpostavke njegove primjene.

 

Konačno, prvostupanjski sud uopće ne analizira niti ocjenjuje ostale okolnosti navedene u članku 59. stavku 2. KZ/11. – ličnost osuđenika, njegov prijašnji život i (ne)osuđivanost, odnos prema počinjenom kaznenom djelu, a posebno njegovo ponašanje tijekom izdržavanja kazne zatvora i uspješnost primjene programa izvršavanja kazne zatvora koja je, prema izvješću Kaznionice, ocijenjena „naročito uspješnom“, a tek na temelju sveukupne ocjene tih okolnosti moguće je zaključivati je li došlo do promjene zatvorenikovog ponašanja nakon počinjenog kaznenog djela ili se očekuje da će do tih promjena doći primjenom mjera nadzora za vrijeme uvjetnog otpusta te životne okolnosti i njegovu spremnost za uključivanje u život na slobodi.

 

Zbog svega iznesenog, pobijanim je rješenjem počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. u vezi s člankom 495. ZKP/08. i u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a koju u žalbi ističe i zatvorenik pa je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. ZKP/08. u vezi s člankom 44. stavkom 2. ZIKZ-a, prihvaćena žalba zatvorenika T. J. te je ukinuto prvostupanjsko rješenje i predmet je upućen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud, imajući na umu nedostatke pobijanog rješenja na koje mu je ukazano ovom drugostupanjskim rješenjem,  donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku koju će i valjano obrazložiti.

 

Zagreb, 28. ožujka 2018.

Copyright © Ante Borić