Broj: Rev 2030/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja H. K. iz S., zastupanog po punomoćniku E. V., odvjetniku u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1557/10-2 od 5. listopada 2010., kojom je potvrđena  presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5700/03-58 od 30. ožujka 2010., u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2016.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

 

»I. Odbija se tužbeni zahtjev  tužitelja H. K. koji glasi:

 

"I Tuženiku RH se nalaže da tužitelju plati iznos 41.700,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od utuženja tj. 21.10.2003. do 31.12.2007. po Uredbi o visini stope zatezne kamate,  a od 1.1.2008. do isplate po stopi u smislu čl. 29 st. 2. ZOO (Narodne novine 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB  koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II Tuženiku se nalaže da tužitelju nadoknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB  koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Tužitelj H. K. dužan je naknaditi parnični trošak tuženiku Republici Hrvatskoj u iznosu od 12.160,00 kuna (slovima: dvanaestitisućastotinušezdeset-kuna) u roku 15 dana.«

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijane presude na način da udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti, podredno ih ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

 

              3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

              Prema st. 3. istog članka, u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              Iz sadržaja revizije proizlazi da je tužitelj podnio reviziju zbog materijalnopravnog pitanja koje se odnosi na zastaru naknade neimovinske štete (za strah, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, te za tjelesne boli).

 

              Prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog pretrpljenih tjelesnih bolova, straha, kao i zbog smanjenja životne aktivnosti, iz razloga što su ocijenili da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, te jer su ocijenili da nije dokazana uzročno-posljedična veza između tužiteljeve bolesti (dijabetesa) i štetnog događaja od 25. lipnja 1996. (prilikom uhićenja od strane policijskih djelatnika), kao i tijekom odsluženja kazne u zatvoru.

 

              U tijeku postupka sudovi su utvrdili da je tužitelj 25. lipnja 1996. zadobio ozljede (oguljotinu kože s podljevom krvi, bolnost glave, oguljotinu u dijelu središnjeg dijela lopatice, podljev krvi duljine 4 cm, bolnost obje slabinske regije, bolnost predjela oba debela mesa, crvenilo i bolest te manji otok tkiva uz crvenilo). Također je utvrđeno da su navedene ozljede nastala udarcima tupotvrdog predmeta; da je uslijed navedenih ozljeda tužitelj trpio jake bolove kroz sedam dana, srednje jake kroz deset dana i manje bolove kroz 14 dana; da je pretrpio jaki primarni strah koji je bio kratkog trajanja te sekundarni uz bojazan za stanje zdravlja i ishod liječenja koji je trajao kroz četiri dana, te srednje jaki strah 10 dana, a manje od mjesec dana. Utvrđeno je da su navedene ozljede sanirane bez trajnih štetnih posljedica.

 

              Sudovi su također utvrdili da nije otkrivena uzročno-posljedična veza pojave šećerne bolesti s ozljedama koje je tužitelj zadobio u štetnom događaju.

 

              Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

 

              Točan je navod iz revizije da se pod saznanjem oštećenog za štetu podrazumijeva ne samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje o opsegu štete.

 

              Zato kod šteta nastalih kod tjelesne ozljede i narušenja zdravlja tužitelja treba razlikovati da je s obzirom na različite vidove štete različit trenutak saznanja.

 

              Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske za pretrpljene tjelesne boli trenutak saznanja za štetu je vrijeme kad su ti bolovi prestali, a najkasnije kad se završi liječenje i stabilizira zdravlje oštećenog koje je narušeno štetnim događajem, a za strah kad je on prestao, odnosno kada je postalo izvjesno njegovo trajanje i postojanje.

 

              Sudovi su utvrdili da je  tužitelj za osobu koja je učinila štetu saznao 1996., odnosno 25. lipnja 1996. (tvrdi da su mu je nanijeli djelatnici policije u vrijeme lišenja slobode).

 

              Kako je liječenje tužitelja u vezi navedenih ozljeda od 25. lipnja  1996. završeno 1996., jer su tada prestali i fizički bolovi i strah te se stabiliziralo zdravlje, a kako je tužba podnesena 21. listopada 2003., ista je podnesena nakon proteka roka od tri godine, te je osnovan tuženikov prigovor da je nastupila zastara potraživanja.

 

              Pravno shvaćanje na koje se poziva tužitelj u svojoj reviziji nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjem koje je zauzeo drugostupanjski sud u pobijanoj odluci. Naime, pravno shvaćanje zauzeto u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2091/88 od 26. travnja 1989. upućuje da saznanje za štetu obuhvaća doznavanje opsega i visine štete, a to može biti i upoznavanje s nalazom i mišljenjem vještaka.

 

              U konkretnom slučaju opseg i visinu štete u vezi štetnog događaja od 25. lipnja 1996. tužitelj je znao do kraja 1996., a što se tiče dijabetesa koji su vještaci uzeli u obzir, njegovo saznanje s nalazom i mišljenjem vještaka nije od značaja jer nije dokazano da je dijabetes u uzročnoj vezi sa štetnim događajem navedenim u tužbi.

 

              S obzirom na naprijed navedeno ovaj revizijski sud je ocijenio da odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje ne bi bilo podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, te je ocijenio da materijalnopravno pitanje postavljeno u reviziji nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP riješio kao u izreci.

 

Zagreb, 4. svibnja 2016.