Broj: Gž-751/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice J. R. iz Z., S … OIB: …, zastupane po punomoćnicima-odvjetnicima iz OD M. i p. iz Z., protiv tuženika H… Z. … u Z.  … zastupanog po zz., a ovaj po punomoćniku P. K., dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice J. R. protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1154/16 od 14. lipnja 2017., dana 30. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice J. R. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 1154/16 od 14. lipnja 2017.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 23.868,13 kn s kamatom po stopi utvrđenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i tekućoj od utuženja pa do isplate i naknaditi joj parnični trošak s kamatom po stopi utvrđenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i tekućoj od presuđenja pa do isplate".

 

Protiv označene presude žalbu je izjavila tužiteljica J. R. iz svih žalbenih razloga navodeći da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je nerazumljiva i proturječi razlozima presude koji su nejasni i proturječni, a u obrazloženju nisu izneseni valjani razlozi o bitnim činjenicama. Žaliteljica ukazuje da je predmet njenog tužbenog zahtjeva naknada materijalne štete zbog toga što je tuženik donio nezakonito i nevaljano rješenje o visini mirovine njenog prednika, te je doneseno deset godina nakon vremena kad je po redovnom tijeku stvari trebalo biti, uslijed čega je žaliteljica pretrpjela štetu. Žaliteljica ističe da iz obrazloženja ukidne drugostupanjske odluke proizlazi da je taj sud zauzeo stav da je njeno potraživanje osnovano, te je uputio prvostupanjski sud da utvrdi elemente štete i donese presudu, a prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku, zbog pogrešnog pravnog pristupa, zaključujući da je zahtjev žaliteljice naknada nematerijalne štete i da ista nije aktivno legitimirana u ovom postupku takvu štetu tražiti, pogrešno primijenio materijalno pravo, te donio odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev. Žaliteljica ističe da se štetna radnja očituje u činjenici da je rješenjem tuženika od 28. prosinca 1998. predniku žaliteljice utvrđena manja mirovine od one na koju je stvarno imao pravo, a naknadno je rješenjem 2007. godine utvrđena točna visina mirovine, pa se zbog takvog postupanja tuženika prednik žaliteljice, a ni ona sama, nisu mogli koristiti novcem koje je predniku žaliteljice pripadao, a koji je isplaćen tek nakon deset godina, pa se po stavu žaliteljice, u konkretnom slučaju radi o materijalnoj šteti, odnosno izmakloj koristi, a ne neimovinskoj šteti, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.   Žaliteljica predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, a podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, te potražuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a na koju ukazuje tužiteljica J. R. u svojoj žalbi, jer je izreka presude razumljiva i nije u suprotnosti s obrazloženjem, u obrazloženju su izneseni jasni razlozi o činjenicama koje je utvrdio prvostupanjski sud pa se pobijana presuda može valjano ispitati.

 

Nije prvostupanjski sud počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

 

- da je predmet ovog spora zahtjev tužiteljice J. R. da joj se, kao jedinoj nasljednici pok. supruga R. R., isplati naknada štete nastala njezinom predniku iz razloga što mu je u periodu od 1. svibnja 1998. do 31. prosinca 2002. isplaćivana mirovina u nižem iznosu nego što ga je pripadala;

 

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 20. svibnja 2014. proizlazi da kamata na mjesečne razlike mirovine prednika tužiteljice J. R. za razdoblje od 1. svibnja 1998. do 30. studeni 2002. obračunata od dospijeća do 27. prosinca 2007., kada je izvršena isplata glavnice, iznosi 23.868,13 kuna;

 

- da iz rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-609/2008 od 26. lipnja 2008. proizlazi da je R. R. preminuo 25. travnja 2008.;

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka T. d.o.o. proizlazi da je tuženik H. … Z…, P.S. u Z. … (dalje: HZMO) temeljem rješenja od 29. studenog 2007., dana 27. prosinca 2007., dakle, prije smrti prednika tužiteljice J. R., u cijelosti isplatio razliku između prvotno i naknadno obračunate mirovine, a što nije niti sporno među strankama;

 

-  da tužiteljica J. R. u svom iskazu u bitnom navodi da je njezin prednik u razdoblju od 1998. do 2007. bio teško bolestan, nepokretan i u kolicima, te se u tom periodu nije mogao koristiti novcem koji mu je pripadao, već tek nakon proteka deset godina, pa se šteta u tom smislu očituje u visini zakonske zatezne kamate koja mu pripada, s obzirom da bi u ovom slučaju teško moglo dokazivati koliku je sve zbog toga štetu njen prednik trpio, pa prvostupanjski sud, primjenjujući odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 204. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99, 88/01. - dalje ZOO) utvrđujući da tužiteljica J. R. potražuje naknadu štete zbog psihičkih boli koju je kod njezinog pokojnog supruga uzrokovala loša novčana situacija zbog nepotpune isplate visine mirovine (cca. 400,00 kuna), dakle, nematerijelne štete, pa uzimajući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. studenog 2010., a njen prednik R. R. preminuo  25. travnja 2008., prvostupanjski sud  zaključuje da tužiteljica J. R. nema aktivnu legitimaciju za podnošenje ove tužbe sukladno odredbi čl. 204. st. 1. ZOO, te je iz tog razloga tužbeni zahtjev tužiteljice J. R. našao neosnovanim i odbio ga.

 

Prije svega treba reći da je pogrešan zaključak tužiteljice J. R. da je ovaj sud u svojoj ukidnoj odluci zauzeo stav da bi njen tužbeni zahtjev bio osnovan i da je dao uputu prvostupanjskom sudu da utvrdi elemente štete i donese presudu, jer to ne proizlazi iz obrazloženja rješenja na koje se tužiteljica J. R. u žalbi poziva.

 

Naime, tim rješenjem ovaj sud je ukinuo presudu prvostupanjskog suda iz razloga pogrešnog pravnog pristupa pri ocjenjivanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, jer je tužbeni zahtjev postavljen na isplatu naknadu materijalne štete, a prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev odbio uz obrazloženje da tužiteljici J. R. ne pripada pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata na isplaćenu razliku mirovine njenom predniku, pa su u toj presudi izostali razlozi o osnovanosti potraživanja tražene naknade materijalne štete, zbog čega je i bila uputa da se ispita da li je na strani tužiteljice J. R. ili njenog prednika nastala materijalna šteta i u kojem obliku odnosno visini, tko je štetnik i postojanje uzročno posljedične veze, odnosno da se osnovanost tužbenog zahtjeva ispita iz tog osnova, pa je pogrešan zaključak tužiteljice J. R. da bi iz takvog obrazloženja proizlazio stav ovoga suda da je njezin tužbeni zahtjev osnovan.

 

U pravu je tužiteljica J. R. kada u žalbi upire da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je predmet ovog spora zahtjev za isplatu neimovinske štete, te da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je njenu aktivnu legitimaciju cijenio kroz odredbu čl. 204. st. 1. ZOO, no i pravilnom primjenom materijalnog prava je trebalo jednako odlučiti.

 

Prije svega treba reći da u ovom postupku tužiteljica J. R. traži isplatu na ime materijalne štete i to u visini iznosa koliko bi iznosile zakonske zatezne kamate na utvrđenu i isplaćenu razliku mirovine njenog prednika, sada pok. supruga R. R., po rješenju tuženika HZMO od 29. studenog 2007.

 

Iz spisa proizlazi, a među strankama nije niti sporno, da je tuženik HZMO rješenjem od 29. studeni 2007., R. R. utvrdio pravo na invalidsku mirovinu u visini od 1.582,90 kn mjesečno sa uvećanjima iste u periodu od 1. svibnja 1998. do 1. srpnja 2007., a koja je bila veća od ranije utvrđenog iznosa mirovine za isti period.

 

Prema odredbama čl. 163., čl. 165. i čl. 167. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (Narodne novine broj: 26/83., 48/83., 5/86., 42/87., 34/89., 40/90., 9/91., 26/93. i 44/94.) kao i odredbi čl. 110. do čl. 199. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj: 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03. i 30/04.), mirovina dospijeva danom donošenja rješenja kojim se priznaje pravo na mirovinu u određenoj visini, pa dakle, prema stavu ovog suda, kada je tuženik HZMO svojim rješenjem od 29. studenog 2007., R. R., predniku tužiteljice J. R., priznao pravo na invalidsku mirovinu u višem iznosu nego prijašnjim rješenjem, tada pravo na isplatu razlike visine tim rješenjem utvrđene mirovine i ranije isplaćene mirovine, dospijeva donošenjem tog novoga rješenja, pa dakle pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata na tu razliku (novo utvrđene i ranije isplaćene mirovine) bi postojalo samo u slučaju i za period ako utvrđena razlika mirovine po rješenju od 29. studenog 2007. nije isplaćena i samo za period nakon donošenja tog rješenja pa do isplate (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev x-1048/2012-2 od 29. svibnja 23013.).

 

S obzirom da, kako je naprijed navedeno, pravo na određenu visinu mirovine nastupa tek donošenjem rješenja o utvrđivanju tog prava, a u konkretnom slučaju pravo na invalidsku mirovinu  u većem iznosu je utvrđeno rješenjem tuženika HZMO od 29. studenog 2007., to u traženom periodu nije predniku tužiteljice J. R., pa time niti njoj, niti nastala nikakva materijalna šteta odnosno izmakla dobit, kako to ona u tužbi i tijekom postupka tvrdi.

 

No treba reći i to da tužiteljica tijekom postupka, pa i u žalbi, tvrdi da bi materijalna šteta nastala nezakonitim radom tuženika HZMO odnosno donošenjem pravilnog rješenja o visini invalidske mirovine njenog prednika tek nakon 10 godina, pa proizlazi da tužiteljica J. R. materijalnu štetu potražuje po osnovi nezakonitog i nepravilnog rada tuženika HZMO.

 

Odredbom čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine broj: 75/93., 92/96., 48/99., 15/00., 59/01., 190/13., 199/03. i 79/07. – dalje ZSDU) je propisano da štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

Dakle, prema naprijed citiranoj odredbi svu štetu (materijalna ili nematerijalna) koja nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela koje obavljaju poslove državne uprave, a to u svakom slučaju tuženik HZMO jeste, nadoknađuje Republika Hrvatska, a ne to tijelo, pa dakle kada u konkretnom slučaju, tužiteljica J. R. materijalnu štetu potražuje iz razloga što je tuženik HZMO, kako se to tvrdi tijekom postupka i u žalbi, prvotno donio nezakonito rješenje kojim je visinu mirovine njenog prednika utvrdio u manjem iznosu od onoga što ona tvrdi da mu je pripadalo, te u ponovljenom postupku nije postupao ažurno i novo rješenje kojim je utvrdio višu mirovinu donio tek nakon 10 godina, tada je naknadu materijalne štete za takvo postupanje tuženika HZMO tužiteljica J. R. mogla potraživati samo od Republike Hrvatske sukladno čl. 13. ZSDU, pa je i pravilnom promjenom materijalnog prava odnosno odredbe čl. 13. ZSDU, čl. 155. i čl. 158. ZOO. trebalo tužbeni zahtjev tužiteljice J. R. odbiti kao neosnovan.

 

S obzirom na sve naprijed navedeno trebalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP, žalbu tužiteljice J. R. odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

    

S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zadru 30. siječnja 2018.