Broj: Rev 1056/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja G. I. iz S. B., kojeg zastupa punomoćnik I. Ž., odvjetnik u S. B., protiv tuženika A. R. iz D. Č. i N. M. iz D. Č., koje zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ž. R. i k. iz S. B., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o reviziji tuženih protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-449/13-3 od 23. prosinca 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-879/12-27 od 28. studenoga 2012., u sjednici vijeća održanoj 13. listopada 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-449/13-3 od 23. prosinca 2013. te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetan ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen 10. rujna 2010. između sada pok. Z. I., kao primateljice uzdržavanja i tuženih A. R., kao davateljice uzdržavanja i N. M. kao treće osobe, na temelju kojeg se N. M. uknjižila kao vlasnica nekretnine iz zk ul. br. 11327 poduložak 15 k.o. S. B., a koja se sastoji od stana površine 46,15 m2, kao i sa alternativnim tužbenim zahtjevom radi poništenja navedenog ugovora, uz uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe tog ugovora u zemljišnim knjigama, te mu je naloženo da tuženima naknadi parnični trošak u iznosu 19.218,75 kn.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tuženici na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP) izrijekom navodeći da je podnose  zbog pogrešne primjene materijalnog prava dok se iz sadržaja revizije može razaznati da je podnose i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlažu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je osnovana.

 

U odnosu na dopuštenost revizije potrebno je istaknuti da je, premda se sud drugog stupnja nije pozvao na odredbu na temelju koje je preinačio prvostupanjsku presudu, revizija dopuštena jer je sud drugog stupnja drugačije ocijenio iskaze nego prvostupanjski sud (bitne činjenice je utvrdio na temelju izvedenih dokaza) čime je postupio po čl. 373.a ZPP-a, pa je revizija dopuštena na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 10. rujna 2010. sklopljenim između sada pok. Z. I., kao primateljice uzdržavanja i tuženih A. R., kao davateljice uzdržavanja i N. M. kao treće osobe, na temelju kojeg se N. M. uknjižila kao vlasnica nekretnina iz zk. ul. br. 11327 poduložak 15 k.o. S. B., a koja se sastoji od stana površine 46,15 m2.

 

Tijekom postupka sud prvog stupnja utvrdio je da;

 

- da je predmetni ugovor sačinjen u pisanoj formi i soleminiziran po javnom bilježniku uz potpise dvaju svjedoka L. Š. i I. K.,

 

- da su tužene u vrijeme zaključenja ugovora imale saznanje da je Z. I. imala karcinom koji je metastazirao na kosti i pluća, tj. da je bila teško bolesna i da je Z. I. umrla … 2010., dakle 48 dana nakon potpisa ugovora,

 

- da je obvezu uzdržavanja preuzela unuka primateljice uzdržavanja (A. R.) jer kćer primateljice uzdržavanja (N. M.) to nije mogla zbog bolesti,

 

- da je davateljica uzdržavanja dvije godine prije zaključenja ugovora vodila brigu o primateljici uzdržavanja na način kako je naknadno i ugovoreno ispunjenje obveza,

 

- da je u ugovoru konstatirano da je davateljica uzdržavanja već dvije godine vodila brigu o primateljici,

 

- da je davateljica uzdržavanja inzistirala (i to napravila) da se Z. I. odvede u bolnicu kako bi joj se pomoglo premda se tužitelj tome protivio,

 

- da je davateljica uzdržavanja odvela primateljicu uzdržavanja iz doma za starije i nemoćne u koju ju je stavio tužitelj premda primateljica uzdržavanja nije bila zadovoljna smještajem u domu i da je stalno inzistirala da je se odvede, čemu se tužitelj protivio.

 

Na temelju navedenog, sud prvog stupnja je zaključio da se tužene postupale u dobroj vjeri s namjerom da obveze iz ugovora izvršavaju (kao što su dvije godine već izvršavale) pri čemu je sklapanje ugovora bila volja primateljice uzdržavanja.

 

Sud drugog stupnja zaključuje da je, obzirom da je predmetnim ugovorom o doživotnom uzdržavanju određeno da će imovina primateljice uzdržavanja u trenutku njene smrti prijeći na treću osobu koja nije davateljica uzdržavanja, ugovor zaključen protivno prisilnom propisu čl. 579. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) i da je stoga ništetan.

 

Pored toga, sud drugog stupnja ističe da je, uzevši u obzir da je primateljica uzdržavanja bolovala od teške i uznapredovale bolesti karcinoma koji je metastazirao o čemu su tužene imale saznanje i da je primateljica uzdržavanja umrla nakon 48 dana nakon zaključenja ugovora, izostala aleotornost predmetnog ugovora.

 

Čl. 579. st. 1. ZOO-a propisano je da se ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje jedna strana (davatelj) uzdržavanja da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

 

Revidenti u reviziji ističu da navedenom zakonskom odredbom nije izričito propisana mogućnost ugovaranja koristi za treću osobu, ali da tom odredbom nije takvo ugovaranje niti zabranjeno te da bez obzira na pobudu zbog koje davatelj uzdržavanja čini ustup u korist treće osobe, učinjeni ustup ni na koji način ne utječe na pravo primatelja uzdržavanja na ugovoreno uzdržavanje niti se njegov pravni položaj mijenja ovisno o činjenici hoće li imovina nakon njegove smrti prijeći u vlasništvo davatelju uzdržavanja ili trećoj osobi (pritom su ugovor potpisale sve ugovorne strane – primateljica uzdržavanja, davateljica uzdržavanja i treća osoba).

 

Prema ocjeni ovog suda, osnovano se u reviziji prigovara zaključku drugostupanjskog suda da bi predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju bio ništetan jer je ugovoren u korist treće osobe a ne davatelja uzdržavanja. Naime, uzevši u obzir da sudionici obveznih odnosa svoje odnose slobodno uređuju (pri čemu su ograničeni da ih ne smiju urediti suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva) i da odredbama ZOO-a nije izrekom zabranjeno ugovaranje u korist treće osobe – to predmetni ugovor može biti istovremeno i ugovor u korist treće osobe u smislu odredbi čl. 337. do 340. ZOO-a.

 

Stoga nije pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan jer je ugovoren u korist majke davateljice uzdržavanja (koja je istovremeno i kćer primateljice uzdržavanja).

 

Revidenti revizijom osporavaju zaključak drugostupanjskog suda kojim ističe da ugovoru nedostaje element aleatornosti pri čemu ne prihvaća da bi ugovor bio izvršavan dvije godine prije njegova zaključenja jer da se to ne može zaključiti iz iskaza stranaka a naročito stoga što je sada pok. Z. I. bila smještena u ustanovu za starije i nemoćne osobe.

 

Navedeni zaključak revidenti osporavaju jer je protivan dokazima koji prileže spisu i to iskazu svjedoka R. M. kojoj je sama primateljica uzdržavanja govorila o brizi kćeri i unuke o njoj, kao i dokumentaciji koja prileži spisu, a iz koje je vidljivo da je primateljica uzdržavanja bila smještena kod davateljice uzdržavanja u mjestu D. Č. (primateljica je inače živjela u S. B.) i to iz potvrde o prijavi boravišta, ispisom podataka H. o izabranom doktoru primateljice uzdržavanja te iz medicinske dokumentacije na kojoj je naznačena adresa pacijenta.

 

Time revidenti na opisan način ističu da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Budući da je sud drugog stupnja izveo svoj zaključak na temelju navoda da se ne može suprotno zaključiti iz iskaza stranaka, a da suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka koji je sud prvog stupnja citirao i analizirao te odredbe ugovora kao i medicinske dokumentacije s adresom primateljice uzdržavanja, a pri čemu sud drugog stupnja istovremeno ne obrazlaže zašto kod svog zaključivanja ne prihvaća te druge dokaze – proizlazi da je osnovan prigovor da je počinjena citirana bitna povreda odredaba parničnog postupka jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Stoga je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratit na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

 

U ponovnom postupku sud drugog stupnja treba otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka tako da će svoj zaključak dati na temelju ocjene svih izvedenih dokaza.

 

Na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a ostavljeno je da se o troškovima postupka odluči konačnom odlukom.

 

Zagreb, 13. listopada 2015.