Broj: Gž-561/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Ivice Botice, kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić, kao suca izvjestitelja i Zorana Kežića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. H. d.d., K. S., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. L., pravnom savjetniku u Sektoru pravnih poslova, protiv tužene M. B. iz S., ..., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. J., odvjetniku u S., radi isplate, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-429/13 od 31. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-429/13 od 31. ožujka 2015.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I. Nalaže se tuženoj M. B. iz S., ..., OIB: ..., u roku od 15 dana platiti tužitelju C. H. d.d. iz K. S., ..., OIB: ..., iznos od 244.061,44 kune sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. kolovoza 2012. do isplate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana platiti parnični trošak tužitelju u iznosu od 5.916,00 kuna."

Tužena pobija presudu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) uz prijedlog da sud drugog stupanja presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te obveže tužitelja da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je neosnovana.

Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

Neosnovano tužena ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjev i prigovore te na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocijene utvrdio sve činjenice koje su odlučne za ishod ovog spora.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 244.061,44 kune sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. kolovoza 2012. do isplate s naslova stjecanja bez osnove.

U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio da je tužena s tužiteljem kao poslodavcem imala sklopljeni ugovor o radu od 29. ožujka 1996., da je kod Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-141/11 vođen parnični postupak u pravnoj stvari tužiteljice M. B. protiv tuženika C. H. d.d. radi utvrđenja da nije dopušten otkaz ugovora o radu, da je njen radni odnos prestao kod tuženika i da je isti dužan vratiti tužiteljicu na radno mjesto referenta za obračun plaća, te da je presudom od 17. svibnja 2012. prihvaćen tužbeni zahtjev, a koja presuda je potvrđena odlukom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-497/12 od 17. svibnja 2012. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Revr-384/13-2 od 12. ožujka 2014. odbio reviziju tuženika kao neosnovanu.

Među strankama nije sporno da je tužena od tužitelja na ime otpremnine primila iznos od 244.061,44 kune, te da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-141/11 od 14. ožujka 2012. utvrđeno da nije dopušten otkaz ugovora o radu tuženoj te da je tužena vraćena na rad kod tužitelja.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da je na strani tužene došlo do stjecanja bez osnove, pa je prihvaćen tužbeni zahtjev.

Ovakva činjenična utvrđenja i pravni zaključak suda prvog stupnja su pravilni, a tužena ih svojim žalbenim navodima nije dovela u sumnju.

Suprotno žalbenim navodima, na strani tužene ostvarile su se pretpostavke propisane odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) za stjecanje bez osnove.

Naime, odredbom članka 1111. ZOO-a propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. citiranog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Donošenjem pravomoćne presude kojom nije utvrđeno da nije dopušten otkaz ugovora o radu prema odluci o otkazu ugovora o radu, a koja odluka o otkazu u sebi sadrži, između ostalog i odredbu kojom se tuženoj određuje otpremnina, otpala je osnova za isplatu otpremnine tuženoj u iznosu od 244.061,44 kune, na ime otpremnine, jer je utvrđeno da je istoj radni odnos prestao na nezakonit način, pa posljedično tome nije imala pravni osnov da zadrži isplaćenu otpremninu.

Odluka o otpremnini koja je sadržana u odluci o otkazu ugovora o radu, kao što je to sud prvog stupnja pravilno zaključio nije posebno trebala biti poništena, odnosno izmijenjena niti stavljena izvan snage, pa su neosnovani žalbeni navodi tužene.

Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate (članak 1115. ZOO-a), a ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa s obzirom da tužena nije bila nepošteni stjecatelj to je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zakonsku zateznu kamatu dosudio od dana podnošenja zahtjeva.

Da bi moglo doći do prebijanja tražbina, iste trebaju glasiti na novac ili druge zamjenjive stvari iste vrste i kakvoće i obje tražbine trebaju biti dospjele, pa kako nisu ispunjene te pretpostavke, to je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je istaknuti prigovor prijeboja od strane tužene odbio kao neosnovan.

U odredbama članka 195.-202. ZOO-a propisan je način prestanka obveze jedne strane prema drugoj kada je svaka od ugovornih stranaka istodobno vjerovnik i dužnik druge ugovorne stranke. Tada moraju biti ispunjene pretpostavke iz članka 195. ZOO-a, a to su istovrsnost potraživanja (dakle da oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari iste vrste i kakvoće), dospjelost obaju potraživanja, utuživost, uzajamnost (stranke moraju biti izravno vjerovnik i dužnik). Osim ovih pretpostavki za nastupanje kompenzacije potrebna je još jedna pretpostavka, a to je da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj (članak 196. stavak 1. ZOO-a), a što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i obrazložio, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tužene.

Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, vrijednost predmeta spora, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) pravilno obračunao troškove koji su bili neophodni za vođenje postupka.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tužene kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 31. ožujka 2016.