Broj: Gž-3468/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. B., iz S., ... (kod P.), zastupane po punomoćniku J. F., odvjetniku u S., protiv tuženika: 1. A. B., pok. J., iz J. kod S., ..., i 2. R. K., iz P., ..., zastupanog po punomoćniku J. H., odvjetniku u S., radi utvrđenja i ispravka uknjižbe, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P1-8386/09 od 4. studenog 2010., u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P1-8386/09 od 4. studenog 2010. u pobijanom dijelu i to u točki I izreke.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila utvrđenje ništavim ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. kolovoza 2009. te uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja (točka I izreke). Ujedno je odbačen kao nepravovremen zahtjev tuženika 2. za naknadu troškova postupka (točka II izreke).

 

Protiv ove presude i to točke I. izreke, žali se tužiteljica pobijajući je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. kolovoza 2009. sklopljenim između tuženika 1. kao prodavatelja, i tuženika 2., kao kupca, a jer da je predmet kupoprodaje nekretnina označena kao čest. zem. 2566 Z.U. 754 k.o. D. P., što u naravi predstavlja kuću i okućnicu, ustvari nekretnina koja predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika 1.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev cijelosti smatrajući da otuđenje tuđe stvari ne čini pravni posao ništetnim jer da je tuženik 2. postupao u dobroj vjeri, sve pozivom na odredbu članka 322. stavak 1., 323. i 382. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO), članka 249. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 16/03 do 107/07, dalje ObZ), te članka 115. stavak 2., 122. i 123. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

 

Iz procesne građe proizlazi:

 

- da su tužiteljica i tuženik 1. bili u braku od 28. ožujka 1981. do 6. ožujka 2001.,

 

- da su tuženik 1. kao prodavatelj, i tuženik 2., kao kupac, dana 4. kolovoza 2009. sklopili Ugovor o kupoprodaji nekretnine označene kao čest. zem. 2566 Z.U. 754 k.o. D. P., a što u naravi predstavlja kuću i okućnicu, te da se tuženik 2. uknjižio kao vlasnik iste;

 

- da je prijeporno zemljište kupljeno Ugovorom o prodaji od 21. kolovoza 1984. te je ubrzo potom na istom izgrađena kuća a sve za vrijeme trajanja bračne zajednice,

 

- da je nepravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj I P-332/01 od 20. travnja 2009. tužiteljica utvrđena suvlasnicom iste nekretnine za 1/2 dijela cjeline.

 

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud zaključio o neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva koji zaključak prihvaća ovaj žalbeni sud, iako je ovdje trebalo primijeniti odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima (“Narodne novine”, broj, 52/71 i 52/73, dalje: ZBPO) a ne ObZ-a sve imajući u vidu vrijeme stjecanja prijeporne nekretnine.

 

Odredbom članka 277. ZBPO-a propisano je da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine njihova zajednička imovina; člankom 283. stavak 1. i 2. ZBPO određeno je da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno a svojim udjelima u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga teretiti pravnim poslom među živima.

 

S tim u vezi, odredbom članka 57. stavak 3. ZV-a propisano je da, kad je stvar na temelju zakona u zajedničkom vlasništvu dvaju ili više zajedničara, nema utjecaja na to činjenica da je u zemljišnim knjigama ili bilo gdje drugdje prikazana kao vlasništvo samo nekoga od njih, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti.

 

Ovaj drugostupanjski sud je u svojoj prethodnoj odluci od 7. veljače 2011. smatrao, a sukladno kogentnoj normi članka 283. ZBPO-a i dotadašnjoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, da su svi pravni poslovi sklopljeni protivno istoj apsolutno ništavi, a prema odredbi članka 322. ZOO-a.

 

Naime, odredbom članka 322. ZOO-a određeno je da je ništetan ugovor onaj koji je protivan Ustavu, zakonu ili moralu osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Stavak 2. istog članka određuje da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

 

Međutim, nakon donošenja prethodne drugostupanjske odluke Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. djelomično odstupio od svog dotadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po jednom bračnom drugu čiji je predmet zajednička imovina bračnih drugova.

 

Iz mjerodavnih odredbi ZV-a (članak 61. stavak 2.), proizlazi da iznimno, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Naime, polazeći od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, u takvoj situaciji treća osoba valjano će steći pravo vlasništva na cjelokupnoj zajedničkoj imovini ako se utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige.

 

Stoga je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe bitna pretpostavka postojanja savjesnosti i poštenja te treće osobe odnosno, postupanje u dobroj vjeri. Ovo stoga jer, nesporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima ali i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu sa drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa.

 

Primjenom navedenog stajališta na konkretan slučaj, to znači da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može ograničiti samo na tuženika 2. (je li postupao s povjerenjem u zemljišne knjige a prvostupanjski sud smatra da jeste), već i na tužiteljicu u smislu je li postupala sukladno načelu savjesnosti i poštenja, za koju je sporno je li znala za raspolaganje svog bivšeg supruga. Na tu okolnost tužiteljica međutim, nije predložila nijedan dokaz. Osim toga, tužiteljica je imala mogućnost i zaštititi svoje pravo zajedničkog vlasništva sporne nekretnine primjerice zabilježbom spora (ovog ili u postupku broj I P-332/01) ili na drugi primjeren način obzirom da je brak razveden 8 godina prije sklapanja prijepornog pravnog posla.

 

Osim toga, kako ističe i Ustavni sud RH, u času kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga. Dakle, uzimajući u obzir okolnosti svakoga konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla mora se procijeniti ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji možebitno nije bio sudionik tog odnosa.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik 2. neposredni susjed stranaka, da mu je bila poznata činjenica da su tužiteljica i tuženik 1. bili u braku, ali i činjenica da je isti brak razveden i to davno prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (presuda broj III P-417/00 od 6. ožujka 2001. a tužba je od 27. kolovoza 2009.).

 

U navedenoj situaciji tuženik 2. se kao stjecatelj s pravom pozvao na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige jer je njegova uknjižba prava vlasništva izvršena na temelju valjanog pravnog posla i u dobroj vjeri te sukladno načelu savjesnosti i poštenja.

 

Za napomenuti je da jedini dokaz koji je predložen a nije proveden tijekom prvostupanjskog postupka jeste saslušanje tuženika 1. kao parnične stranke. Međutim, kod činjenice da je taj dokaz predložen na okolnost da je prijeporna nekretnina stečena tijekom trajanja braka te da je tuženik 1. istu prodao tuženiku 2., a kako su te činjenice rasvijetljene tijekom prvostupanjskog postupka, to zaista nije bilo oportuno nadalje produljivati parnični postupak. Dakle, tužiteljica nije predložila taj dokaz na okolnost postupanja u dobroj vjeri ni sukladno načelu savjesnosti i poštenja.

 

Slijedom navedenog, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te je njegova odluka argumentirana i zasnovana na zakonu.

 

Slijedom naprijed iznijetog, valjalo je žalbu tužiteljice odbiti i potvrditi presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu 3. prosinca 2015.