Broj: Gž-3414/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. B. M., iz S., ..., OIB: ..., 2. Ž. Č., iz Z., ..., OIB: ..., 3. I. M., iz S., ..., OIB: ..., 4. O. M., iz P., ..., OIB: ..., 5. M. M. B., iz S., ..., OIB: ..., 6. M. M., iz S., ..., OIB: ..., i 7. N. M., iz G., ..., OIB: ..., tužitelji pod 1. i pod 7. zastupani po punomoćniku D. B., odvjetniku u S., a tužitelji pod 2., te od pod 4. do pod 6. zastupani po punomoćniku R. V., odvjetniku u S., protiv tužene T. M. (ranije K.-I.), iz S., ..., (ranije S., ...), OIB: ..., zastupane po punomoćniku L. A., odvjetniku u S., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Po-41/11 od 10. srpnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 03. prosinca 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja pod 1. B. M., pod 2. Ž. Č., pod 4. O. M., pod 5. M. M. B., pod 6. M. M. i pod 7. N. M., i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Po-41/11 od 10. srpnja 2014. u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na iste tužitelje te kojim su isti obvezani na plaćanje parničnog troška.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljen između L. M., kao primateljice uzdržavanja, i T. K.-I., kao davateljice uzdržavanja dana 18. rujna 2000. ovjeren kod Općinskog suda u Splitu pod brojem I R-565/00 od 03. listopada 2000. (točka I. izreke). Ujedno je odlučeno da su tužitelji dužni nadoknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 57.031,25 kn (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žale se tužitelji pod 1. i pod 7. te i tužitelji pod 2., od pod 4. do pod 6., pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe su neosnovane.

 

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju od 18. rujna 2000. ovjerenog kod Općinskog suda u Splitu pod brojem I R-565/00 od 03. listopada 2000. sklopljenim između L. M., kao primateljice uzdržavanja, i tužene, kao davateljice uzdržavanja, a sve zbog neizvršavanja ugovornih obveza od strane tužene.

 

Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na zaključku da je tužena izvršavala svoje obveze sukladno Ugovoru o doživotnom uzdržavanju a pozivom na odredbe Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 52/71, 47/78, 56/00, dalje: ZN) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da su Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopile L. M., kao primateljica uzdržavanja, i T. K.-I., kao davateljica uzdržavanja dana 18. rujna 2000. te isti ovjerile kod Općinskog suda u Splitu pod brojem I R-565/00 dana 03. listopada 2000., da se odredbom točke III. tog Ugovora tužena obvezala da će doživotno uzdržavati L. M. pružajući joj svu potrebnu njegu i pažnju, omogućujući joj njezinoj dobi i zdravstvenom stanju primjerenu hranu, pomažući kod liječenja, vodeći računa o svim njenim povećanim potrebama i to angažirajući i plaćajući treću osobu koja će se o njoj brinuti, a po potrebi će angažirati i vlastita novčana sredstva ukoliko sredstva kojima L. M. raspolaže budu nedostatna za sve te uvećane potrebe te pobrinuti se o dostojnom pogrebu primateljice uzdržavanja (dalje: Ugovor);

 

- da je vještak psihijatar dr. M. M. utvrdio da je pok. L. M. imala smetnje iz kruga psihoorganskog sindroma, moguće i kroz dulje vremensko razdoblje, da je u razdoblju prije smrti zapala u stanje ozbiljne psihičke krize ali ipak da raspoloživi podaci ne daju dovoljno osnova za tvrdnju da su takva stanja karakterizirala ponašanje i doživljavanje iste u vrijeme sačinjavanja Ugovora i da zbog toga nije bila sposobna za rasuđivanje;

 

- da iz dopisa Hypo Alpe-Adria bank d.d. od 13. ožujka 2014. i od 23. travnja 2014. te i priložene kartice proizlazi da je L. M. kod te banke imala račun br. ... (stara partija broj ...) te je 12. siječnja 2001. i 15. siječnja 2001. na taj račun uplaćeno ukupno 40.130,20 USD, a dana 18. siječnja 2001. s tog je računa podignut iznos od 40.100,00 USD po nalogu tužene kao punomoćnice po računu;

 

- da iz dopisa Privredne banke Zagreb d.d. od 15. travnja 2014. proizlazi da je L. M. imala i račune br. ... i ... po kojim računima je punomoćnica bila tužena; da su s računa isplaćeni iznosi i to: dana 22. prosinca 2000. 300,00 USD; dana 27. prosinca 2000. 500,00 USD; dana 27. prosinca 2000. 17.500,00 USD; dana 09. siječnja 2001. 100,00 USD; dana 10. siječnja 2001. 199,98 USD; dana 27. veljače 2001. 10.000,00 DEM; dana 29. svibnja 2001. 100,00 DEM; dana 30. kolovoza 2001. 100,00 DEM; dana 13. rujna 2001. 100,00 DEM; dana 01. srpnja 2001. 834,38 USD; dana 11. listopada 2001. 100,00 DEM; dana 28. studenog 2001. 100,00 DEM iz kojih da je očito i prostim okom vidljivo kako je na nalozima za isplatu isti potpis kao i na punomoći koju je tužena izdala ranijem punomoćniku u ovom postupku;

 

- da iz dopisa od 15. travnja 2014. proizlazi da je F. M. (suprug pok. L. M.) kod te banke imao račun br. ... po kojemu je punomoćnik bila L. M., da je iz internih naloga vidljivo da su sredstva s tog računa doznačena na račun L. M. te drugih osoba (F. M., L. R., L. M., S. M.), a u nalozima se nalazi i naznaka "ost. ras. O-982/98" što jeste broj rješenja o nasljeđivanju i po ocjeni suda prvog stupnja predstavljalo bi raspoređivanje ostavine F. M. njegovim nasljednicima;

 

- da iz otpusnog pisma KBC Split proizlazi da je L. M. od 07. do 21. ožujka 2001. bila na Klinici za psihijatriju te je preporučena tuđa njega i pomoć i smještaj u odgovarajuću ustanovu; te je ista umrla 16. travnja 2001. što je vidljivo iz rješenja broj O-1182/01 od 10. ožujka 2003.;

 

- da iz dopisa V. A. od 13. rujna 2005. proizlazi da je tužena iz te države otišla 02. ožujka 2000. i ponovno došla 10. prosinca 2001. iz čega proizlazi da u razdoblju od sklapanja Ugovora do smrti L. M. ista nije napuštala Hrvatsku zbog odlaska u Australiju;

 

- da su tužiteljice M. M. B. i M. M. iskazale da im nije poznato kako i na koji način su ispunjavane obveze iz Ugovora (isto i I. M.), da one nakon 1999. nisu bile dobrodošle u stan L. M. pa s njom nisu bile u kontaktu niti su istu posjećivale u domu;

 

- da je tužena navela da je tijekom povremenih odlazaka u Australiju plaćala osobe koje su njegovale L. M. i njenu svekrvu;

 

- da su iskaz tužene potvrdili svjedoci N. I. (majka tužene), F. I. (brat tužene), A. C., I. L. (sestra tužene), M. K., I. B. (tetka tužene), D. K. (maćeha tuženičinog supruga) i L. K. (bivša punomoćnica tužene); kao i svjedokinja Z. B. (majka tužiteljica pod 5. i 6.) koja je navela da je tužena nakon smrti svjedokinjine svekrve (koja je bila sestra L. M.) brinula o L. M. na način da bi joj pomagala ili tužena ili tuženičina sestra ili neka osoba koju bi tužena platila novcem L. M. koja je inače imala dobru mirovinu i ušteđevinu od koje se uzdržavala;

 

- da je svjedokinja D. Š. navela da je L. M. u dom za stare osobe u Supetru (gdje je svjedokinja radila do 2006.) dovela tužena te je, tijekom nekoliko mjeseci boravka L. M. u tom domu, i uredno plaćala troškove boravka;

 

- da su svjedoci K. Ž., N. M., S. B., L. D., Z. G. i B. T. saslušavani na okolnost zdravstvenog stanja L. M..

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da tužitelji i članovi njihovih obitelji nisu, prema vlastitom priznanju, imali pristup u stan u kojemu je živjela L. M., pa da je tako očito da oni nisu ni brinuli o pok. L. M. zbog čega zaključuje da je to činila upravo tužena koja je živjela s L. M. i nije odlazila u spornom razdoblju u Australiju.

 

Nadalje taj sud zaključuje da odredba točke III. Ugovora govori da su se ugovorne strane dogovorile da će tužena po potrebi angažirati i vlastita novčana sredstva ukoliko sredstva kojima L. M. raspolaže budu nedostatna pa da time što nije trošila vlastiti novac za uzdržavanje L. M., tužena nije postupila protivno Ugovoru i da se ne može reći da zbog toga nije ispunjavala ugovorne obveze, a ukoliko je tužena dio podignutog novca L. M. nakon njezine smrti zadržala za sebe, onda da bi se moglo govoriti o tome da je tužena povrijedila odredbu članka 754. ZOO-a (jer je glede bankovnih računa bila punomoćnik - nalogoprimac L. M.) i eventualno počinila kazneno djelo utaje u kom slučaju bi tužitelji imali pravo potraživati od tužene povrat tog iznosa budući da su istoj Ugovorom pripale nekretnine, a ne i ušteđevina L. M. No, takav čin tužene ne bi predstavljao razlog za raskid Ugovora.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća u cijelosti sva činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda te ocjenjuje da je pravilno sud prvog stupnja naveo da je u postupku utvrđeno da je tužena ispunjavala obveze preuzete Ugovorom pa da tako nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka 125. stavak 3. ZN-a.

 

Konačno, pravilno sud prvog stupnja elaborira da, sve i da je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da je pok. L. M. bila neubrojiva u vrijeme potpisivanja Ugovora, a što bi za posljedicu imalo ništavost istog, tužbeni zahtjev bi svakako trebalo odbiti jer se za ništav ugovor smatra da nije ni sklopljen, pa tako istog ne bi bilo niti moguće raskinuti pa i u toj situaciji tužbeni zahtjev treba odbiti. Slijedom navedenog, uistinu se ukazuje neekonomičnim provoditi bilo kakve daljnje dokaze na okolnost sposobnosti za rasuđivanje pok. L. M. u trenutku sačinjenja Ugovora.

 

Iako je sud prvog stupnja u cijelosti odgovorio na navode tužitelja koje isti ponavljaju i u žalbi, za navesti je dodatno da je točno da sud nije vezan za pravni osnov tužbe ali jeste za činjenični supstrat.

 

Nadalje, sud je dužan odlučivati u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (članak 2. ZPP-a) pa tako ne može sud u izreci presude svojevoljno i mimo postavljenog tužbenog zahtjeva, utvrđivati ništetnim pravni posao čiji se raskid traži a je li isti ništetan ili ne, kod činjenice da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, sud će elaborirati u obrazloženju odluke kao što je to u konkretnom slučaju i učinjeno.

 

Stoga je zaista bilo neekonomično određivati novo vještačenje na okolnost sposobnosti za rasuđivanje primateljice uzdržavanja u trenutku sklapanja Ugovora te tako eventualne ništetnosti tog pravnog posla kod činjenice da je tužbeni zahtjev usmjeren samo na raskid ugovora. Naime, za utvrđenje apsolutno ništavog ugovora traži se postojanje činjeničnog stanja drukčijeg od činjeničnog stanja za raskid ugovora. Prema tome, da su tužitelji u ovoj parnici tražili od tužene povrat onoga što je ova primila u ispunjenju predmetnog ugovora (eventualno ništavog?), oni su to mogli samo u okviru gore spomenutih zakonskih propisa, a ne po propisima obveznog prava koji reguliraju raskid ugovora u slučaju kad jedna strana ne ispunjava svoje obveze.

 

Kada se ima u vidu sadržaj Ugovora, i ovaj drugostupanjski sud cijeni da je tužena zaista sukladno odredbama Ugovora, a koje odredbe nisu u protivnosti sa pravnom prirodom istog, izvršavala svoje ugovorne obveze te je pravilno sud prvog stupnja otklonio sve prigovore što pri tome ista nije koristila svoj. već novac primateljice uzdržavanja. Također, nije bila ugovorena zajednica života, a tužena je primateljicu uzdržavanja smjestila u odgovarajuću ustanovu što je u skladu s ugovornim odredbama i uputom liječnika.

 

Glede osporavanja dijela obrazloženja u smislu da je sud utvrdio da je tužena povremeno odlazila u Australiju a potom da nije, sve u razdoblju od sklapanja Ugovora do smrti primateljice uzdržavanja, za navesti je da je relevantno samo da je ista osigurala skrb i brigu za primateljicu uzdržavanja čime je ispunila svoje obveze iz Ugovora, a što je ovdje nedvojbeno dokazano.

 

Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja. Radi se o dvostranoobveznom, naplativom i aleatornom (neizvjesnost u smislu trajanja uzdržavanja, eventualnog raskida ugovora i dr.) ugovoru. Kada se navedeno ima u vidu jasno je da stavljanje u omjer trajanja uzdržavanja, naspram obima imovine koja je predmetom Ugovora nije relevantno osim ako se radi o zlouporabi što ovdje nije slučaj.

 

Konačno, nema mjesta primjeni načela materijalne istine te žalitelji netočno upućuju da se ovdje u tom dijelu ne primjenjuje Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 117/03) jer suprotno propisuje odredba članka 282. istog Zakona.

 

Slijedom navedenog, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te je njegova odluka argumentirana i zasnovana na zakonu.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i jer je isti pravilno izračunat.

 

Slijedom naprijed iznijetog, valjalo je žalbe tužitelja odbiti i potvrditi presudu kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu 03. prosinca 2015.