Broj: Gž R-753/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, Verice Franić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. Š. iz Z. ..., OIB: ..., zastupane po  punomoćniku M. Š., odvjetniku u O. društvu F.&Š. iz Z., ..., protiv tuženika Hrvatska radiotelevizija, Zagreb, Prisavlje broj 3, OIB:..., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 25 Pr-126/16-10 od 24. svibnja 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 7. prosinca 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 25 Pr-126/16-10 od 24. svibnja 2016.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na donošenje presude kojom se nadomješta Ugovor o radu sadržaja navedenog između navodnika u izreci pod točkom 1., te isplatu svih davanja koja je tuženik kao poslodavac dužan plaćati po tom Ugovoru,  kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

 

Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tužiteljica, pobijajući odluku suda prvog stupnja iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik je odgovorio na žalbu tužiteljice pobijajući sve navode iz žalbe, s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba nije osnovana.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da su stranke počevši od 2007. pa nadalje sklopile niz Izvođačkih ugovora.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice usmjeren na donošenje presude koja nadomješta Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kao i na isplatu svih davanja koja proizlaze iz tog Ugovora. Konkretno sporno je pitanje može li se rad tužiteljice kod tuženika osnovom navedenih ugovora smatrati radom u radnom odnosu.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, kao i u okviru žalbenih navoda tužiteljice, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po  službenoj dužnosti, pa ni povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Suprotno navodima tužiteljice pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati.

 

U provedenom postupku je u bitnome utvrđeno da je tužiteljica počevši od 2007. pa nadalje kontinuirano sklapala sa tuženikom Izvođačke ugovore, a posljednji u nizu tih Ugovora da je sklopljen 28. listopada 2015., prema kojem tuženik naručuje, a izvođač prihvaća za tuženika izvesti interpretaciju teksta u razdoblju od 3. studenog 2015. do 29. studenog 2015. u točno ugovorenim terminima, a tuženik se obvezuje izvođaču isplatiti naknadu u jednokratnom bruto iznosu od 3.500,00 kuna, time da ugovorne strane posebno suglasno utvrđuju da se ugovorom ne zasniva radni odnos i da obavljanje dijela iz ovog ugovora nema obilježja radnog odnosa.

 

Kod navedenih utvrđenja, analizirajući sadržaj spomenutih ugovora, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim, pritom polazeći od odredbe članka 249. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/04, 48/08 i 125/11-dalje: ZOO) u smislu koje odredbe su stranke slobodnom voljom ovlaštene odrediti pravni karakter zaključenog ugovora i ovlaštenja koja iz njega proizlaze.

 

Naime, ovdje treba imati u vidu da je ugovor o radu ugovor građanskog prava, gdje same stranke svojom voljom reguliraju svoje odnose.

 

U izloženom, suprotno žalbenim navodima pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, da u konkretnom slučaju između stranaka nije ugovoren radni odnos shodno odredbi članka 10. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/96, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05, dalje: ZR) kao ni članka 8. stavak 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09,61/11) već obavljanje određenih poslova za određenu naknadu.

 

Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao ni primjena materijalnog prava nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima tužiteljice koja svoju ocjenu izvedenih dokaza suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. No, pravo na ocjenu dokaza pridržano je za prvostupanjski sud, a koji je proveo savjesnu i brižljivu ocjenu izvedenih dokaza shodno odredbi članka 8. ZPP-a.

 

Navedenim, nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Kako ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava to u smislu odredbe članka 375. stavka 5. ZPP-a ova presuda neće biti posebno obrazlagana već se stranke upućuju na obrazloženje pobijane presude.

 

Glede preostalih žalbenih navoda, žaliteljici je odgovoriti, da sukladno odredbi članka 220. stavka 2. ZPP-a, prvostupanjski sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a u obrazloženju pobijane odluke navedeni su jasni razlozi za odbijanje predloženih a neizvedenih dokaza, pa nisu osnovni žalbeni prigovori istaknuti u tom pravcu.

 

Slijedom iznijetog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija kao ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, trebalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

U Splitu, 7. prosinca 2016.