Broj: Revr 121/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. T., iz Z., koju zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl. br. Gžr-153/10-2 od 3. listopada 2012. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zaprešiću posl. br. P-96/09-17 od 23. lipnja 2010., u sjednici održanoj 6. srpnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je pod točkom 1. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zatražila da se tuženici naloži da joj na ime imovinske i neimovinske štete isplati iznos 21.120,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose pobliže naznačene u izreci te presude, a ujedno je odbijen kao neosnovan i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Pod točkom 2. izreke tužiteljici je naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu 3.250,00 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke prvostupanjska presuda preinačena te je tuženici naloženo da tužiteljici na ime naknade imovinske i neimovinske štete isplati iznos 21.120,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos 20.000,00 kuna od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 9. rujna 2008., na iznos 1.120,00 kuna za tuđu pomoć i njegu od dana donošenja prvostupanjske presude, sve do isplate, tekuću po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu 8.657,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena s tijekom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana, te je ujedno odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu 2.460,00 kuna kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu 3.250,00 kuna. Pod točkom II. izreke tuženici je naloženo da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka nastao povodom izjavljenog pravnog lijeka u iznosu 1.537,50 kuna, dok je pod točkom III. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka nastalih povodom izjavljenog pravnog lijeka u iznosu 702,50 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da reviziju podnosi radi osiguranja jedinstvene primjene prava budući da o istovrsnim sporovima postoji različita praksa županijskih sudova. Predlaže preinačiti pobijanu drugostupanjsku odluku u smislu revizijskih navoda.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11– dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), stranke mogu izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373. a. i 373. b. ZPP-a.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjska presuda je donesena na temelju odredbe čl. 373. a. ZPP-a, pa je stoga tuženici u ovoj pravnoj stvari dopušteno podnošenje revizije za koju su pretpostavke određene čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a. U takvoj situaciji, a kada je dakle dopušteno podnošenje redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, nema mogućnosti podnošenja revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, izvanredne revizije. Zato je ovaj sud podnesenu reviziju tuženice razmatrao kao redovnu reviziju i u tom smislu ocjenjivao osnovanost njezinih navoda, te u tom smislu i ispitao zakonitost pobijane presude.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koju je pretrpjela kad je 15. veljače 2007., kao zaposlenica tuženika, tijekom redovnog radnog vremena prilikom izvođenja vježbe bacanja na seminaru borilačkih sportova i vještina pala i zadobila udarac u glavu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica pohađala trening borilačkih vještina i odgovarajuće kondicijske vježbe u prostorijama tuženika, što joj je kao policajki za zadržavanje ulazilo u opis poslova radnog mjesta,

 

- da je tužiteljicu partnerica-policajka s kojom je izvodila borilačke vještine i vježbe bacanja, a koja je bila nižeg rasta i manje tjelesne težine od tužiteljice, pokušala prebaciti preko ramena,

 

- da je partnerici uspjelo prebaciti tužiteljicu preko ramena u trećem pokušaju pri čemu ju je jače uhvatila i potom prebacila preko ramena tako da je tužiteljica cijelom dužinom i širinom tijela pala na strunjaču,

 

- da je tužiteljica pritom zadobila tjelesne ozljede.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da u konkretnom slučaju nije riječ o povredi na radu i u svezi s radom (čl. 109. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 152/08 – dalje: ZR), nadalje navodeći da tuženik nije prouzročio štetu tužiteljici pa je nije obvezan naknaditi sukladno odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO), a niti ima uvjeta za primjenu odredbe čl. 1063. i 1064. ZOO-a jer da se radi o obavljanju tjelovježbe uobičajene za zanimanje policajca, zaključivši da je riječ o slučajnoj šteti za koju tuženik ne odgovara.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da je riječ o šteti koju je policijska službenica pretrpjela u redovnom radnom vremenu prilikom izvođenja vježbi koje su nužne za obavljanje poslova koji su u djelokrugu njenog radnog mjesta, pa kao takva predstavlja štetu koja je počinjena na radu i u svezi s radom u smislu odredbe čl. 109. st. 1. ZR-a, a da vrsta vježbi koje su u tom konkretnom slučaju izvođene predstavljaju opasnu djelatnost u smislu odredbe čl. 1063. ZOO-a. Stoga drugostupanjski sud zaključuje da tuženica u konkretnom slučaju odgovara po načelu objektivne odgovornosti u smislu odredbe čl. 1064. ZOO-a, a da pritom tuženica nije dokazala postojanje razloga za njezinu ekskulpaciju u vidu djelovanja više sile, radnje oštećenog ili treće osobe (čl. 1067. ZOO-a).

 

Ovaj sud prihvaća zaključak drugostupanjskog suda koji je, suprotno navodima tuženice iznesenima u reviziji, pravilno primijenio odredbu čl. 109. st. 1. ZR-a, ocijenivši da je riječ o šteti koja je počinjena na radu i u svezi s radom, pa da je stoga tuženica kao poslodavac dužna tužiteljici naknaditi tu štetu, sukladno općim propisima obveznog prava.

 

Pritom valja istaknuti da pitanje da li se radi o odgovornosti po objektivnom ili subjektivnom kriteriju ovisi od svih konkretnih okolnosti konkretnog slučaja, a temeljem kojih okolnosti se procjenjuje da li se određena aktivnost može smatrati opasnom djelatnošću.

 

U konkretnom slučaju, a suprotno iznesenom revizijskim navodim tuženice, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da, imajući na umu okolnosti i izvođenje navedene vrste vježbe (prebačaja tužiteljice preko ramena njene partnerice) u sklopu treninga borilačkih vještina, ta vrsta vježbe se smatra opasnom djelatnošću pa se odgovornost tuženice u ovom slučaju ocjenjuje u smislu objektivne odgovornosti za štetu, sukladno odredbi čl. 1064. ZOO-a.

 

Slijedom izloženog, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tuženica odgovorna za štetu koju je pretrpjela tužiteljica, pa stoga suprotna izlaganja tuženice u reviziji nisu osnovana.

 

Prema tome, nije ostvaren istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP-a revizija tuženice odbijena kao neosnovana.

 

Zagreb, 6. srpnja 2016.