Broj: Rev 1576/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i Željka Šarića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. K. iz K. L., kojega zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u T., protiv tuženice A. V., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-571/11 od 8. ožujka 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1046/07 od 21. lipnja 2011., u sjednici održanoj 29. lipnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžo-571/11 od 8. ožujka 2012. i presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1046/07 od 21. lipnja 2011. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje pravne nevaljanosti usmene oporuke sada pok. D. K., proglašene dana 19. svibnja 2005. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 49.200,00 kn.

 

Presudom drugostupanjskog suda odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11-proč. tekst - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno predlaže da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da nije pravno valjana oporuka sada pok. D. K. pok. A. proglašena 19. svibnja 2005., a koji zahtjev tužitelj u bitnom temelji na tvrdnji da u vrijeme izjave posljednje volje nisu postojale izvanredne okolnosti koje bi u smislu čl. 37. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03,163/03 i 35/05 - dalje: ZON) opravdavale usmeno očitovanje posljednje volje (usmenu oporuku).

 

              Utvrdivši da su u vrijeme očitovanja posljednje volje oporučitelja postojale izvanredne okolnosti, nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

 

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o počinjenu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da je obrazloženje prvostupanjske presude u suprotnosti s izvedenim dokazima, odnosno da razlozi o odlučnim činjenicama nisu jasni ni dostatni.

 

Usmena oporuka propisana je odredbom čl. 37. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03 i 35/05 - dalje: ZN). Za nastanak i valjanost usmene oporuke tim propisom određene su pretpostavke kojih ispunjenje dovodi do nastanka i valjanosti tako izjavljene posljednje volje ostavitelja. To su slijedeće pretpostavke:

 

- postojanje izvanrednih okolnosti u vrijeme usmenog izjavljivanja posljednje volje na strani oporučitelja koje onemogućavaju oporučitelju da u određenim okolnostima sačini pisanu oporuku;

i

- da je oporučitelj usmeno izjavio svoju određenu posljednju volju pred dva svjedoka.

 

Izvanredne okolnosti koje opravdavaju usmeno izjavljivanje posljednje volje su okolnosti koje su iznenada nastale i koje su takve da objektivno sprečavaju oporučitelja da svoju posljednju volju izrazi u pisanom obliku.

 

Osnovana je tvrdnja revidenta da o postojanju izvanrednih okolnosti u vrijeme izjavljivanja posljednje volje, presuda nema jasne i dostatne razloge.

 

Tijekom postupka nije bilo sporno da je sada pok. D. J. K. hospitaliziran u Kliničkoj bolnici S., Klinički odsjek za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma dana 6. studenoga 2004., a sporna izjava posljednje volje, prema iskazima svjedoka oporuke, da je dana 18. studenoga 2004. Nije sporno ni da je ostavitelj umro dana 9. prosinca 2004.

 

Iz sadržaja otpusnog pisma s lista 1c spisa proizlazi da je ostavitelj primljen u bolnicu dana 6. studenoga 2004. zbog hipoglikemije izazvane neadekvatnom primjenom inzulina, da mu se nakon odgovarajuće terapije stanje postupno popravilo te mu je preporučena i fizikalna terapija kod kuće, da je dana 25. studenoga 2004. došlo naglog pogoršanja općeg stanja, vjerojatno u sklopu ponovljenog moždanog udara, da bi dana 9. prosinca 2004. nastupila smrt. I iz iskaza svjedoka dr. Z. V. proizlazi da se je stanje oporučitelja tijekom boravka u bolnici stabiliziralo (iako je bilo teško) i da bi, oporučitelj, da nije dana 25. studenoga 2011. došlo do naglog pogoršanja stanja, bio otpušten na kućnu njegu.

 

Uz obrazloženje da iz iskaza svjedoka dr. Z. V., proizlazi da je cijelo vrijeme boravka J. D. K. u bolnici njegovo stanje bilo iznimno loše, da je bio u životnoj ugrozi te u nemogućnosti pisanja zbog oduzetosti lijeve ruke kao posljedice ranijeg moždanog udara, prvostupanjski sud zaključuje da su u vrijeme izjavljivanja posljednje volje postojale izvanredne okolnosti koje su oporučitelja onemogućavale da izjavu posljednje volje izrazi u obliku javne oporuke. Pritom prvostupanjski sud ne daje jasne razloge o tome zbog čega oporučitelj, kojem se stanje u vrijeme oporučnog raspolaganja do te mjere stabiliziralo da je po redovnom tijeku stvari trebao biti otpušten na kućnu njegu (iskaz svjedoka dr. Z. V.), nije imao mogućnost sačiniti javnu oporuku.

 

              Kako to osnovano ističe revident, okolnost da je zbog zdravstvenog stanja osoba neko vrijeme vezana za bolnički krevet i ne može pisati, sama po sebi ne predstavlja izvanrednu okolnost koja bi tu osobu onemogućavala u poduzimanju radnji usmjerenih na sastavljanje javne oporuke, koje radnje bi poduzeo bilo preko bolničkog osoblja bilo preko same tuženice.

 

              Budući da zbog navedenog nedostatka prvostupanjsku presudu, jednako kao ni drugostupanjsku presudu koja je u cijelosti prihvatila nedostatno obrazloženje prvostupanjskog suda, nije moguće ispitati, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st.1. ZPP valjalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 29. lipnja 2016.