Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Rev 632/12 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Rev 632/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja i mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u S., protiv tuženika J. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2063/09 od 31. svibnja 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama broj P-1213/07 od 11. veljače 2009., u sjednici održanoj 17. studenoga 2015.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija se odbacuje kao nedopuštena. 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 2.090,46 kn sa zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako je to pobliže navedeno u izreci presude te mu naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 4.467,95 kn (stavak I. izreke). Ujedno mu je naloženo isplatiti zateznu kamatu na iznos od 7.000,00 kn za razdoblje navedeno u izreci presude (stavak II. izreke). Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.440,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na pojedine iznose pobliže navedene u izreci presude je odbijen (stavak III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu pod stavkom III. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08, dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U toj odredbi primjerice su navedeni slučajevi u kojima će se smatrati da je riječ o takvom pitanju.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Prema odredbi čl. 392. st. 2. ZPP-a reviziju podnesenu protiv drugostupanjske presude iz čl. 382. st. 2. ZPP-a vijeće sastavljeno od tri suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske odbacit će obrazloženim rješenjem ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Za donošenje odluke u skladu s potonjom odredbom u reviziji mora biti određeno navedeno pravno pitanje o rješenju kojeg ovisi odluka o sporu te moraju biti određeno navedeni razlozi zbog kojih je ono, prema mišljenju revidenta, važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Tužitelj je u reviziji postavio pitanje "pravilne primjene materijalnog prava odredbe  čl. 1100. ZOO-a", a kao razlog zbog kojeg smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana navodi da shvaćanje drugostupanjskog suda glede visine neimovinske štete nije u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda izraženom u odlukama broj Rev-412/04 i Rev 10/05 i Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP-a).

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda, iako se materijalno pravo mora jedinstveno primjenjivati na jedinstvenom pravnom području Republike Hrvatske, jer se tako osigurava ravnopravnost građana na tom području, a odlučivanje o visini naknade neimovinske štete spada u odlučivanje o materijalnom pravu, pitanje kako ga je tužitelj postavio u reviziji nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Naime, kod popravljanja neimovinske štete isplatom pravične novčane naknade sud je sukladno odredbi čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO) pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade dužan voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom namjenom. Dakle, ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za utvrđivanje visine pravične novčane naknade, već se ista sukladno odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO-a utvrđuje ovisno o okolnostima pojedinog slučaja. Tako i Orijentacijski kriteriji (na koje se poziva tužitelj) koji su doneseni na temelju smjernica u primjeni odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) ne mogu predstavljati matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje visine pravične novčane naknade te su nužna odstupanja od iznosa navedenih u kriterijima, jer se novčana naknada određuje prema svim okolnostima konkretnog slučaja.

 

U tom smislu, drugostupanjska presuda se ne može pobijati izvanrednom revizijom uz obrazloženje da je njome utvrđena visina pravične novčane naknade niža od naknade utvrđene u drugim odlukama revizijskog suda odnosno da je visina naknade utvrđena u nižim iznosima od onih navedenih u Orijentacijskim kriterijima. To iz razloga što se takvo obrazloženje svodi na subjektivnu procjenu o visini pravične novčane naknade koja bi trebala pripasti oštećeniku, odnosno na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, a koji sam po sebi ne predstavlja razlog koji bi u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a bio važan za dopuštenost takve revizije.

 

Prema tome, drugostupanjska presuda nije utemeljena na shvaćanju koje bi bilo nepodudarno s već izraženim shvaćanjem revizijskog suda.

 

Stoga je reviziju na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP-a valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 17. studenoga 2015.

Copyright © Ante Borić