Broj: Pn 632/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu ovog suda Željku Paršić, kao sucu pojedincu u građansko pravnoj stvari tužitelja A. P., S., OIB …, zastupanog po punomoćniku V. R. odvjetniku u S., protiv tuženika E. o. d.d. S.,  OIB…, zastupanog po punomoćniku D. S. odvjetniku u odvjetničkom društvu G.&P., radi naknade štete, nakon javno održane glavne rasprave, zaključene dana 21.listopada 2015.godine, u nazočnosti tužitelja osobno, te izočnosti tuženika, uz objavu odluke od dana 27.studenog 2015.godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1.Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 9.612,75 kn, na ime naknade imovinske štete, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 09.rujna 2013. Pa do isplate, a koje kamate teku po referentnoj stopi HNB, sve u roku od 15 dana.

2.Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske  presude pa do isplate, a koje kamate teku po referentnoj stopi HNB, sve u roku od 15 dana."

 

2. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 2.243,74 kn.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj u tužbi navodi da bi se dana09.rujna 2013.godine na kolniku državne ceste D-116 na otoku H. dogodila prometna nesreća u kojoj da bi sudjelovao tužitelj sa svojim vozilom i vozilo osiguranika tuženika, kojom prilikom da je tužitelju nastala materijalna šteta na vozilu marke Renault Vel Satis Initiale, registarske oznake …. Nakon prijave štete tuženiku od strane tužitelja, tuženik da bi utvrdio kako je odštetni zahtjev u cijelosti osnovan, te da je na ime naknade materijalne štete isplatio tužitelju iznos od 6.000,00 kn, ali da stvarna šteta koja je nastala na vozilu tužitelja iznosi 15.612,75 kn, a koji iznos da je tužitelj platio na ime popravka predmetnog vozila, pa stoga da tužitelj ima  pravo potraživati razliku između stvarno nastale štete i isplaćenog  iznosa na ime naknade štete.

U odgovoru na tužbu od 09.06.2014.godine te tijekom postupka tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, navodeći da priznaje činjenicu da se dana 09.09.2013.godine dogodila prometna nezgoda koju da je skrivio vozač vozila registarske oznake ST…, za koje da je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu, koju upravom vozila može nanijeti trećim osobama, te stoga tuženik priznaje pasivnu legitimaciju i osnovu odgovornosti za štetu.

Tuženik međutim navodi kako međutim, nije u obvezi tužitelju naknađivati predmetnu štetu u novcu, a izvan iznosa od 6.000,00 kn, jer da je još tijekom obrade štete u mirnom postupku tuženik jasno kazao tužitelju da vozilo dade na popravak bilo kakvom servisu te da će tuženik po ispostavljanom računu taj popravak platiti. Sukladno dogovoru sa tužiteljem, da se vozilo trebalo popraviti u servisu E. S., čime da bi se vratilo u stanje kakvo je bilo prije nastanka štete, te da je taj servis već bio naručio i zamjenske dijelove, koji da još dan danas stoje uskladišteni u tom servisu. Tužitelj međutim, da je odustao od takvog popravka, nego da je svoje vozilo odlučio popraviti na crno,  i ostvariti zaradu između razlike od cijene popravka na crno i iznosa ponude ovlaštenog servisa. Tuženik upozorava kako u konkretnom slučaju nije došlo do totalne štete, te da bi stoga uspostava stanja kakvo je bilo prije nego je šteta nastala bila moguća, te da joj je stoga tuženik kao odgovorna osoba, bio dužan uspostaviti stanje, koje je bilo prije nego je šteta nastala, a kako to propisuje čl. 1085 st. 1 Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08 i 125/11 dalje ZOO). Ovo stoga jer da sukladno čl. 1085 st. 3 ZOO, tek kada uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, da je odgovorna osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete. U konkretnom slučaju da je očito tužitelj odbio da tuženik izvrši svoju zakonsku obvezu i stoga da tuženik ne bi bio u obvezi naknaditi tužitelju štetu u novcu. Stoga se tuženik protivi tužbenom zahtjevu, navodeći da je isključivo u namjeri postupanja pažnjom dobrog gospodarstvenika i pokušaja izbjegavanja nepotrebnog sudskog postupka, tužitelju platio novčani iznos od 6.000,00 kn po osnovi naknade štete, koja je predmet tužbenog zahtjeva, te smatra kako je isplatom tog iznosa tužitelju u cijelosti naknadio pretrpljenu štetu jer da je taj iznos više nego dovoljan za popravak na crno. Tuženik osporava i zatraženi početak tijeka zateznih kamata, jer da se ovdje radi o imovinskoj nenovčanoj šteti, pa stoga da kamata može teći isključivo od dana presuđenja.

Tijekom postupka u dokazne svrhe pregledani su računi na strani 4 i 5 spisa, dopis tuženika od 07.01.2014., izveden je dokaz saslušanjem svjedoka M. K. i E. G., te je saslušan tužitelj kao parnična stranka. Sud je također u ovom postupku bio odredio da će se izvesti dokaz vještačenjem po vještaku za motorna vozila, međutim, kako je tužitelj na zapisniku od 21.listopada 2015.godine predložio zaključenje glavne rasprave, prije izvođenja tog dokaza, navodeći kako nema daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud smatrao da je tužitelj odustao od izvođenja tog dokaza, te zaključio raspravljanje.

Tužbeni zahtjev tužitelja nije pravno osnovan.

 

Popravljanje imovinske štete od strane odgovorne osobe vrši se prvenstveno na način da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala, a kako je to propisano čl. 1085 st. 1 ZOO-a. Dakle, tek ako uspostava prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, ili ako uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, tada je odgovorna osoba dužna za ostatak štete dati naknadu u novcu odnosno dužna je isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete, a kako je to propisano čl. 1085 st. 2 i 3 ZOO-a. Valja reći da postoji mogućnost propisana čl. 1085 st. 4 ZOO da se naknada u novcu dosudi oštećeniku ako on to zahtijeva, čak i u situaciji kada je moguće uspostaviti prijašnje stanje, ali samo u slučaju ako okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja.

U konkretnom slučaju, među parbenim strankama  tuženik je priznao  pasivnu legitimaciju u ovom postupku, te isti prizno osnovu odgovornosti za štetu.

Nesporno je da je tuženik temeljem izvansudske nagodbe tužitelju isplatio iznos od 6.000,00 kn na ime naknade štete.

Sporno bi bilo da li je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju daljnji iznos od 9.612,75 kn.

Temeljem izvedenih dokaza a nakon njihove ocjene u smislu čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91….117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 dalje ZPP)   sud drži utvrđenim da je tuženik kao odgovorna osoba bio spreman uspostaviti stanje kako je bilo prije nego je šteta nastala, te je udovoljio svim traženjima tužitelja pristavši i na ugradnju originalnih dijelova  (vrata), koja su se mogla i popraviti. Ovakvo utvrđenje proizlazi iz iskazivanja svjedoka, te također tužitelja kao stranke. Nadalje, temeljem izvedenih dokaza proizlazilo bi kako je sa tužiteljem bio postignut dogovor da se vozilo popravi u servisu E. S. d.d., te da je isti već naručio i zamjenske dijelove, a sve prema predračunu od 25.09.2013.godine, koji je priložen uz tužbu. Ovakvo utvrđenje također proizlazi iz iskazivanja svjedoka, tužitelja, te radnog naloga od 24.09.2013.godine, potpisanog od strane tužitelja i ovlaštenog djelatnika E. d.d. M. K., što su isti izričito naveli u svojem iskazu.

Iz iskaza tužitelja, te svjedoka, kao nesporno proizlazi nadalje da je tužitelj odustao od takvog načina popravka štete, tj. uspostave prijašnjeg stanja, iz razloga, a kako to navodi tužitelj, jer da je radnim nalogom bio predviđen završetak radova u roku od 3 dana tj. 27.09.2013.godine, a koji radovi do tada nisu bili završeni, a njemu je kao konzulu S. R., radi obavljanja konzularnih aktivnosti, trebao hitno automobil, iz kojeg razloga da je uzeo automobil i odlučio da neće popravljati štetu na automobilu kod E. d.d.

Tužitelj međutim ne nudi dokaze u prilog svojih navoda da mu je vozilo nužno trebalo za obavljanje konzularnih aktivnosti, zbog čega da je odustao od dogovora da mu se vozilo popravi u E. d.d., a kako je to bilo prethodno dogovoreno sa tuženikom, a niti je izričito i uvjerljivo iskazivao o tome da mu E. d.d. nije bio u mogućnosti osigurati zamjensko vozilo.

Tužitelj očito drži da ima pravo na naknadu štete isplatom razlike od iznosa 6.000,00 kn, koliko mu je isplaćeno temeljem nagodbe sa tuženikom, do iznosa 15.612,75 kn, koji je naveden u predračunu E. d.d. od 25.09.2013.godine.Kod ovoga valja reći da tužitelj međutim tijekom postupka ne nudi nikakve dokaze ni da li je uopće popravio svoje vozilo, gdje je isto popravio, a poglavito ne nudi dokaze za koji iznos je vozilo popravio, a posebno valja upozoriti da se troškovi naknade štete naknađuju u svoti u kojoj su nastali. Također je za primijetiti da je u iznosu od 15.612,75 kn koji je naveden u predračunu, uračunat i PDV u iznosu od 3.122,55 kn, te bi stoga tužitelj tužbenim zahtjevom očito neovlašteno potraživao i taj iznos.

 

Kod ovakvog utvrđenja činjeničnog stanja, sud drži da potraživanje tužitelja ne bi bilo pravno osnovano, jer u situaciji kada na vozilu nije nastala totalna šteta, i kada je tuženik bio spreman uspostaviti prijašnje stanje kakvo je bilo prije nego je šteta nastala, i to ugradnjom originalnih dijelova, u bilo kojem ovlaštenom servisu, te na taj način sanirati štetu, tužitelj ne može potraživati dodatnu naknadu u novcu iznad iznosa već isplaćenih 6.000,00 kn, jer uspostava prijašnjeg stanja je bila moguća, a po ocjeni ovog suda okolnosti ovog slučaja su takve da ne dolazi u obzir primjena čl. 1085 st. 4 ZOO, tim više što tužitelj nije dokazao ni da li je popravio štetu na automobilu, a niti je dokazao visinu troškova popravka štete.

Presuđeno je stoga kao u izreci.

 

Odluka o parbenom trošku donesena je primjenom čl. 154 st. 1 ZPP-a, time da je sud tuženiku usvojio po 75 bodova, na ime sastava obrazloženih podnesaka i to odgovora na tužbu od 09.06.2014.godine, te podneska od 12.06.2015.godine, a sve uz primjenu T.br. 8 točka 1 u svezi sa T.br. 7 točka 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, dalje OT). Također, tuženiku je usvojeno po 18,75 bodova, na ime sastava podnesaka od 10.10.2014. i 21.10.2015.godine uz primjenu T.br.8 točka 3 OT.  Tuženiku je dakle ukupno usvojeno 187,50 bodova, što u smislu T.br. 50 OT iznosi 1.875,00 kn, na koji iznos je dodan PDV od 468,74 kn, pa ukupno usvojeni trošak tuženika iznosi 2.343,74 kn.

 

U Starom Gradu, 27.studenog 2015.godine