Broj: Gž-5802/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Feuš, predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Žulj, članice vijeća, u pravnoj stvari  tužitelja - protutuženika Grada Z., Z., …, OIB: …, protiv tuženika - protutužitelja M. K. iz Z., …, OIB: 0…, kojeg zastupa punomoćnica A. C., odvjetnica u O. društvu B. & P., Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-8255/12-21 od 13. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 23. kolovoza 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - protutužitelja M. K. potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-8255/12-21 od 13. ožujka 2015. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-8255/12-21 od 13. ožujka 2015. u pobijanom dijelu pod točkama III. i IV. izreke i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalima u povodu pravnog lijeka odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. T., poslovni broj: Ovrv-39892/11 od 8. prosinca 2011., a kojim ne naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 81.537,12 kn sa zatraženim zateznim kamatama pobliže određenima izrekom presude te troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.165,37 kn sa zateznim kamatama obračunatima od 8. prosinca 2011. do isplate (točka I. izreke), dok je ukinut navedeni platni nalog u dijelu odluke o troškovima ovršnog postupka za iznos od 60,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku - protutužitelju nadoknaditi tužitelju - protutuženiku parnične troškove u iznosu od 127,72  kn sa zateznim kamatama obračunatima od 13. ožujka 2015. do isplate, kao i troškove u daljnjem iznosu od 1.165,00 kn (točka III. izreke). Naposljetku, protutužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 737.081,10 kn sa zateznim kamatama od podnošenja protutužbe do isplate, uz naknadu parničnih troškova protutužitelju, odbijen je kao neosnovan (točka IV. izreke).

 

Tuženik - protutužitelj pobija navedenu presudu u dijelu pod točkama I., III. i IV. izreke, navodeći sve žalbene razloge predviđene odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim razlozima ili istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži troškove žalbe.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              U pogledu odluke o tužbenom zahtjevu:

 

              Suprotno tvrdnji u žalbi tuženika – protutužitelja (dalje: tuženik), sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude.

 

              Nisu pobijanom presudom niti postupkom koji joj je prethodio počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, time da u žalitelj niti ne navodi odlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje odlučno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu ostalo pogrešno utvrđeno, već se žalbeni razlozi svode na vlastitu ocjenu provedenih dokaza te ponavljanje navoda koje je istaknuo tijekom postupka.

 

Polazeći od utvrđenja utemeljenih na ispravama koje prileže spisu:

 

- da su stranke zaključile Ugovor o zakupu poslovnog prostora 5. srpnja 1999. prema kojem je tuženik koristio poslovni prostor u Z., …, koji se sastoji od tri prostorije u prizemlju ulične zgrade, ukupne površine 49,08 m2, (dalje: Ugovor);

- da je tim Ugovorom zakupnina ugovorena u iznosu od 2.212,90 kn mjesečno, time da je zakupnik dužan zakupninu plaćati mjesečno unaprijed do petog dana u mjesecu, time da je zakupnik suglasan da se utvrđena zakupnina usklađuje u skladu s čl. 30. toč. 8. tužiteljeve Odluke o zakupu poslovnog prostora;

- da u spornom razdoblju tuženik nije plaćao zakupninu tužitelju, 

- da je tužitelj zatražio zakupninu u visini određenoj Ugovorom i Zaključkom o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor („Službeni glasnik“ Grada Z. broj: 10/91, 6/98 i 7/04) odnosno prema Zaključku o dopuni Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor („Službeni glasnik“ Grada Z., broj: 8/08 i 14/09),

sud prvog stupnja utvrdio je osnovanost tužiteljeva potraživanja za iznos od 81.537,12 kn te pozivom na odredbe čl. 28. i 29. Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine“, broj 91/96, dalje: ZZPP) i čl. 567. te čl. 324. i čl. 277. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91) za utuženi iznos prihvatio tužbeni zahtjev i dosudio zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

 

Materijalno pravo prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu pravilno je primijenjeno.

 

Prije svega valja istaći, da okolnost što zakupodavac nije vlasnik stvari dane u zakup, ne čini ugovor ništavim. Davanje u zakup tuđe stvari, odnosno stvari na kojoj trećoj osobi pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupca na upotrebu stvari, čini pravni nedostatak za koji zakupodavac odgovara po odredbi čl. 580. st. 2. ZOO/91, a prema kojoj se ugovor o zakupu raskida po samom zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupcu štetu, a što nije konkretan slučaj.

 

Stoga, okolnost da tužitelj nije vlasnik cijelog poslovnog prostora, kao što to tvrdi tuženik, ne čini ništavim sklopljeni ugovor niti se u tom slučaju radi o postupanju protivno prisilnim propisima i pravilima javnog morala.

 

Nadalje, a vezano na navode tuženika da je bio prisiljen potpisati Ugovor kako mu poslovni prostor ne bi bio oduzet, ukazuje se da prisila odnosno prijetnja predstavlja manu volje (čl. 60. ZOO/91), a koja je  razlog za potpuno ili djelomično poništenje ugovora i to samo u slučaju ako je riječ o nedopuštenoj prijetnji koja je izazvala opravdani strah kod druge ugovorne strane, tako da je ona zbog toga bila prisiljena sklopiti ugovor.

 

Dakle, navodi tuženika ukazivali bi na razlog pobojnosti, odnosno relativne ništavosti ugovora, sukladno odredbi čl. 111. ZOO/91 pa bi se u takvom slučaju radilo se o pobojnom, odnosno relativno ništavom pravnom poslu koji proizvodi pravne učinke i obvezuju ugovorne strane sve dok se konstitutivnom odlukom suda ne poništi. Relativno ništavi ugovori ne mogu pobijati prigovorom istaknutim u parnici, već posebnom tužbom za poništenje ugovora, sukladno odredbi čl. 112. ZOO/91.  Nadalje, odredbom čl. 117. ZOO/91 određen je rok u kojem ugovorna strana ima pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora, koji iznosi godinu dana od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prinude (subjektivni rok), odnosno tri godine od dana sklapanja ugovora (objektivni rok).

 

U konkretnom slučaju tuženik, koji, kako se to može zaključiti iz sadržaja spisa, nije zahtijevao poništenje spornog ugovora o zakupu, u ovom postupku ne može pozivati na činjenicu da je ugovor sklopljen s manom volje, niti takav prigovor može utjecati na ocjenu pravne valjanosti sklopljenog ugovora o zakupu, pa je i stajalište prvostupanjskog suda u pogledu neosnovanosti prigovora tuženika da je predmetni ugovor o zajmu sklopljen pod prisilom, pravilan.

 

Slijedom iznesenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen.

 

              U pogledu odluke o protutužbenom zahtjevu:

 

              Sud prvog stupnja, a pošavši od utvrđenja da je tuženik – protutužitelj (dalje: protutužitelj) ulaganja u poslovni prostor na koja se poziva izvršio najkasnije do dana zaključenja Ugovora o zakupu (srpanj 1999.), dok je protutužbu u ovoj pravnoj stvari podnio sudu u srpnju 2013., je zaključio da je protekao zastarni rok od pet godina propisan čl. 371. ZOO/91, pa je protutužbeni zahtjev odbio.

 

              S pravom žalitelj ukazuje da je prilikom donošenja odluke o protutužbenom zahtjevu činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa stoga pravilnost primjene materijalnog prava u pogledu osnovanosti prigovora zastare, za sada nije moguće ispitati.

 

              Naime, prije svega, treba reći da predmetno potraživanje zastarijeva prema odredbi čl. 371. ZOO, koja je odredba identična odredbi čl. 225. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO/05), u roku od pet godina.

 

Prema odredbi čl. 361. ZOO/91, odnosno analognoj odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

 

Zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava počinje teći od prestanka korištenja tog rada i sredstava odnosno od dana kada je stjecatelj bez osnove stekao mogućnost da ubire korist od izvršenih ulaganja. U slučaju kada je riječ o ulaganju u nekretninu, to je dan kad je osoba koja je izvršila ulaganje prestala koristiti tu nekretninu. U konkretnom slučaju nije utvrđeno kada je žalitelj prestao koristiti poslovni prostor, jer je on tek tada stekao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, posljedično čemu je tek tada počeo teći zastarni rok u smislu čl. 361. ZOO/91 odnosno čl. 215. st. 1. ZOO/05.

 

Dakle, zastara predmetnog potraživanja nije počela teći od izvršenog ulaganja, kako to pogrešno drži sud prvog stupnja, već je za odluku o pogledu osnovanosti prigovora zastare valjalo utvrditi je li i kada protutužitelj prestao koristiti poslovni prostor, jer tek od tog dana bi imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze s osnove možebitnog stjecanja bez osnove na strani protutuženika.

 

Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo za sada nepotpuno utvrđeno, valjalo je, na temelju odredbe čl. 370. ZPP, ukinuti odluku o protutužbenom zahtjevu i u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Kako je zbog ukidanja presude u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu za sada neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, ukinuti i odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud utvrditi odlučne činjenice na koje mu je ukazano ovim rješenjem te potom, ovisno o istima, provesti i druge po strankama predložene dokaze i o protutužbenom zahtjevu, kao i o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova, donijeti novu presudu.

 

Odluka o troškovima postupka nastalima u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

 

U Zagrebu 23. kolovoza 2016.