Broj: Kž 165/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božićević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. S. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog D. S. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 16. ožujka 2018. broj K-95/17, ispravljenog rješenjem od 21. ožujka 2018., o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 9. travnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog D. S. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom je optuženi D. S. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. KZ/11. i osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, dok je proti optuženog A. H. odbijena optužba  zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. KZ/11., na temelju članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) produljen je istražni zatvor protiv optuženog D. S. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi D. S. po braniteljima, odvjetnicima D. B. i E. V., navodeći da se žalba podnosi "zbog bitne povrede odredaba ZKP-a" iz članka 467. stavka 1. i članka 468. stavka 3. ZKP/08., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 467. stavka 3. i članka 470. stavka 1. ZKP/08., zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te "pogrešne primjene materijalnog prava", s prijedlogom da se protiv optuženika ukine istražni zatvor i da ga se odmah pusti na slobodu, kao i da se optuženiku odredi mjera opreza javljanja nadležnoj PP svaki utorak, a podredno da se rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. S obzirom na to da se obje žalbe optuženika podnesene po braniteljima sadržajno nadopunjuju, sud ih je razmatrao kao jednu.

Žalba nije osnovana.

Protivno navodima u žalbi, po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio postojanje razloga za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog D. S. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., kako onih koji se odnose na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke, tako i onih koji se odnose na postojanje posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, osnovana sumnja proizlazi iz činjenice da je protiv optuženika donesena nepravomoćna presuda kojom je osuđen zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11., s tim da optuženik u žalbi samo iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza i na temelju te ocjene utvrđuje da ne postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo za koje se tereti i da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a što su razlozi koji predstavljaju žalbene razloge protiv donesene nepravomoćne presude protiv optuženika. Slijedom navedenog ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje iz članka 467. stavka 3. i članka 470. stavka 1. ZKP/08.

Nadalje, nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da se ocjena o postojanju osnovane sumnje ne može zasnivati na nekoj prethodnoj državno-odvjetničkoj ili sudskoj odluci donesenoj u istom kaznenom postupku, već da se takva ocjena može temeljiti samo na materijalnim i personalnim dokazima koji prileže spisu predmeta, a ne na prethodnoj sudskoj odluci koja ne predstavlja dokaz u predmetnom kaznenom postupku. Naime, optuženik je nepravomoćnom presudom osuđen na temelju svih materijalnih i personalnih dokaza izvedenih tijekom rasprave iz čega proizlazi dovoljan stupanj osnovane sumnje da je isti i počinio kazneno djelo za koje se tereti. Slijedom iznijetog prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 467. točke 1. i članka 468. stavka 3. ZKP/08.

Jednako tako, nije u pravu optuženik ni kada u žalbi navodi da ne egzistiraju one osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će optuženik puštanjem na slobodu ponoviti kazneno djelo jer u pobijanom rješenju nisu navedeni razlozi koji su mjerodavni za nastavak istražnog zatvora, s obzirom na to da i Ustavni sud Republike Hrvatske o odluci U-III-3579/15 od 21. rujna 2015. „naglašava da istražni zatvor, kao zakonska mjera oduzimanja temeljnog ljudskog prava na osobnu slobodu u razdoblju prije donošenja pravomoćne sudske odluke o krivnji, nije kazna niti se za okrivljenika smije pretvarati u kaznu“ i da „pri odlučivanju o istražnom zatvoru dužnost je nadležnog tijela poštivati načelo razmjernosti i umjesto mjere istražnog zatvora, koju je ovlašten odrediti, naložiti provođenje blaže mjere ako se njome može postići ista svrha“. Nije u pravu optuženik niti kada navodi da sud nije uzeo u obzir činjenicu da je on prije uhićenja 4. kolovoza 2017. bio, na izdržavanju kazne zatvora u trajanju osam mjeseci te da se u zatvoru nalazi već 16 mjeseci, zbog čega se do sada određeni istražni zatvor može zamijeniti mjerom opreza.

Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da i dalje egzistiraju one osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će optuženik puštanjem na slobodu ponoviti kazneno djelo. Te okolnosti proizlaze iz činjenice da je prema izvatku iz kaznene evidencije optuženik višekratno osuđivana osoba te je do sada osuđen zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavak 2. KZ/97. na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavak 1. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i tri mjeseca, kaznenog djela krađe iz članka 228. stavak 1. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci, a uz to je osuđivan i zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavak 1. KZ/97., zbog čega mu je izrečena sudska opomena, i kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavak 2. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju jedne godine koja je zamijenjena radom za opće dobro. Sve izrečene kazne, uključujući i kazne zatvora, očito na optuženika nisu utjecale da ne čini kaznena djela pa uzimajući u obzir da je optuženik nezaposlen i bez primanja postoji opasnost da će puštanjem na slobodu nastaviti s činjenjem kaznenih djela. S obzirom na to da je optuženik nepravomoćnom presudom osuđen na kaznu zatvora od tri godine, da je do sada u istražnom zatvoru proveo osam mjeseci i pet dana te da istražni zatvor optuženiku maksimalno može trajati dvije godine i šest mjeseci, dosadašnjim trajanjem istražnog zatvora nije povrijeđeno načelo razmjernosti, s time da se ističe da je ovdje bez značaja činjenica da je optuženik prije određivanja istražnog zatvora izdržavao kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci. S obzirom na sve utvrđene okolnosti, raniju osuđivanost optuženika i njegove imovinske prilike, svrha istražnog zatvora ne može se ostvariti izricanjem bilo koje blaže mjere. Sukladno navedenom, prvostupanjski sud nije pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje niti pogrešno "primijenio materijalno pravo".

S obzirom na to da pobijanim rješenjem nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, žalba optuženika je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odbijena kao neosnovana, a kako je to navedeno u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 9. travnja 2018.