Broj: Rev-x 387/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća Dragana Katića člana vijeća te Brune Frankovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I. tužitelja A. D. iz Z., II. tužitelja D. D. iz S. i III. tužiteljice K. D. iz Z., svi zastupani po punomoćnici M. V., odvjetnici u Z., protiv tuženika Hrvatskog ureda za ..., Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz odvjetničkog društva G. i partneri odvjetnika u S., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-861/12 od 17. listopada 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-492/02 od 27. svibnja 2010., u sjednici održanoj 13. listopada 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-861/12 od 17. listopada 2013. odbacuje se kao nedopuštena.

 

              II. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-861/12 od 17. listopada 2013. u dijelu pod točkom III. izreke u kojem je odlučeno o nematerijalnoj šteti tužitelja i u dijelu pod točkom IV. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka, pa se u tom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              III. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

              "I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 9.339,12 kn na ime naknade materijalne štete s naslova uništenog automobila sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; dok se za više zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos s ovog osnova koje teku od 12. srpnja 2000. do presuđenja zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

              II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 5.653,42 kn na ime naknade materijalne štete s naslova izgubljene zarade (razlika plaće) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koja na iznos od:

 

-443,11 kn teče od 1. studenog 2000. godine do isplate,

-747,21 kn teče od 1. prosinca 2000. godine do isplate,

-713,24 kn teče od 1. siječnja 2001. godine do isplate,

-743,75 kn teče od 1. veljače 2001. godine do isplate,

-679,28 kn teče od 1. ožujka 2001. godine do isplate,

-371,88 kn teče od 1. travnja 2001. godine do isplate,

-371,88 kn teče od 1. svibnja 2001. godine do isplate,

-371,88 kn teče od 1. lipnja 2001. godine do isplate,

-371,88 kn teče od 1. srpnja 2001. godine do isplate,

-371,88 kn teče od 1. kolovoza 2001. godine do isplate,

-371,88 kn teče od 1. rujna 2001. godine do isplate,

-95,55 kn teče od 1. listopada 2001. godine do isplate; dok se za više zatraženi iznos od 4.819,15 kn sa zateznim kamatama zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

              III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja koji glase:

 

              1. Tuženik Hrvatski ured za ... dužan je tužitelju M. D. iz S. platiti i to:

a)              na ime prijevoznih troškova za članove njegove uže obitelji (supruge i djece) učinjene za njihov posjet tužitelju u bolnici u iznosu od 2.436,00 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 11. listopada 2000. godine do isplate, te na ime troškova prijevoza tužitelja na kontrolne preglede u bolnicu u S. u iznosu od 1.128,00 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 1. rujna 2001. do isplate;

b)              na ime uništene odjeće i obuće iznos od 2.100,00 kn sa zateznom kamatom počev od 12. srpnja 2000. pa do isplate,

c)              na ime naknade za tuđu njegu i pomoć, počev od 11. listopada 2000. godine, tj. od dana izlaska tužitelja iz bolnice za ubuduće u iznosu od 14,70 kn po jednom satu, što mjesečno iznosi 2.205,00 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to na iznos od 735,00 kn za listopad 2000. sa zateznom kamatom na taj iznos počev od 6. studenog 2000. godine pa do isplate, te na ostale mjesečne iznose od 2.205,00 kn u navedenom razdoblju od dospijeća svakog mjesečnog iznosa, tj. od 6.og u tekućem mjesecu za protekli mjesec pa do isplate.

 

              IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ukupan iznos od 280.662,90 kn na ime naknade nematerijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne  banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

              V. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični troška u iznosu od 26.098,67 kn.“

 

              Drugostupanjskom presudom presuđeno je:

 

              "I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev.

 

              II. Uvažava se žalba tuženika, preinačuje se pobijana presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i sudi:

 

              1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 4.002,50 kn na ime naknade materijalne štete s naslova uništenog automobila sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok se za više traženo do iznosa od 13.341,60 kn, i za više zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos ovog osnova koje teku od 12. srpnja 2000. godine do presuđenja zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

              2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 2.410,63 kn na ime naknade materijalne štete s naslova izgubljene zarade (razlika plaće) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koja na iznos od:

- 189,90 kn teče od 1. studenog 2000. godine,

- 320,23 kn teče od 1. prosinca 2000. godine,

- 305,68 kn teče od 1. siječnja 2001. godine,

- 318,76 kn teče od 1. veljače 2001. godine,

- 291,12 kn teče od 1. ožujka 2001. godine,

- 159,38 kn teče od 1. travnja 2001. godine,

- 159,38 kn teče od 1. svibnja 2001. godine,

- 159,38 kn teče od 1. lipnja 2001. godine,

- 159,38 kn teče od 1. srpnja 2001. godine,

- 159,38 kn teče od 1. kolovoza 2001. godine,

- 159,38 kn teče od 1. rujna 2001. godine,

- 28,66 kn teče od 1. listopada 2001. godine, sve do isplate, dok se za više zatraženi iznos od 10.472,57 kn tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

              III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ukupan iznos od 116.954,10 kn na ime nematerijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

              IV. Dužni su tužitelji u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 35.219,00 kn."

 

              Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nisu ostvarili uspjeh reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, odnosno podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Reviziju je protiv ove drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi nematerijalne štete i troškovima postupka (točke III. i IV. izreke) podnio i tuženik na temelju odredbe čl.382. st.2. ZPP, pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude u pobijanom dijelu uz dosudu troškova postupka.

 

              Tužitelji nisu odgovorili na reviziju tuženika.

 

              Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja i predložio istu odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu.

 

              Revizija tužitelja nije dopuštena.

 

              Revizija tuženika je osnovana.

 

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale kao posljedica prometne nezgode koja se dogodila dana ... smatrajući osiguranika tuženika odgovornim za njezin nastanak.

 

              O reviziji tužitelja:

 

              U odnosu na sadržaj revizije tužitelja u ovom revizijskom dijelu postupka sporno je pravo tužitelja na naknadu materijalne i nematerijalne štete u ukupnom iznosu od iznos od 315.071,36 kn za koji iznos je njihov zahtjev odbijen.

 

              Na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti (redovnu) reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost premeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP.

 

              Dakle, u ovom predmetu ne radi se o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, a niti je drugostupanjska presuda donesena postupovno, a niti sadržajno prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP, pa revizija nije dopuštena na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP.

 

              Odredbom čl. 35. ZPP propisano je da u slučajevima kad je za utvrđivanjem stvarne nadležnosti, sastav suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtijeva, a kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev.

 

              Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

              Izrekom presude tuženiku nije naložena solidarna isplata već je njegova obveza određena kao djeljiva.

 

              Kako se u konkretnom slučaju radi o djeljivoj obvezi u kojoj ima više vjerovnika, potraživanje se dijeli među njima na jednake dijelove, obzirom da nije drugo određeno, i svaki vjerovnik može zahtijevati samo svoj dio potraživanja (čl. 412. st.3. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO, a koje se ovdje, obzirom na dan nastanka štetnog događaja, primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 ).

 

              Obzirom da je pobijanom presudom zahtjev tužitelja na naknadu materijalne i nematerijalne štete odbijen za ukupni iznos od iznos od 315.071,36 kn, pobijani dio presude za svakog tužitelja iznosi 105.023,78 kn (čl. 37. st. 2. ZPP).

 

              Prema tome, kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na svakog tužitelja ne prelazi navedenu graničnu vrijednost dopuštenosti revizije od 200.000,00 kn, za zaključiti je da revizija tužitelja nije dopuštena ni prema vrijednosnom kriteriju u smislu čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

              Slijedom iznesenog reviziju tužitelja je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

              O reviziji tuženika:

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu ju podnijeti protiv drugostupanjske presude po čl. 382. st. 2. ZPP ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Prema st. 3. tog članka u takvoj reviziji stranaka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Navedeni uvjeti iz čl. 382. st. 3. ZPP moraju biti ispunjeni kumulativno.

 

              Slijedom toga, ako u sadržaju revizije izostane bilo koji od navedenih elemenata tada nisu ostvarene postupovnopravne pretpostavke za razmatranje izvanredne revizije u smislu odredbe članka 382. stavak 2. i 3. ZPP.

 

              Prema tome, da bi se moglo pristupiti prosudbi je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovih primjeni, a s tim u svezi dopuštenosti revizije, potrebno je da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, kao i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud je ovlašten ispitati presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a. st. 2. ZPP).

 

              U ovom revizijskom dijelu postupku obzirom na sadržaj revizije tuženika sporno je pravo tužitelja, kao zakonskih nasljednika iza smrti ranijeg tužitelja pok. M. D. na naknadu nematerijalne štete koju je ovaj pretrpio zbog ozljeda zadobivenih u navedenom štetnom događaju, a nakon što je prvostupanjskom presudom kao djelomično osnovan prihvaćen njegov zahtjev i tuženiku naloženo da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 280.662,90 kn i nakon što su tužitelji tijekom žalbenog postupka (podneskom od 14. svibnja 2012.) preuzeli postupak koji je nakon njegove smrti (...) bio prekinut rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-492/02 od 19. kolovoza 2011. te nakon što je prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 215. ZPP donio rješenje o nastavku postupka i predmet povodom žalbi stranaka dostavio na odlučivanje drugostupanjskom sudu.

 

              Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbama stranaka, a koristeći se procesnim ovlaštenjima iz čl. 373. toč. 3. ZPP i prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda o jačini i trajanju fizičkih i duševnih bolova te pretrpljenog straha zbog ozljeda koje je u navedenom štetnom događaju pretrpio pok. M. D. preinačio prvostupanjsku presudu i na temelju odredbe čl. 200. ZOO obvezao tuženika naknaditi tužiteljima nematerijalnu štetu isplatom iznosa od 116.954,10 kn zaključujući da je pok. M. D. pridonio nastanku štetnog događaja u omjeru od 70%, a osiguranik tuženika 30%.

 

              Obzirom na navedeno tuženik u reviziji, uz određeno navođenje propisa koji se na postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odnose, naznačuje sljedeće postupovnopravno pitanje:

 

              „ Da li je po sili zakona trebalo rješenjem obustaviti postupak za naknadu nematerijalne štete (pravu koje ne prelazi na nasljednike) budući je tužitelj umro zbog čega je rješenjem i utvrđen prekid postupka – čl. 215. b ZPP i čl. 204. ZOO-a?“

 

              Izlažući razloge zbog kojih smatra da je postavljeno postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni revident ističe da je o pravnom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u svojim odlukama, primjerice Rev-334/08, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjima.

 

              Odgovor na postavljeno pitanje daje odredba čl. 215.b. ZPP kojom je propisano da se postupak obustavlja kad umre ili prestane postojati stranka u postupku o pravima koja ne prelaze na njezine nasljednike, odnosno pravne sljednike, a odredbom čl. 204. st. 1. ZOO propisano je da potraživanje naknade nematerijalne štete prelazi na nasljednika samo ako je priznato pravomoćnom odlukom ili pismenim sporazumom, što u predmetnom postupku nije slučaj.

 

              Sukladno tome, a budući je u trenutku smrti pok. M. D. predmet spora bio njegov zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, o kojem je bila donesena prvostupanjska presuda (nepravomoćna), nastali su uvjeti iz odredbe čl. 215.b st. 1.ZPP za obustavu postupka po sili zakona u odnosu na njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete (koja nije bila priznata pravomoćnom odlukom ili pismenim sporazumom), obzirom da se radilo o pravu u odnosu na koje nije bila moguća sukcesija u pravni položaj ranijeg tužitelja M. D. te uvjeti iz čl. 212. toč. 1. ZPP za prekid postupka u odnosu na njegov zahtjev za naknadu materijalne štete.

 

              Stoga je, pored donesenog rješenja o prekidu postupka po sili zakona u odnosu na zahtjev M. D. za naknadu materijalne štete (čl. 212. toč. 1. ZPP), trebalo na temelju odredbe čl. 215.b st. 1. ZPP deklaratornim rješenjem utvrditi da je po sili zakona došlo i do obustave postupka za naknadu nematerijalne štete.

 

              Rješenje o obustavi postupka je, kao i rješenje o prekidu postupka, trebao donijeti prvostupanjski sud, i to neovisno o stadiju u kojem je postupak bio u trenutku smrti M. D.

 

              Slijedom navedenog tužitelji A. D., D. D. i K. D., iako su kao pravni slijednici pok. M. D. navedenom izjavom preuzeli postupak i nakon što je prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 215. ZPP donio rješenje o njegovom nastavku, nisu mogli preuzeti i nastaviti postupak koji je prethodno obustavljen po sili zakona u odnosu na zahtjev ranijeg tužitelja M. D. za naknadu nematerijalne štete, bez obzira što je o tom zahtjevu bilo odlučeno nepravomoćnom presudom protiv koje su stranke u postupku podnijele žalbe. Osim toga, niti je drugostupanjski sud, kada je već raspolagao podatkom o smrti tužitelja M. D., imao osnove meritornom odlukom odlučiti o podnesenim žalbama u odnosu na nematerijalnu štetu jer postupak po zahtjevu M. D. od trenutka njegove smrti nije ni postojao, pa drugostupanjski sud nije imao osnove presuditi o potraživanju nematerijalne štete (tako i u Rev-334/08  na koju se u reviziji poziva tuženik).

 

              Obzirom da je drugostupanjski sud u okolnostima konkretnog slučaja postupajući protivno odredbi čl. 215. b) ZPP odlučio i o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete i da je na taj način odluka drugostupanjskog suda u ovom dijelu utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odluci na koju se poziva revident (Rev-334/08), počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 215.b) ZPP jer je ona utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

              Stoga, ovaj revizijski sud ocjenjuje da je postavljeno postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni, te da valja ukinuti drugostupanjsku odluku u dijelu koji se odnosi na nematerijalnu štetu  u točki III. izreke drugostupanjske odluke, a posljedično i točku IV. u kojoj je odlučeno o troškovima parničnog postupka, pa je odlučujući o reviziji tuženika, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. i 4. ZPP riješeno je kao u točki II. izreke rješenja.

 

              U ponovnom postupku drugostupanjski sud će otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka sukladno uputama iz ovog ukidnog rješenja.

 

              Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 13. listopada 2015.