Broj: Kž-40/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to mr. sc. Marijana Bitange, kao predsjednika vijeća, te Hrvoja Viskovića i Enke Moković, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Silvane Čubrilo, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenih: B. V. i M. M., zbog kaznenog djela iz čl. 147. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – pročišćeni tekst – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja i okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru broj K-559/14 od 21. prosinca 2017. godine, nakon pribavljenog mišljenja ŽDO u Zadru, po čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08), u sjednici vijeća održanoj dana 29. ožujka 2018. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I - Povodom žalbe privatnog tužitelja - okrivljenika M. M., a po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda u toč. II izeke na način da ista glasi:

 

              Temeljem čl. 452. toč. 6. ZKP/08

 

              protiv okrivljenog M. M.,

 

                                                        ODBIJA SE OPTUŽBA

 

              da bi u B. na Moru, u prostorijama Općinskog suda Zadar, Stalna služba Biograd na Moru dana 16. rujna 2013. godine oko 09,30 sati na raspravi održanoj u predmetu pod posl. br. P-2594/11, aludirajući na privatnog tužitelja, s ciljem da naškodi njegovoj časti i ugledu, iako mu ovaj za to nije dao nikakvog povoda, rekao „da mu nije jasno što to punomoćnik piše i da će troškove morati platiti  tužiteljica ili njen punomoćnik jer je tužbu pisao mimo dogovora sa strankom“,   

 

dakle, drugoga uvrijedio,

 

čime da bi počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda – uvredu iz čl. 147. st. 2. KZ/11.

Temeljem čl. 149. st. 3. ZKP/08 privatni tužitelj B. V. obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ovog Zakona, nužne izdatke okrivljenika M. M..

 

II - U ostalom nepreinačenom dijelu odbija se žalba privatnog tužitelja – okrivljenika M. M. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Zadru pod brojem K-559/14 od 21. prosinca 2017. godine protiv okrivljenika B. V. je temeljem čl. 452. st. 5. ZKP/08 odbijena optužba zbog učina kaznenog djela protiv časti i ugleda uvredom iz čl. 147. st. 2. KZ/11.

              Temeljem čl. 149. st. 3. ZKP/08 privatni tužitelj M. M. obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08 te nužni izdatke okrivljenika B. V. te nužne izdatke i nagradu njegova branitelja.  

              Nadalje, istom presudom, okrivljenik M. M. je oglašen krivim zbog učina kaznenog djela protiv časti i ugleda – uvrede iz čl. 147. st. 2. KZ/11, te je temeljem čl. 147. st. 3. u svezi čl. 50. KZ/11 oslobođen od kazne.

              Temeljem čl. 148. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 okrivljenik M. M. je dužan platiti paušalnu svotu od 500,00 kuna u Državni proračun RH u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom ovrhe.

             

Protiv citirane presude žalbu je uložio okrivljenik i privatni tužitelj M. M. putem branitelja T. K., odvjetnika u Z., zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba u odnosu na toč. I preinači i okrivljenika B. V. osudi po zakonu i izrekne mu odgovarajuću novčanu kaznu. Nadalje, predlaže da se uvaži žalba okrivljenika M. M. te u dijelu pod toč. II presuda ukine i vrati na ponovno suđenje pred drugim sucem, podredno da se preinači i okrivljenika M. M. oslobodi od optužbe.

U žalbi navodi da je do povrede kaznenog zakona došlo iz tog razloga što je sud primijenio zakon koji se ne može primijeniti pozivajući se na pravilo ne bis in idem kada je odbio optužbu protiv B. V. jer da je isti već za istu stvar osuđen u stegovnom postupku koji se vodio pred Disciplinskim sudom HOK-a odnosno rješenjem raspravnog suca u parničnom predmetu P-2594/11. Prije svega kazna raspravnog suca izrečena u parničnom postupku od 800,00 kuna nikako ne može imati značaj kaznenog postupka već je riječ o stegovnoj mjeri izrečenoj radi discipliniranja stranaka, a isto vrijedi i za izreku Disciplinskog suda HOK-a. Zbog toga se predlaže preinačiti pobijanu odluku u toč. I sukladno čl. 486. st. 1. ZKP/08 i optuženika kazniti odgovarajućom novčanom kaznom.

Pogrešno je utvrđeno činjenično stanje jer nije utvrđena svijest na strani M. M. da iznosi uvredu tužitelju B. V.. Ovaj odvjetnik je uvredljive riječi izrekao radi obrane prava svoje stranke da ne snosi troškove postupka tako da nije bio svjestan uvredljivosti sadržaja svoje izjave. Ako bi sud zauzeo stav da je morao biti svjestan kako njegova izjava „da je odvjetnik V. u tužbi pisao mimo dogovora sa strankom“ objektivno uvredljiv onda treba sagledati čitav kontekst izjave i primjenom čl. 148.a. KZ/11 sukladno kojem nema kaznenog djela, ako je izjava dana u obrani nekog prava za što je postojao opravdani razlog.

Činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno jer nisu kao svjedoci ispitani B. P. i D. Š..

 

U odgovoru na žalbu okrivljenik i privatni tužitelj B. V., po svom branitelju I. Š., odvjetniku predlaže da se odbije žalba okrivljenika M. M. kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Povodom žalbe okrivljenika M. M., a po službenoj dužnosti, trebalo je pobijanu presudu preinačiti da se u odnosu na okrivljenika M. M. privatne tužba odbije, dok se u odnosu na toč. I. presude njegova žalba odbija kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

              Ovdje nije sporno da je kritičnog dana u parnici broj P-2594/11 došlo do međusobnog vrijeđanja između punomoćnika suprotstavljenih stranaka, odvjetnika M. M., s jedne i B. V., s druge strane.

 

Pravilan je stav prvostupanjskog suda kako je u konkretnom slučaju riječ o presuđenoj stvari. Ovo stoga što je okrivljeni B. V. čak u dva navrata osuđen zbog činjenično identičnog događaja, jednom u parničnom postupku P-2594/11 kada mu je sudac sukladno čl. 388. ZPP-a izrekao novčanu kaznu zbog vrijeđanja drugog sudionika u postupku, a drugi put presudom Disciplinskog suda Odvjetničke komore broj DS-7/14 kada mu je izrečen ukor. Još jedna osuda ovog okrivljenika predstavljala bi svakako suđenje u već presuđenoj stvari, odnosno povreda načela ne bis in idem što je propisano čl. 12. st. 1. ZKP/08, čl. 31. st. 2. Ustava Republike Hrvatske i Protokolom 7. čl. 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iako je točno da je sankcioniranje od strane uredujućeg suca bliže stegovnim ovlastima i sama po sebi ne utječe na izricanje kazne za kazneno djelo, to nije slučaj s presudom Disciplinskog suda HOK-e. Ovom presudom okrivljeni B. V. je osuđen zbog  teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva te mu je upravo zbog utvrđenih olakotnih okolnosti (priznanje, izazvanost nekolegijalnim i omalovažavajućim postupanjem okrivljenika) izrečena najblaža moguća sankcija, odnosno ukor.

Iako ukor nema nikakvog pandana u Kaznenom zakonu u čl. 147. st. 4. KZ/11 propisana je mogućnost oslobođenja od kazne u slučaju da je okrivljenik bio izazvan nedoličnim ponašanjem oštećenika. Kako ukor i proglašavanje krivim uz oslobođenje od kazne imaju zapravo identičan učinak jer se svode na opominjanje počinitelja bez stvarnog sankcioniranja, mišljenje je ovog vijeća, da je time zapravo izjednačen disciplinski postupak s kaznenim jer za sobom povlače u bitnome iste sankcije. Čak štoviše, ako se procjenjuje maksimalna zapriječena kazna za inkriminirano postupanje, ponovno je postupak pred odvjetničkom komorom stroži jer može imati daleko ozbiljnije posljedice za okrivljenika od novčanog kažnjavanja koje je moguće izreći u kaznenom postupku, budući pored novčane kazne propisuje i mogućnost gubitka prava na obavljanje odvjetništva bilo na određeni rok, bilo trajno.

 

Što se tiče kaznenog djela iz točke II. izreke kojom je odvjetnik M. M. proglašen krivim, ovo vijeće je, postupajući po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. ZKP/08, utvrdilo kako je došlo do povrede kaznenog zakona na štetu tog okrivljenika.

Naime, čl. 61. st. 2. ZKP/08 propisuje mogućnost okrivljenika da u situaciji kada je protiv njega podnijeta privatna tužba zbog kaznenog djela uvrede, do završetka rasprave (i po proteku roka od tri mjeseca iz čl. 61. st. 1. ZKP/08) podići protutužbu protiv privatnog tužitelja koji ga je uvrijedio istom prilikom. Okrivljeni B. V. je doista postupio u skladu s tom odredbom, međutim kazneno djelo koje je stavio na teret M. M. prema činjeničnom opisu ne predstavlja kazneno djelo uvrede već klevete.

Ovo stoga što je temeljna razlika između kaznenih djela uvrede i klevete prije svega u istinitosti tvrdnje. U ovom slučaju izjava odvjetnika M. „da mu nije jasno što to punomoćnik piše i da će troškove morati platiti tužiteljica ili njen punomoćnik jer je tužbu pisao mimo dogovora sa strankom“ nesporno nije istinita jer je to potvrdila stranka K. B. kad je navela da nikada nije rekla da njen odvjetnik B. V. radi mimo njenog interesa. Nesporno je i da takva izjava itekako može štetiti časti i ugledu odvjetnika V. budući da Kodeks odvjetničke etike u točki 40. navodi kako je vjernost stranci osnovna dužnost odvjetnika, važnija od interesa odvjetnika, pa i od kolegijalnih odnosa među njima.

Kako je ova izjava iznijeta na ročištu pred sudom, u nazočnosti suca, zapisničara, stranaka te odvjetničke vježbenice, za nju je saznalo više osoba koje su svakako mogle razumjeti i samim time je jasno da je utjecala na osjećaj časti i dostojanstva ošt. B. V. što je i on potvrdio kada je u svom iskazu naveo kako se osjećao poniženo, a indirektno je to potvrdio i M. M. kad je naveo kako je odmah nakon dovršetka ročišta odvjetnik V. „kao oparen“ napustio sudnicu.

Dakle, iz činjeničnog opisa kaznenog djela pod točkom II. izreke proizlazi da bi se radilo o kleveti, a ne uvredi, slijedom čega je protekao rok od tri mjeseca koji je propisan čl. 61. st. 1. ZKP/08 za podnošenje privatne tužbe (protutužba je podnesena sudu gotovo tri godine nakon događaja 1. lipnja 2016. godine). Drugim riječima, postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon, odnosno povreda kaznenog zakona u tom pravcu, slijedom čega je presudu u toč. II. trebalo preinačiti na način da se temeljem čl. 469. toč. 3. u svezi čl. 452. toč. 6. ZKP/08 privatna tužba protiv okrivljenika M. M. odbija.

 

Obzirom na odbijajuću presudu, privatni tužitelj B. V. dužan je temeljem čl. 149. st. 3. ZKP/08 naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. toč. 1. do 6. ZKP/08  te nužne izdatke okrivljenog M. M..

 

U ostalom nepreinačenom dijelu odbijena je žalba privatnog tužitelja – okrivljenika M. M. kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Slijedom svega naprijed navedenog trebalo je odlučiti kao u izreci.

 

U Zadru, 29. ožujka 2018. godine