Broj: Gž-1081/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika: 1) M. P. iz S., OIB…, 2) M. P. iz S., OIB…, 3) A. P. iz S., OIB…, zastupanih po punomoćniku A. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika-protutužitelja: 1) M. K. iz S., OIB…, zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku iz Z., te tuženika: 2) Š. P. iz S., OIB…, 3) N. P. iz S., OIB…, 4) T. P. iz S., OIB…, 5) I. P. iz S., OIB…., 6) M. P. iz S., OIB…., 7) Z. P. iz S., OIB…., 8) F. T. iz S., OIB…, 9) N. V. iz C., OIB…, 10) K. T. iz S., OIB… i 11) D. K. iz V. G., OIB…, tuženici pod 2) do 11) zastupani po punomoćnici L. H., odvjetnici iz Z., te u pravnoj stvari tuženika-protutužitelja M. K. iz S., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: 1) M. P. iz S., 2) M. P. iz S., 3) A. P. iz S., tuženici pod 1) do 3) zastupani po punomoćniku A. S., odvjetniku iz Z., 4) Š. P. iz S., 5) N. P. iz S., 6) T. P. iz S., 7) I. P. iz S., 8) M. P. iz S., 9) Z. P. iz S., 10) F. T. iz S., 11) N. V. iz C., 12) K. T. iz S., te 13) D. K. iz V. G., tuženici pod 4) do 13) zastupani po punomoćnici L. H., odvjetnici iz Z., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju i trpljenja, te isplate, odlučujući o žalbama tužitelja pod 1), tuženika pod 4) do 11) i tuženika-protutužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-520/15 od 20. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 10. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja-protutuženika pod 1) M. P. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-520/15 od 20. listopada 2017. u dijelu pod toč. I. izreke.

2. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja pod 1) M. K. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-520/15 od 20. listopada 2017. u dijelu pod toč. II. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja pod 1) M. K. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-520/15 od 20. listopada 2017. u dijelu pod toč. I. i II. izreke.

2. Uvažavaju se žalbe tužitelja-protutuženika pod 1) M. P., tuženika-protutužitelja pod 1) M. K. te tuženika pod 2) Š. P., 3) N. P., 4) T. P., 5) I. P., 6) M. P., 7) Z. P., 8) F. T., 9) N. V., 10) K. T. i 11) D. K., ukida rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-520/15 od 20. listopada 2017. u dijelu pod toč. III. i IV. izreke te u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka tuženika pod 2) Š. P., 3) N. P., 4) T. P., 5) I. P., 6) M. P., 7) Z. P., 8) F. T., 9) N. V., 10) K. T. i 11) D. K. ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              "I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja M. P..

              II. Prihvaća se zahtjev tužitelja M. P. i A. P. koji glasi:

              Raskida se ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 21. kolovoza 1996. godine između prednika tužitelja i tuženika ad. 2. do 11. - sada pok. K. P. iz S., kao primatelja uzdržavanja, i tuženika ad. 1. - protutužitelja M. K. iz S., kao davatelja uzdržavanja, koji je istoga dana ovjeren kod Općinskog suda u Zadru u predmetu R2-279/06 (Ov-84/96).

              Dužni su tuženici, temeljem ove presude nakon njene pravomoćnosti, trpjeti upis brisanja prava vlasništva nekretnina koje su predmet raskinutog ugovora i to: čest. br. 8968/1 i čest. br. 9308 u k.o. S., s imena tuženika – protutužitelja M. K. i vraćanje uknjižbe toga prava na stanje prije uknjižbe čije se brisanje traži."

              Rješenjem istog suda odlučeno je:

              «I. Određuje se prekid postupka u odnosu na protutužbeni zahtjev M. K. kojim zahtijeva isplatu na ime ispunjenja obveza po ugovoru o doživotnom uzdržavanju u iznosu od 914.400,00 kuna do pravomoćnog završetka postupka po zahtjevu tužitelja M. P., M. P. i A. P. iz točke druge ove presude.

              II. Odbija se, kako neosnovan, prijedlog tuženika M. K. za određivanje privremene mjere koja glasi:

              ''Određuje se privremena mjera na način da se tužitelju (tužiteljima) oduzima nekretnina oznake čest. zem. 8968/1 k.o. S., u naravi dvorište, stambena zgrada i gospodarska zgrada, te se ista povjerava na čuvanje i upravu tuženiku-protutužitelju.

              Ovu privremenu mjeru provest će sud na način da će je oduzeti i predati na čuvanje i upravu tuženiku-protutužitelju slobodnu od osoba i stvari u roku od 24 sata od dana donošenja.

              Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog postupka ili do drugačije odluke suda.

              Pravni lijekovi izjavljeni protiv ovog rješenja ne odgađaju provedbu istog.''

              III. Nalaže se tužitelju M. P. nadoknaditi parnični trošak M. K. u iznosu od 27.812,50 kuna, te tuženicima od 2-11 u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku 15 dana, dok se za više zatražen iznos zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

              IV. Nalaže se M. K., Š. P., N. P., T. P., I. P., M. P., Z. P., F. T., N. V., K. T., te D. K. solidarno naknaditi parnični trošak tužiteljima M. P. i A. P. u iznosu od 32.125,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se za više zatražen iznos zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

              V. Odbija se, kao neosnovan, prijedlog K. P. da se oslobodi plaćanja sudskih pristojbi na tužbu.»

Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. izreke i rješenja pod toč. III. izreke žalbu je izjavio tužitelj pod 1) - protutuženik M. P. (dalje: tužitelj pod 1)) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjske odluke preinače.

U žalbi ističe da je kao davatelj uzdržavanja imao zaključen Ugovor o doživotnom uzdržavanju s pokojnim K. P. te su u tom Ugovoru navedene iste nekretnine koje su i predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojega je svojedobno pok. K. P. zaključio s M. K. kao davateljem uzdržavanja pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužitelj M. P. nije aktivno legitimiran jer da nije stranka spornog Ugovora između K. P. i M. K., a niti je nasljednik pok. K. P.. Ugovor o doživotnom uzdržavanju da je ugovor nasljednopravnog karaktera s izraženom voljom K. P. da nakon njegove smrti predmetne nekretnine pripadnu u vlasništvo M. P.. Stoga da je očigledno da je M. P. svojevrsni nasljednik K. P. te da ja aktivno legitimiran glede tužbenog zahtjeva i zato jer ima nedvojbeni pravni interes da tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je isti odbijen kao neosnovan bude usvojen jer je to pretpostavka da uopće može konzumirati prava na nekretninama koje mu je ostavio pok. K. P.. Radi iznesenog, da je tužbeni zahtjev trebalo usvojiti i u odnosu na ovog tužitelja jer su se ispunili svi uvjeti za to, a posebice zato što je isti tužbeni zahtjev tužitelja pod 2) i 3) usvojen. U odnosu na odluku o troškovima postupka ističe da je odluka nezakonita jer su na strani tužitelja tri osobe, tužbeni zahtjev je jedinstven pa stoga nikako tuženike ne može pripasti cjelokupni trošak na teret tužitelja M. P. jer se po njegovom zahtjevu nije vodila posebna parnica niti je napravljen poseban trošak, a tuženici su parnicu izgubili.

Na žalbu nije odgovoreno.

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. II. izreke i rješenja u dijelu pod toč. I., II., III. i IV. izreke žalbu je izjavio tuženik-protutužitelj pod 1) M. K., dalje: tuženik M. K., zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjske odluke preinače, podredno da se iste ukinu i u tom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U žalbi ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer da prvostupanjski sud nije izvršio brižljivu i savjesnu ocjenu izvedenih dokaza niti ih je doveo u uzajamnu vezu, a posebno jer se kod ugovora o doživotnom uzdržavanju često javljaju situacije da se odredbe istog ne ispunjavaju kako je navedeno, ali se ispunjavaju na drugačiji način s drukčijim odnosima dok se pojedine odredbe i ne izvršavaju jer nema potrebe, a koja potreba se može javiti naknadno. Osim toga, ostvarena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka stoga što je presuda nerazumljiva i ne može se ispitati. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je tzv. ugovor na sreću što znači da se neke odredbe nikada ni ne ostvare, neke se ne provode, a sve ovisno o potrebama i situaciji obje strane jer su životne potrebe jedno, a ugovorne odredbe nešto drugo. U trenutku sklapanja Ugovora oba sudionika su bila svjesna da će do obveze održavanja jedne namještene, zračne i svijetle sobe s potrebnim grijanjem doći kao obveza kada više primatelj uzdržavanja neće biti u mogućnosti sam se brinuti o cijeloj kući i kada će mu biti dovoljno manje prostora. Cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa primatelj uzdržavanja da je koristio cijelu kuću sa svim njenim pogodnostima, a sud nije uočio da je davatelj uzdržavanja ugradio grijanje koja činjenica nije sporna i što potvrđuju ugovaratelji. U odnosu na ugovornu obvezu potpune prehrane, a po potrebi i dijetne, ugovaratelji su bili svjesni da je u to vrijeme davatelj uzdržavanja često bio odsutan i da to nije mogao svakodnevno obavljati, ali je svoju obvezu ispunjavao ostavljajući novac i na druge načine. Ističe da je sve ugovorne obveze ispunjavao, ako ne osobno onda na drugi način što je u praksi prihvaćeno. Netočna je teza prvostupanjskog suda kako nije ispunjavao preuzete obveze posebno brigu za vrijeme liječenja i svu ostalu brigu, a niti da nije dokazao da bi umjesto toga prvotnom tužitelju davao novčane iznose kojima bi ovaj to mogao nadomjestiti. Pokojni K. P. da je svojim iskazom odgovorio na sva pitanja i ukazao na slijed događaja, a sud suprotno tome tvrdi da žalitelj određene činjenice nije dokazao iako ne analizira iskaz prvotnog tužitelja K. P. i ne povezuje ga s ugovornim odredbama. Iz zaključenog Ugovora razvidno je kako se konstatira da odnos uzdržavanja traje već dulje vrijeme pa da se sada i radi sigurnosti definira. Međutim, to sud nije povezao s odnosom stranaka. Nije sporno da je za vrijeme gradnje kuće žalitelja, a što je bilo prije sklapanja Ugovora, prvotni tužitelj raspolagao znatnom gotovinom koju mu je dao M. K., da je taj novac stavio na banku na svoje ime i s njim raspolagao pri čemu ga nikada nije pitao niti tražio bilo kakav izvještaj. Naknadno je žalitelj preostali novčani iznos prenio na svoje ime, ali je pok. K. P. imao punomoć za raspolaganje novcem. Točno je da se niti K. P. niti žalitelj nisu očitovali o kolikom se novcu radilo, riječ je o velikim iznosima, a očito je povjerenje bilo toliko da ugovaratelje to nije zanimalo. U svom iskazu prvotni tužitelj K. P. daje odgovore na sva sporna pitanja ističući da je od davatelja uzdržavanja M. K. dobio 150.000,00 DEM gotovine, da ih je stavio na banku, da je od toga plaćao radnike i kupovao stvari za kuću istog. Izričito je odgovorio da ne zna koliko je novaca potrošio za sebe ne računajući ono što je potrošio za gradnju kuće žalitelja ili kupnju materijala, da je za sve to imao račune koje da je zapalio jer mu je tuženik tako rekao. Stoga da ne bi trebalo biti sporno da se radilo o znatnom iznosu. Iz njegovog iskaza proizlazi da je obilato jeo, da je svega bilo obilato ali da on tu hranu nije jeo već je imao psa koji je to pojeo što znači da je on pojeo svu hranu koju je tuženik donio i osigurao. Nadalje, da mu je tuženik kada je odlazio ostavljao devize ali da bi on to složio, čuvao i vratio tuženiku, da je od toga plaćao nekim ljudima, davao za radove, za vinograd i da za sebe nije zadržao ništa. Valja reći da za bilo kakve radove nije ništa davao jer je sve to bilo obavljeno prije sklapanja Ugovora od spomenutih 150.000,00 DEM dok je vinograd rađen nakon sklapanja Ugovora. Pokojni K. P. navodi da je tuženik u njegovu kuću ugradio grijanje, da je uredio dvorište i da su bačve tuženikove. Najinteresantniji dio njegovog iskaza je u pogledu novca koji je tuženik posudio A. N.. Po tužitelju radilo se o iznosu od 30.000,00 DEM, a po tuženiku 40.000,00 DEM, a koji iznos potvrđuje i sam A. N. u svom iskazu. Nije prijeporno da je za tu posudbu ugovorena kamata od 4% mjesečno, kao i da je tu kamatu primao tužitelj koju mu je A. N. isplaćivao po nalogu tuženika i da isti novac tužitelj nije davao tuženiku već zadržavao za sebe upravo temeljem naloga tuženika te je to davanje imalo svrhu da bude nadomjestak za ono što ne može osobno osigurati. Iako je pok. K. P. u svom iskazu bio malo nesiguran te naveo da je A. kamatu isplaćivao malo njemu, a malo tuženiku te da je time plaćao M. (tuženikove) obveze navesti je kako je A. N. u svom iskazu potvrdio da je kamate vraćao četiri godine pa bi ta kamata mjesečno iznosila 1.600,00 DEM, a za period od četiri godine to bi iznosilo 75.200,00 DEM pa iz navedenog proizlazi da je to iznos koji je dan prvotnom tužitelju na ime uzdržavanja kako bi time mogao plaćati obveze koje je trebao obavljati tuženik. Ne bi trebalo biti sporno da se neke obveze mogu ispunjavati i osiguravanjem novca kojim će se to plaćati nekim trećim osobama. U odnosu na iskaz svjedokinje M. G. sud prvog stupnja nije citirao i analizirao iskaz iste na način kako isti glasi već ga je prilagodio svojoj odluci. Ta svjedokinja nema saznanja kakvo je bilo zdravstveno stanje pok. K. 1996., a sud nije povezao njezin iskaz s iskazom tuženika koji ne negira da je upravo ova svjedokinja brinula, kuhala i prala te održavala kuću, a sve to da je financirao tuženik. Međutim, prvostupanjski sud smatra kako tuženik nije dokazao da bi on to financirao pa kako tužitelj treba dokazati odlučne činjenice, a ne tuženik, a on u tom pravcu nije nešto tvrdio ipak to sud smatra dokazanim iako nema materijalnih dokaza. Ističe da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu kako je upravo tuženik bio taj koji je inicirao odlazak K. P. kod liječnika 1996., kao i da je ta briga zapravo bila očiti razlog da pok. K. predloži tuženiku sklapanje Ugovora. Zanemaruje se u cijelosti tvrdnja tuženika kako rodbina K. P. nije htjela o njemu voditi brigu te sud olako prelazi preko tvrdnje tuženika da je i kasnije financirao zdravstvenu brigu za tužitelja smatrajući da u tom pravcu nema dokaza, ali ne analizira što je s onim novcem koji je tuženik dao. Izostala je analiza medicinske dokumentacije, a posebno činjenice da iz iste proizlazi kako je pok. K. P. dana 20. svibnja 1996. na Neurologiju doveo tuženik, odnosno susjed. Potom slijedi da je pok. K. bio kod dr. A. J. tijekom kolovoza, rujna i studenoga 1996., kao i tijekom 1997. Životno je i logično da se kod dr. A. J. nije dolazilo tek tako i tako učestalo, a prvostupanjski sud se ne pita zašto je to uvijek bilo kod tog liječnika jer nije slučajno da je on uvijek bio na raspolaganju. Naime, prvostupanjski sud nije uočio da je dr. A. J. osobni prijatelj tuženika te da je svaki odlazak kod njega bio u pratnji tuženika. Tužba je podnesena tek 30. listopada 2002., a ukoliko je liječenje bilo intenzivno 1996. i 1997. postavlja se pitanje zašto se ranije nije tražio raskid Ugovora jer ako se nešto ne izvršava tada se ne čeka toliko dugo. Zanemarena je u potpunosti činjenica da su se svi ostali nasljednici K. P. protivili tužbenom zahtjevu i da su bili izričiti u tvrdnji kako se Ugovor o uzdržavanju u cijelosti poštivao, nije se vodilo računa o tome da je tuženik i nakon pokrenute tužbe bio spreman izvršavati svoje obveze pa je čak i dao nalog banci da se isplaćuje određeni mjesečni iznos što je pok. K. odbio. Odnosi između ugovornih stranaka da su bili prijateljski i dobri sve do podnošenja tužbe, kao i da niti jednim činom ili upozorenjem ili negodovanjem nije tuženiku dano do znanja da nešto nije u redu. Na taj način da je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešno primijenjeno materijalno pravo te se prilaže odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2010/10.

Na žalbu tuženika M. K. nije odgovoreno.

Protiv prvostupanjskog rješenja u dijelu pod toč. III. i IV. izreke žalbu su izjavili tuženici pod 2) Š. P., 3) N. P., 4) T. P., 5) I. P., 6) M. P., 7) Z. P., 8) F. T., 9) N. V., 10) K. T. i 11) D. K., dalje: tuženici pod 2) do 11), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se u navedenom dijelu prvostupanjsko rješenje preinači, podredno da se isto u tom dijelu ukine i predmet vrati na ponovan postupak.

U žalbi ističu da su zajedno s tužiteljima pod 2) i 3) naslijedili procesnu poziciju pok. K. P. te su se od te pozicije formalno odvojili tek 28. listopada 2015. pa bi eventualno najranije od tog dana oni bili dužni snositi trošak postupka ukoliko izgube u sporu i to solidarno s tuženikom M. K.. Prema odredbi čl. 161. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u predmetu spora sud će prema razmjeru tog udjela odrediti koliki će dio troškova snositi svaki suparničar te da za troškove uzrokovane posebnim parničnim radnjama pojedinog suparničara ostali suparničari ne odgovaraju. S obzirom da je udio ovih tuženika u predmetu spora gotovo nepostojeći oni da tu nastupaju isključivo kao jedinstveni suparničari pa je prvostupanjski sud trebao naložiti tuženiku pod 1) da tužiteljima pod 2) i 3) naknadi ukupni dosuđeni trošak. Predlažu da im se obistini trošak sastava žalbe.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba tužitelja-protutuženika pod 1) M. P. protiv prvostupanjske presude nije osnovana.

Žalba tuženika M. K. protiv prvostupanjske presude nije osnovana, kao i žalba istog protiv prvostupanjskog rješenja u dijelu pod toč. I. i II. izreke.

Žalbe tužitelja-protutuženika pod 1) M. P., tuženika-protutužitelja pod 1) M. K. te tuženika pod 2) Š. P., 3) N. P., 4) T. P., 5) I. P., 6) M. P., 7) Z. P., 8) F. T., 9) N. V., 10) K. T. i 11) D. K. protiv prvostupanjskog rješenja u dijelu pod toč. III. i IV. izreke su osnovane.

Suprotno navodima tuženika M. K. prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) budući da je prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, stečeno uvjerenje opravdao je uvjerljivim i logičnim razlozima za koje se može provjeriti da imaju pravnu i činjeničnu osnovu, što znači da je ocjena dokaza izvršena upravo u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III. i IV. izreke ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedene odluke nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati budući da izreke odluka nisu nerazumljive, ne proturječe same sebi ili razlozima odluka, u obrazloženju istih navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuju žalbe.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalbe zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovane.

Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavljaju:

- zahtjev tužitelja M. P. da se raskine Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 21. kolovoza 1996. između prednika tužitelja i tuženika pod 2) do 11), sada pok. K. P. iz S., kao primatelja uzdržavanja te tuženika pod 1) protutužitelja M. K. iz S., kao davatelja uzdržavanja koji je dana 21. kolovoza 1996. ovjeren kod Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem …, …, kao i zahtjev da su dužni tuženici temeljem presude, a nakon njezine pravomoćnosti, trpjeti upis brisanja prava vlasništva na nekretninama koje su predmet raskinutog Ugovora i to čest. 8968/1 i čest. 9308, obje k.o. S. s imena tuženika-protutužitelja M. K. i vraćanje uknjižbe tog prava na stanje prije uknjižbe čije se brisanje traži i

- zahtjev tužitelja pod 2) M. P. i 3) A. P. da se raskine Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 21. kolovoza 1996. između prednika tužitelja i tuženika pod 2) do 11), sada pok. K. P. iz S., kao primatelja uzdržavanja te tuženika pod 1) protutužitelja M. K. iz S., kao davatelja uzdržavanja koji je dana 21. kolovoza 1996. ovjeren kod Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem ……, kao i zahtjev da su tuženici dužni temeljem presude, a nakon njezine pravomoćnosti, trpjeti upis brisanja prava vlasništva na nekretninama koje su predmet raskinutog Ugovora i to čest. 8968/1 i čest. 9308, obje k.o. S. s imena tuženika-protutužitelja M. K. i vraćanje uknjižbe tog prava na stanje prije uknjižbe čije se brisanje traži.

Prvostupanjski sud na temelju navoda stranaka te analizom dokaza koja je izvršena u skladu s odredbom čl. 8. ZPP utvrđuje:

- da tužitelj M. P. ne bi bio aktivno legitimiran jer da pravo tražiti raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju stoga što druga strana ne izvršava svoju obvezu prelazi na nasljednike tako da su tužitelji M. P., kao nasljednica pok. B. P., i A. P. legitimirani tražiti raskid Ugovora iz razloga koji su predviđeni u čl. 125. st. 3. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 48/03, 160/03, 35/05 i 127/13 – dalje ZN). Međutim, tužitelj M. P. sin B. nije stranka spornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a niti je pozvan na nasljeđivanje iza smrti K. P. pa nije aktivno legitimiran tražiti raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg su dana 21. kolovoza 1996. zaključili K. P. i M. K.,

- nadalje, u odnosu na zahtjev tužitelja M. P. i A. P. sud utvrđuje da se prvotni tužitelj K. P. u činjeničnim navodima pozivao i na nesposobnost rasuđivanja u trenutku zaključenja spornog Ugovora, a na istu osnovu pozivali su se i nasljednici, međutim, tužitelji nisu postavili zahtjev na utvrđenje ništetnosti prijepornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, kao i da čl. 109. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO) ne daje ovlaštenje sudu da suprotno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP odlučuje o onome što nije u granicama zahtjeva koje su stranke stavile u postupku radi čega da u konkretnom slučaju ocjenjivanje da li je pravno valjan ili ništav sporni Ugovor ne predstavlja niti prethodno pravno pitanje od čijeg razrješenja zavisi odluka suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim se traži raskid pravnog posla zbog neizvršenja pa da slijedom toga sud nije niti ulazio u ocjenu navoda stranaka da li je primatelj uzdržavanja u trenutku zaključenja Ugovora bio sposoban shvatiti značenje istog,

- da je, u odnosu na zahtjev tužitelja M. P. i A. P. na raskid Ugovora, sud prvog stupnja svoju odluku temeljio na odredbi čl. 122. i čl. 125. st. 3. ZN koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 253. st. 1. u svezi s čl. 254. st. 2. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 48/03, 160/03, 35/05 i 127/13),

- da pritom sud prvog stupnja polazi od nespornih činjenica da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 21. kolovoza 1996., da je taj odnos uzdržavanja postojao od ranije, a što slijedi iz toč. 4. Ugovora, stranke Ugovora da se poznaju od početka 90-ih godina prošlog stoljeća s tim što je M. K. živio u N., a 1994. u S. u neposrednoj blizini kuće K. P. započeo s gradnjom kuće, da se tuženik M. K. hranio i spavao u K. kući dok se gradila njegova kuća te je kod njega držao namještaj i ostale stvari dok je, s druge strane, K. P. nadgledao sve radove na izgradnji kuće M. K., angažirao i plaćao radnike, pribavljao i plaćao građevinski materijal te režijske troškove M. K. iz čega slijedi zaključak da se nije radilo o uobičajenom odnosu primanja uzdržavanja od strane primatelja jer K. P. nije bio osoba koja se u to vrijeme više nije mogla skrbiti za sebe radi bolesti, fizičke nesposobnosti ili starosti,

- da je ugovor o doživotnom uzdržavanju aleatorni pravni posao tj. pravni posao u kojem bitnu ulogu ima sreća ili slučaj što znači da se na njega ne primjenjuju pravila jednake vrijednosti činidaba te se radi nesrazmjera uzajamnih davanja (prekomjernog oštećenja) ne može pobijati pa stoga sud prvog stupnja nije ni ulazio u ocjenu vrijednosti davanja uzdržavanja iz spornog Ugovora (čl. 2.) u odnosu na vrijednost nekretnina primatelja uzdržavanja,

- da je K. P. imao zdravstvenih teškoća u svibnju 1996. tj. prije zaključenja i potvrde Ugovora, a iz liječničke dokumentacije slijedi da je doživio moždani udar i da je u O. b. Z. boravio 12 dana (l.s. 9), da je na kontrolnom liječničkom pregledu bio 8. kolovoza 1996. kada je konstatirano da se dobro oporavio što je potvrđeno i 19. kolovoza 1996. dok je Ugovor potvrđen kod Općinskog suda u Zadru 21. kolovoza 1996. s tim što nije prijeporno da je M. K. u svibnju te godine odvezao K. P. kod dr. J.,

- nadalje, da je dana 29. listopada 1997. K. P. bio ponovno hospitaliziran zbog novog moždanog udara te je u bolnici boravio 6 dana (l.s. 8), da iz iskaza saslušane svjedokinje M. P., iskaza tuženika Z. P. te davatelja uzdržavanja M. K., kao i liječničke dokumentacije, ne slijedi zaključak da mu je davatelj uzdržavanja pružio potrebnu njegu i skrb koja mu je zasigurno bila potrebna, a tim više što je tuženik Z. P. istaknuo da je strica nekoliko puta vodio kod doktora kada je K. bio u N., da su K. u bolnicu vodili rođaci iskazivala je i svjedokinja M. P., kao i da ga je znao odvesti i A. P. što sud drži uvjerljivim s obzirom na odsutnost davatelja uzdržavanja te utvrđuje da davatelj uzdržavanja M. K. nije izvršavao niti osigurao izvršavanje Ugovorom preuzete obveze da K. P. ima svu potrebnu njegu za vrijeme bolesti tijekom 1997., a niti tijekom 1998.,

- u odnosu na obvezu spremanja sobe i pranja rublja prvostupanjski sud zaključuje da iz iskaza svjedoka predloženih od strane M. K. i to R. P., Z. P., A. N., K. Č. i M. P. slijedi kako ti svjedoci nisu imali neposrednih saznanja o izvršavanju, odnosno, neizvršavanju obveza iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju pa tako niti da li je pok. K. P. u periodu od kolovoza 1996. pa do kraja 1997. imao zdravstvenih problema vjerujući pritom dijelu iskaza svjedoka Z. P. da je on vidio kako su M. K. i K. P. jedno drugom nosili ručkove i večere, da su zajedno radili u vinogradu i pravili vino, da su zajedno imali feštu kad je K. bio imendan, a supruzi M. K. rođendan, ali da taj svjedok nema konkretnijih saznanja o svakodnevnim potrebama K. P. odnosno njegovom zdravlju, kao ni svjedokinja R. P. koja nikada nije bila u K. kući, dok svjedok M. P. također nije imao saznanja o tome da li je Ugovor izvršavan ili ne već samo da je pok. K. kod njega došao 2001. tražeći raskid Ugovora koji razlozi da mu nisu poznati. Nasuprot tome, svjedoci tužitelja M. G., Z. P. i M. P. su osobe koje imaju neposrednih saznanja jer je M. G. sestra K. pokojne supruge koja je s njim stanovala od 1994. pa do 2009. kako bi se brinula o njemu, održavala kuću, kuhala, peglala, prala i drugo, koje činjenice su potvrdile i svjedokinje M. P. i Z. P. koje su živjele nedaleko od pok. K. i kod njega navraćale, a nisu zainteresirane za predmet spora. Svjedokinja M. G. da je znala istaknuti kako je M. K. znao po 50-ak dana doći u S. bez svoje supruge i da je za njega radila što treba, a to je potvrdila i svjedokinja Z. P. navodeći da je M. kuhala i M. kada bi došao, da im je zalijevala cvijeće i održavala kuću što sud prihvaća kao uvjerljivo, životno i logično kraj činjenice da je obitelj M. K. živjela u inozemstvu, a da je M. bila još u snazi kao i K. P., koju činjenicu je potvrdio i sam M. K. navodeći da je pranje i spremanje obavljala osoba koja živi s tužiteljem, ali sud smatra da je nejasna i nedorečena njegova tvrdnja da je "sve to on pokrivao", a to je neuvjerljivo jer su i ostali tuženici potvrdili kako je svastika K. P. s njim stanovala i vodila brigu o domaćinstvu i o K.. Slijedom toga, sud zaključuje da tuženik M. K. nije izvršavao ni dio ugovorne obveze koja se odnosila na "spremanje sobe i pranje rublja" već je to za primatelja uzdržavanja obavljala M. G. i to ne samo jedne sobe već cijelog domaćinstva te je vodila cjelokupnu brigu o higijeni K. P., niti je tuženik M. K. izvršavao obvezu osiguravanja potpune prehrane u smislu pripremanja, posluživanja hrane te pospremanja pri čemu sud vjeruje da je isti pri dolasku u S. pribavljao hranu za domaćinstvo primatelja uzdržavanja jer to slijedi iz iskaza samog K. P. neovisno o tome što je isti tvrdio da mu nije bilo potrebno puno toga, a zaključuje se i iz iskaza tuženika N. P. s tim što je taj tuženik dodao da je njegov stric i prije živio dobro i da mu ništa nije falilo,

- da tezu tuženika u svezi izvršavanja Ugovorom preuzetih obveza time da je omogućio K. P. podizanje sredstava po računima u njegovom vlasništvu te da je A. N. vraćajući zajam K. P. isplaćivao kamatu koji iznos da je zadržao za svoje potrebe sud prvog stupnja ne prihvaća. Ovo stoga što iz podataka P. b. Z. d.d. (l.s. 35-37) i podataka N. b. d.d. slijedi da je M. K. imao novce na računu K. P., ali da nije vršio veće transakcije opunomoćenik već vlasnik što slijedi iz činjenice da je K. P. oročio iznos od 192.612,00 DEM dana 19. lipnja 1996. tj. dva mjeseca prije zaključenja spornog Ugovora, da bi dana 31. prosinca 1996. nakon isteka oročenosti podigao cijeli iznos s tim što je M. K. tog istog dana 31. prosinca 1996. oročio iznos od 205.012,00 DEM (l.s. 89). S obzirom na činjenicu da je oročenom iznosu pripisana kamata od 7.782,00 DEM (l.s. 94) to slijedi da K. P. s navedenog računa u tom periodu nije podizao novac pa niti za svoje potrebe kako to tvrdi tuženik. K. je iznos od 205.012,00 DEM oročio na vrijeme do 1. srpnja 1997. te slijedi da je navedenom iznosu pripisivana kamata (l.s. 103-105) nakon čega je M. K. izvršena isplata iznosa od 233.100,00 DEM dana 8. siječnja 1999. pa da niti iz pregleda tog računa ne slijedi zaključak da je u tom periodu K. P. podizao novac za svoje potrebe. Prema izlistu kroz period od 20. travnja 1995. (l.s. 92) slijedi da su vršene transakcije po računu kojeg je vlasnik bio K. P. i koji je zatvoren 1. siječnja 1998., ali da se iz podataka za navedeni period ne može sa sigurnošću zaključiti da bi bilo riječ o novcima u vlasništvu M. K. koje novce bi K. P. koristio za svoje uzdržavanje temeljem spornog Ugovora. Nadalje, sud utvrđuje da je točno kako je K. P. raspolagao sredstvima M. K. i vršio različita plaćanja jer da to slijedi iz iskaza samog K. P., ali i da su M. K. i njegova supruga kod njega ostavljali devize koje da je on čuvao, vratio te da nikada za sebe nije zadržao niti lipe. Svjedok Z. P. da je naveo kako je K. platio I. B., dok je A. P. potvrdio kako je radio na kući M. K. i da mu je za to novce dao stric K. P., a njemu M. K., pored toga, da je plaćao i A. N. koji je vozio sav građevinski materijal za kuću tuženika što slijedi iz iskaza istog u predmetu poslovni broj P-3222/04. Sud zaključuje da te navode tuženik M. K. nije doveo u pitanje jer je isti u svom iskazu naveo da nije imao primjedbi kako je K. upravljao njegovim novcem, a na upit da li je K. u tom poslu imao svoju zaradu odgovorio je da ga se to nije ticalo niti ga se danas tiče, a što ukazuje da činjenica što je K. P. bio opunomoćen vršiti transakcije po računima u vlasništvu M. K. sama po sebi ne znači da je time izvršavana obveza iz spornog Ugovora već da se radilo o mogućoj eventualnoj zaradi K. P.,

- da u pogledu činjenice što je M. K. pozajmio A. N. 40.000,00 DEM koji iznos se nalazio kod K. P. pa ga je isti dao N. po nalogu M. K. u lipnju 1997. slijedi da je N. povrat zajma i to glavnice i kamata davao nekada K., a nekada K.. Naime, svjedok N. iskazao je kako je K. to uredno bilježio, da nikada M. K. nije rekao da nije dobio novce od kamata te da su prema navodima K. P. ti iznosi uloženi u vinograd, kao i da je od iznosa kamata plaćao režije za kuću M. K. u S. i

- zaključno, prvostupanjski sud smatra da su ispunjene pretpostavke za raskid Ugovora zato što tuženik M. K. kao davatelj uzdržavanja nije ispunjavao Ugovorom preuzete obveze pa tako nije osigurao preuzetu obvezu potrebne njege za vrijeme bolesti K.P. kada je doživio drugi moždani udar i kada mu je pomagala rodbina jer je tuženik K. bio odsutan dijelom zbog poslovnih, a dijelom zbog zdravstvenih razloga, nije mu osigurao svakodnevnu potrebnu skrb u svezi s prehranom, održavanjem higijene, njege niti mu je isplaćivao određene mjesečne iznose već se radilo o zaradi K.P. za usluge koje je obavljao M.K.. Nadalje, da te obveze nisu bile izvršavane zasigurno nakon 1998. iako je s obzirom na životnu dob K.P. neprijeporno da mu je potrebna pojačana skrb, a tvrdnja tuženika M.K. da je K.P. svojim ponašanjem onemogućio ispunjenje Ugovora ne proizlazi iz izvedenih dokaza jer se u prilog svojoj tvrdnji da je K.P. odbijao uzdržavanje poziva na dopis koji je uputio PBZ d.d. iz kojeg proizlazi da se K.P. mjesečno isplati 2.000,00 kuna protuvrijednosti EUR-a, koji dopis nije datiran niti je vidljivo da je banke uopće zaprimila isti i po istom postupila, radi čega da je posljedično osnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na upis brisanja zemljišnoknjižnog stanja.

Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao i pravilnu primjenu materijalnog prava radi čega se žalitelji upućuju na isto, u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP.

U odnosu na odlučne žalbene navode tužitelja M.P. odgovoriti je:

- da nesporno utvrđena činjenica kako M.P., kao davatelj uzdržavanja ima zaključen Ugovor o doživotnom uzdržavanju s pok. K.P. koji je potvrđen kod Općinskog suda u Zadru u predmetu poslovni broj R2-1109/09, OV-63/09 od 17. lipnja 2009. predmet kojeg Ugovora su čest. 721/1 k.o. S. i čest. 8968/1 k.o. S. (dakle, iste nekretnine koje su i predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog dana 21. kolovoza 1996. između pok. K.P. te M.K.) ne upućuju na zaključak da bi isti bio aktivno legitimiran za podnošenje ovakve vrste tužbe stoga što nije ugovorna strana niti je zakonski nasljednik pok. K.P.

- da prvostupanjski sud pravilno smatra kako pravo zahtijevati raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju iz razloga što druga strana ne izvršava svoju obvezu prelazi na nasljednike pa da su u konkretnom slučaju M.P. i A.P., kao zakonski nasljednici pok. K.P., legitimirani tražiti raskid Ugovora iz razloga koji su predviđeni čl. 125. st. 3. ZN,

- da u situaciji kada tužitelj M.P. nije zakonski nasljednik pok. K.P. (ostavinski predmet poslovni broj O-195/12 iza pok. K.P.) isti nije univerzalni sukcesor kao što su to M. i A.P. te stoga nije ni aktivno legitimiran. Naime, sukcesija tj. stupanje jednog subjekta u prava i obveze koje je imao drugi subjekt može biti opća (univerzalna) i djelomična (singularna, parcijalna) ovisno o tome stupa li sukcesor u sva prava i obveze svoga prethodnika ili samo u neka prava i obveze. U pravilu do singularne sukcesije najčešće dolazi sklapanjem pravnih poslova, dok do univerzalne sukcesije dolazi npr. nasljeđivanjem ili pripajanjem i spajanjem trgovačkih društava. Pritom se ističe da singularni sukcesor stječe onakvo pravo kakvo je imao njegov prethodnik s istim sadržajem i opsegom pa kako je tužitelj M.P. singularni sukcesor pok. K.P., a ne njegov univerzalni sukcesor, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelj M.P. ne bi bio aktivno legitimiran tražiti raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 21. kolovoza 1996. bez obzira na činjenicu što je po odredbama ZN ugovor o doživotnom uzdržavanju svrstan u Glavu četvrtu tog Zakona kao nasljednopravni ugovor pri čemu valja istaći da je riječ o specifičnom pravnom poslu koji za posljedicu nema građanskopravnu sukcesiju u univerzalnom smislu i

- da slijedom toga nije pravno relevantno da li tužitelj M.P. ima pravni interes da tužbeni zahtjev bude usvojen pri čemu valja istaći da je pitanje pravnog interesa odlučno kod deklaratornih tužbi, a da je u konkretnom slučaju riječ o kondemnatornoj tužbi i da slijedom toga sud prvog stupnja nije niti pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a niti pogrešno primijenio materijalno pravo.

U odnosu na odlučne žalbene navode tuženika M.K. odgovoriti je:

- da pogrešno žalitelj tvrdi kako nije u pravu prvostupanjski sud kada smatra da davatelj uzdržavanja M.K. nije ispunjavao preuzete obveze, kao i da nije dokazao da bi pok. K.P. umjesto toga davao novčane iznose jer da je pok. K.P. u svom stranačkom iskazu na ročištu od 17. rujna 2003. (l.s. 21 i 22) potvrdio slijed događaja pa da iz njegovog iskaza proizlaze suprotna utvrđenja od onih prvostupanjskog suda. Ovo stoga što je tužitelj K.P., kako u tužbi od 30. listopada 2002., tako i u svom stranačkom iskazu naveo da M.K. u posljednje vrijeme s njim nije u kontaktu, a koju tvrdnju isti nije valjanim dokaznim sredstvima osporio. Osim toga, K.P. je, između ostalog naveo, da se o njemu brinula sestra njegove pokojne žene, da ima mirovinu od 3.160,00 kuna te da njemu ne treba da ga netko uzdržava. Činjenica što je pok. K.P. naveo kako je s računa M.K. podizao novčana sredstva ne ukazuje na zaključak da bi ta sredstva bila utrošena za ispunjavanje preuzetih obveza po osnovi Ugovora o doživotnom uzdržavanju iz kolovoza 1996. budući da je primatelj uzdržavanja specificirao za koje potrebe je podigao određene novčane iznose i kome ih je dao pri čemu treba imati u vidu činjenicu kako je M.K. 1994. u neposrednoj blizini kuće K.P. započeo izgradnju svoje obiteljske kuće te da mu je radove nadgledao upravo susjed K.P. pa stoga nije utemeljen navod ovog žalitelja kako prvostupanjski sud uopće ne analizira iskaz prvotnog tužitelja i da ne uzima u obzir činjenicu da je u Ugovoru o uzdržavanju konstatirano kako odnos uzdržavanja traje već dulje vrijeme te da se radi sigurnosti definira,

- da činjenica što je K.P. imao mogućnost raspolaganja sredstvima M.K. ne ukazuje automatski na zaključak da je te novce trošio za svoje uzdržavanje jer je u svom iskazu izričito naveo da se o njemu brinula njegova svastika M.G., kao da je imao mirovinu te da njemu nisu bila potrebna nikakva dodatna sredstva,

- da je doista pok. K.P. od M.K. dobio iznos od 150.000,00 DEM i da ih je stavio na banku te trošio za radnike i stvari za tuženikovu kuću, ali da ne zna koliko je novaca potrošio za sebe koju činjenicu treba uzeti u obzir da se gradnja kuće i predaja gotovine događala u vrijeme kada još nije bio zaključen Ugovor o doživotnom uzdržavanju, da je sam M.K. naveo kako je bio zadovoljan načinom na koji je K. raspolagao s novcem, odnosno, da nije imao nikakvih primjedbi i da sadržaj podataka P. B. Z. i N.B. d.d. ukazuju da K.P. nije vršio transakcije kao opunomoćenik na računu u Novoj banci d.d., kao i da je K.P. iznos od 192.612,00 DEM oročio dana 19. lipnja 1996. tj. dva mjeseca prije zaključenja spornog Ugovora te je taj iznos podigao dana 31. prosinca 1996., s tim što je M.K. istog dana 31. prosinca 1996. oročio iznos od 205.012,00 DEM (l.s. 89) pa stoga ne bi bila riječ o novčanim sredstvima koje je pok. K.P. potrošio za svoje uzdržavanje,

- da u pogledu kamate koju je plaćao A.N. na ime pozajmljenog novca također ne slijedi da su ti novci bili upotrijebljeni za uzdržavanje pok. K.P., a uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja slijedilo bi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su i ti novci ili predani M.K. ili su utrošeni za poslove ili račune po njegovom nalogu, odnosno, ovaj drugostupanjski sud nalazi da iz niti jednog provedenog dokaza tijekom ovog postupka ne bi slijedilo da je M.K. davajući novčana sredstva K.P. na taj način ispunjavao svoje obveze prema zaključenom Ugovoru o doživotnom uzdržavanju jer niti jedan od saslušanih svjedoka, kao ni tuženici ne potvrđuju tezu da bi M.K. novčana sredstva trošio za osiguranje njege K.P. ili da je eventualno plaćao M.G. za poslove koje je obavljala živeći u zajedničkom domaćinstvu s K.P.. Upravo suprotno, iz iskaza kako M.G., tako i samog M.K. slijedilo bi da se ona brinula o prehrani M.K. kada bi bio u S., da je održavala kako kuću K.P., tako i kuću M.K. pa stoga činjenicu da li je pok. K.P. primio određena sredstva od M.K. treba sagledavati u kontekstu činjenice da je isti za Kovača obavljao određene poslove i da je to bila naknada za izvršene usluge, a ne osiguranje ispunjenja ugovornih obveza kroz novčani ekvivalent,

- da žalitelj gubi iz vida činjenicu kako je po odredbi čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika pa da pogrešno smatra kako nije bio u obvezi dokazati svoju tezu kako je određenim financijskim sredstvima ispunjavao svoje ugovorne obveze glede uzdržavanja K.P.,

- da u ovoj fazi postupka nije prijeporno kako je 1996. K.P. otišao kod dr. J. u Opću bolnicu Zadar u pratnji M.K., međutim, imajući u vidu činjenicu da je K.P. rođen 1927. te da je imao zdravstvenih problema i tijekom 1997. te 1998., da su mu u tim situacijama pomoć pružili članovi njegove šire obitelji i da tuženik M.K. živi u inozemstvu iz čega nedvojbeno slijedi kako davatelj uzdržavanja nije ispunjavao ugovornu obvezu koja se odnosi na osiguranje potrebne njege,

- da činjenica što je tužba podnesena tek 30. listopada 2002. ne navodi na zaključak da se do tog vremena uredno izvršavao Ugovor, a pritom nije bitno da li su se tuženici kao zakonski nasljednici protivili tužbenom zahtjevu jer je to njihovo pravo da u postupku poduzimaju radnje za koje smatraju da su najsvrsishodnije, ali to njihovo ponašanje ne znači da nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 125. st. 3. ZN za raskid Ugovora iz 1996. i

- da činjenica što je M.K. nakon podnošenja tužbe bio spreman i dalje na izvršenje svojih obveza ne znači da nisu ispunjeni uvjeti za raskid Ugovora, a ovo tim više što iz spisa predmeta ne proizlazi, a kao što to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, da je banka doista dobila navedeni nalog, kada ga je dobila i da li je uopće došlo do realizacije toga jer je nedvojbeno utvrđeno da davatelj uzdržavanja nije uredno izvršavao svoje preuzete obveze, a niti ih je pok. K.P. osigurao na drugi način iako je za to imao mogućnosti.

Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U odnosu na žalbu tuženika M.K. protiv prvostupanjskog rješenja u dijelu pod toč. I. izreke kojim je određen prekid postupka u odnosu na njegov protutužbeni zahtjev kojim zahtjeva isplatu iznosa od 914.400,00 kuna na ime ispunjenja obveza po Ugovoru o doživotnom uzdržavanju do pravomoćnog završetka postupka po tužbi tužitelja M.P., M.P., A. P. glede raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 21. kolovoza 1996. i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 213. ZPP jer je pitanje isplate utuženog iznosa uvjetovano činjenicom na koji način će biti riješeno prethodno pitanje u svezi toga da li će Ugovor o doživotnom uzdržavanju iz kolovoza 1996. biti raskinut ili ne budući da je prema odredbi čl. 125. st. 4. ZN propisano da u slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava.

Nadalje, što se tiče prijedloga za određivanje privremene mjere tj. toč. II. izreke pobijanog prvostupanjskog rješenja ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 346. u svezi s čl. 347. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12 i 25/13), ali ne samo zbog razloga koje navodi sud prvog stupnja tj. da nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, već i zato što se osiguranje novčane tražbine tuženika M.K. ne može zahtijevati na način kao što u konkretnom slučaju isti traži tj. oduzimanjem posjeda čest. 8968/1 k.o. S. i povjeravanjem mu na čuvanje navedene nekretnine.

Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika M.K. te odlučiti kao u toč. 1. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

Međutim, što se tiče odluke o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud nalazi da o konačnom uspjehu stranaka u sporu ovisi i odluka o troškovima postupka (čl. 154. ZPP). Kako je u konkretnom slučaju tek riješeno pitanje raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju to znači da su se ostvarili zakonski uvjeti za donošenje rješenja o nastavku postupka u odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika M.K. glede isplate iznosa od 914.400,00 kuna pa kako ovisno o uspjehu u toj parnici ovisi i odluka o troškovima postupka to je valjalo temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao u toč. 2. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U nastavku postupka, prvostupanjski sud će donijeti odluku o protutužbenom zahtjevu M.K. glede isplate iznosa od 914.400,00 kuna, kao i odluku o troškovima cjelokupnog postupka.

U nepobijanom dijelu pod toč. V. izreke prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

Odluka o troškovima postupka nastalih u povodu pravnog lijeka tuženika pod 2) do 11) temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zadar, 10. siječnja 2018.