Broj: Gž-1745/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovoga suda Arijane Bolanča, predsjednice vijeća, Verice Franić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Svjetlane Vidović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz T., OIB: …, zastupane po punomoćniku Z. M., odvjetniku u S., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika M. B. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. S., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužene i umješača protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Po-145/15 od 17. lipnja 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 9. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj Po-145/15 od 17. lipnja 2015., u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, i u odluci o trošku pod točkom III. izreke, te se u tom dijelu sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

»1. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime izmakle dobiti isplatiti tužiteljici iznos od 20.194.781.00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 2.690.578,00 kn za 2001. god. od 01. siječnja 2002. god.,

- 2.466,297,00 kn za 2002. god. od 01. siječnja 2003. god.,

- 2.114.889,00 kn za 2003. god. od 01, siječnja 2004. god

- 2.024.899,00 kn za 2004. god. od 01. siječnja 2005. god.:

- 1.925.125,00 kn za 2005. god. od 01. siječnja 2006. god.,

- 1.832.456.00 kn za 2006. god. od 01. siječnja 2007. god.,

- 1.723.478,00 kn za 2007. god. od 01. siječnja 2008. god.,

- 1.441.769,00 kn za 2008. god. od 01. siječnja 2009. god.,

- 1.351.243,00 kn za 2009. god. od 01. siječnja 2010. god.,

- 1.305.613,00 kn za 2010. god. od 01. siječnja 2011. god.,

- 518.113,00 kn za 2011. god. od 01. siječnja 2012. god.,

- 419.685,00 kn za 2012. god. od 01. siječnja 2013. god.,

- 380.636,00 kn za 2013. god. od 01. siječnja 2014. god.,

- 76.127,00 kn (za razdoblje od 01. siječnja do 27. ožujka 2014. god.) od 28. ožujka 2014. a koje se obračunavaju od dospijeća do 31. prosinca 2007. god. po stopi određenoj Uredbom o visini zakonske zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. god. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena.

 

2.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.215.665,00 kn."

 

II. Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi tuženoj parnični trošak u iznosu od 876.000,00 kuna.

 

III. Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi umješaču parnični trošak u iznosu os 375.000,00 kuna

 

IV. Tužiteljici se ne priznaje trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici s osnove izgubljene dobiti iznos od 20.194.781,00 kuna sa zateznom kamatom specificiranom u toj presudi (točka I. izreke); odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži da tužena isplati tužiteljici na ime materijalne štete u vidu izvršenih ulaganja u spornu nekretninu iznos od 625.000,00 kuna sa zateznom kamatom (točka II. izreke); te je tužena obvezana naknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 1.215.665,00 kuna (točka III. izreke).

 

Protiv ove presude žalbe su izjavili tužena i umješač, pobijajući istu u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke i u odluci o trošku pod točkom III. izreke, i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP); predlažući preinačenje, a podredno ukidanje, pobijanog dijela prvostupanjske presude, i potražujući naknadu troška žalbenog postupka.

 

U odgovoru na žalbu tužene, tužiteljica je osporila sve žalbene navode te je predložila odbijanje žalbe, potražujući trošak sastavljanja toga odgovora; dok na žalbu umješača nije odgovoreno.

 

Žalbe su osnovane.

 

Ispitujući pobijani dio prvostupanjske presude, ovaj drugostupanjski suda ne nalazi ostvarenje koje od onih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), ali nalazi ostvarenje  žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U ovom žalbenom stadiju postupka, predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice da joj tuženica naknadi štetu s naslova izgubljene dobiti, a za koju štetu tužiteljica tvrdi da bi joj nastala nezakonitim i nepravilnim radom službenika zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Sinju M. B. (ovdje umješač).

 

Prema činjeničnim navodima tužbe, tužbeni zahtjev se temelji na tvrdnji, da bi prilikom zaključivanja ugovora o prodaji sa prodavateljem P. d.o.o. S. u likvidaciji, tužiteljica kao kupac bila dovedena u zabludu u pogledu vlasništva zemljišta koje je predmet toga ugovora, i to kako sa strane prodavatelja, tako i zbog nezakonite radnje službenika u Općinskom sudu u Sinju M. B. (ovdje umješač) koji da je izdao pogrešni vlasnički list, zbog čega da tužiteljica nije uspjela ishoditi kredit, pa da je tako isključivo njihovom krivnjom došlo do raskida toga ugovora po samom zakonu, a tužiteljica da zbog toga trpi štetu u vidu izgubljene dobiti.

 

Prema odredbi članka 81. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 3/94, 100/96, 115/97, 131/97, 129/00 i 67/01), na službenike i namještenike u sudovima u odnosu na disciplinsku i materijalnu odgovornost primjenjuju se propisi koji važe za službenike i namještenike u državnoj upravi, ako zakonom nije drukčije određeno.

 

S tim u vezi odredba članka 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00 i 59/2001; dalje: ZSDU) propisuje da Republika Hrvatska nadoknađuje štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave.

 

Da bi država odgovarala za štetu u smislu prethodno navedenog članka, potrebno je kumulativno ispunjenje tri pravne pretpostavke: - nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, - postojanje štete koja je zbog toga nastala, i - uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada i nastale štete (pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo). U tom smislu ZSDU-om je ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave koji se temelji na načelu uzročnosti (causa) a ne načelu krivnje (culpa), što znači da oštećenik dokazuje samo štetu kao posljedicu protupravnog nepravilnog obavljanja službe, a ne mora dokazivati krivnju službene osobe.

 

Prethodno navedeno pravno shvaćanje je, u tumačenju citiranog članka 13. ZSDU, iskazao Ustavni sud Republike Hrvatske (u odluci U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007. objavljenoj u Narodnim novinama broj 36/07, te odluci broj U-III/5624/2013 od 24. studenoga 2016.) kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske ( presuda broj Rev-x 968/16-2 od 26. listopada 2016.).

 

U provedenom postupku prvostupanjski je sud u bitnome utvrdio slijedeće:

 

- da je dana 28. prosinca 2000., kod Općinskog suda u Sinju, pod poslovnim brojem Z-1054/00, zaprimljen prijedlog P. d.o.o. S. za uknjižbu prava vlasništva nekretnine označene kao čest. zem. 2377/1 K.O. T.;

 

- da je u zemljišnoknjižnom izvatku od 12. siječnja 2001., izdanom od Općinskog suda u Sinju, od strane ovlaštenog referenta M. B. (ovdje umješač), upisano P. d.o.o. u likvidaciji kao vlasnik nekretnine čest. zem. 2377/1 ZU 1759 k.o. K., što je kasnije ispravljeno u pogledu katastarske općine tako da je umjesto k.o. K. navedeno k.o. T.;

 

- da je između tužiteljice i P. d.o.o. u likvidaciji dana 23. veljače 2001. zaključen ugovor o prodaji, temeljem kojeg P. d.o.o. u likvidaciji prodaje, a tužiteljica kupuje čest. zem. 2377/1 ZU 1759 k.o. K. u naravi zgrada površine 2716 m2 i dvorište površine 50725 m2, a koje nekretnine se vode kao farma L., te da su ujedno u točki I. toga ugovora stranke suglasno utvrdile da je P. d.o.o. u likvidaciji vlasnik ovih nekretnina; 

 

- da je citiranim ugovorom ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 450.000,00 kuna, kao i dinamika isplate kupoprodajne cijene na način da su se stranke suglasile da će tužiteljica iznos od 45.000,00 kuna uplatiti u roku od 15 dana od zaključenja ugovora, dok će preostali iznos kupoprodajne cijene uplatiti u roku od 60 dana od dana zaključenja ugovora;

 

- da je citiranim ugovorom ugovoreno da se, u slučaju ako kupac (tužiteljica) zakasni s uplatom kupoprodajne cijene, ugovor smatra raskinutim temeljem odredbi ZOO-a, a da u tom slučaju prodavatelj zadržava uplaćeni iznos od 45.000,00 kuna, te je dalje ugovoreno da će kupac stupiti u posjed predmetnog zemljišta nakon uplate iznosa od 45.000,00 kuna;

 

- da su dana 3. travnja 2001. tužiteljica i P. d.o.o. u likvidaciji zaključili dopunu ugovora o kupoprodaji u kojem su stranke ugovora suglasno navele da je u naprijed navedenom ugovoru pogrešno označena katastarska općina gdje se nalazi navedeno zemljište jer da je bilo naznačeno da se radi o zemljištu označenom sa čest. zem. 2377/1 ZU 1759 k.o K., a da se stvarno radi o zemljištu označenom kao čest. zem. 2377/1 ZU 1759 k.o T., pa ovom dopunom ugovora o prodaji stranke ispravljaju naprijed navedenu grešku;

 

- da je tužiteljica kod Prve obrtničke štedionice u Trilju podnijela zahtjev za dodjelom kredita u iznosu od 450.000,00 kuna koji bi iznos kredita iskoristila za kupnju predmetne nekretnine, a koji kredit joj nije odobren jer čest. zem. 2377/1 ZU 1759 k.o T. nije bila uknjižena kao vlasništvo P. d.o.o. u likvidaciji već kao vlasništvo RH, i jer tužiteljica nije imala kreditnu sposobnost budući da nije bila u radnom odnosu, a nije mogla ponuditi zamjensku nekretninu kao osiguranje povrata tog kredita;

 

- da je uobičajena praksa kod banaka prilikom odobravanja kredita da nekretnina koja se kupuje bude sredstvo osiguranja urednog vraćanja kredita, a što u konkretnom slučaju banka nije prihvatila jer nekretnina (čest. zem. 2377/1 ZU 1759 k.o T.) nije bila uknjižena kao vlasništvo prodavatelja P. d.o.o. u likvidaciji, iako je u navedenom zemljišnoknjižnom izvatku izdanom od strane Općinskog suda u Sinju bilo navedeno da je P. d.o.o. vlasnik navedene čest. zem;

 

- da je dana 13. lipnja 2001. od strane Općinskog suda u Sinju Odjela za zemljišne knjige doneseno rješenje kojim se dopušta upis prava vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 2377/1 k.o T. na ime P. d.o.o. S. te je i potvrđeno da su predmetno rješenje zaprimili predlagatelj dana 21. lipnja 2001. kao i Državno pravobraniteljstvo RH Zagreb, te Državno pravobraniteljstvo u Sinju dana 25. lipnja 2001.;

 

- da je od strane P. d.o.o. u likvidaciji dana 23. listopada 2001. sukladno članku 5 predmetnog ugovora isti ugovor raskinut radi neplaćanja kupoprodajne cijene od strane tužiteljice;

 

- da je M. B. pravomoćno kazneno osuđen zbog kaznenog djela krivotvorenja službene isprave, jer je rješenje o upisu nekretnine - čest. zem. 2377/1 Z.U. 1759 k.o. T. doneseno 13. lipnja 2001., a postalo pravomoćno 12. srpnja 2001., a da je međutim M. B. 12. siječnja 2001., kao ovlašteni zemljišno knjižni referent potpisao i ovjerio pečatom Općinskog suda u Sinju zemljišno knjižni izvadak poslovnog broja S.I. 140/01 u kojem je naveo da je čest. zem. 2377/1 k.o. K., što je kasnije ispravio te pravilno označio u k.o T., vlasništvo T. D. „P." d.o.o. u likvidaciji, iako je u zemljišnim knjigama u k.o T. na toj čestici zemlje u vrijeme donošenja tog izvatka egzistirao upis prava vlasništva u korist Republike Hrvatske, iz čega proizlazi da je u službenu ispravu unio neistinit podatak.

 

Polazeći od ovih prethodno navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da postoji uzročna veza između nezakonitog postupanja umješača na strani tuženika M. B. i raskida navedenog ugovora o prodaji od 23. veljače 2001., pa time i štete koju je tužiteljica pretrpjela u vidu izgubljene zarade zbog nemogućnosti bavljenja uzgojem peradi na čest. zem. 2377/1 k.o T. na kojoj se nalazila farma L., zbog čega da je tužbeni zahtjev u tomu dijelu osnovan.

 

Navedeni zaključak i ocjenu prvostupanjskog suda ovaj drugostupanjski sud ne može prihvatiti kao pravilne, a zbog slijedećih razloga.

 

Navedenim ugovorom o prodaji stranke su suglasno i izričito stipulirale da je P. d.o.o. u likvidaciji vlasnik nekretnina koje su predmet toga ugovora, što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

S tim u vezi je, u ovome žalbenom stadiju postupka, među strankama nesporno to da sama tužiteljica prije sklapanja toga ugovora nije ni provjeravala zemljišnoknjižno stanje navedenih nekretnina koje su predmet toga ugovora, nego je tužiteljici pri sklapanju toga ugovora predočen sporni zemljišnoknjižni izvadak od 12. siječnja 2001., a kako su to iskazali tužiteljica u svom stranačkom iskazu i njen suprug J. G. u svom svjedočkom iskazu, a to se i navodi u dijelu obrazloženja prvostupanjske presude kojim su ti iskazi izloženi.

 

Nadalje, u tomu su zemljišnoknjižnom izvatku navedene nekretnine bile iskazane kao uknjiženo vlasništvo prodavatelja (P. d.o.o. u likvidaciji) iako u trenutku izdavanja toga izvatka isti još nije bio uknjižen kao vlasnik, jer je u tom trenutku kao vlasnica bila uknjižena Republika Hrvatska, dok je isti kasnije uknjižen kao vlasnik tih nekretnina, a što je također pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

Isto tako, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud, da razlog neodobravanja kredita tužiteljici, nije bilo samo to što prodavatelj P. d.o.o. u likvidaciji nije bio uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina, nego i to što tužiteljica nije imala kreditnu sposobnost budući da nije bila u radnom odnosu, te nije mogla ponuditi zamjensku nekretninu kao osiguranje povrata tog kredita.

 

Prethodno navedeno, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, govori za zaključak, da je u konkretnom slučaju izostala neposredna uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada M. B. (kao uzroka) i nastanka štete u vidu izgubljene zarade na strani tužiteljice (kao posljedice); a koja uzročna veza je jedna od onih kumulativnih pretpostavki koje moraju biti ispunjene za odštetnu odgovornost Republike Hrvatske u smislu citiranog članka 13. ZSDU, a kako je to već prethodno navedeno u ovom obrazloženju.

 

Slijedom navedenog, pobijanim dijelom prvostupanjske presude, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, jer je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe članka 13. ZSDU tužbeni zahtjev u tomu dijelu trebalo odbiti kao neosnovan.

 

Stoga je na temelju odredbe iz članka 373. točka 3. ZPP-a presuđeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Obzirom na promijenjeni uspjeh stranaka u parnici, jer je tužena uspjela u svom osporavanju zahtjeva tužiteljice, valjalo je po članku 166. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a, preinačiti i odluku o troškovima postupka. Tako je zahtjev tužiteljice za naknadu joj parničnog troška odbijen kao neosnovan.

 

Tuženoj je priznat slijedeći trošak za sastav odgovora na tužbu, te za pristup na tri ročišta po 44.250,00 kuna (6. listopada 2009., 22. svibnja 2012., i 29. kolovoza 2012.,) za pristup na osam ročišta (16. studenog 2009., 15. prosinca 2009., 12. ožujka 2013., 21. listopada 2012., 21. studenog 2012., 28. siječnja 2013., 9. travnja 2013. i 1. listopada 2013.) te za sastav podneska od 29. listopada 2012. po 22.125,00 kuna, zatim za pristup na ročišta od 4. lipnja 2014., 2. srpnja 2014., 3. rujna 2014., i 23. travnja 2015. po 100.000,00 kuna, i za sastav žalbe 100.000,000 kuna, što sveukupno iznosi 876.000,00 kuna.

 

Umješaču zastupanom po punomoćniku priznat je trošak zastupanja na ročištima od 3. rujna 2014. i 23. travnja 2015. kao i za sastav žalbe po 100.000,00 kuna uvećano za PDV što sveukupno iznosi 375.000,00 kuna.

 

Pritom tuženoj i umješaču je parnični trošak obistinjen prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje Tarife) jer na primjenu ove Tarife upravo upućuje Tbr. 48. stavak 3. iste. Napomenuti je da tuženoj i umješaču nije priznat ostali trošak jer nije bio potreban za vođenje parnice.

 

Tužiteljici nije obistinjen trošak odgovora na žalbu tužene jer ova procesna radnja nije bila nužna za vođenje ove parnice ( članak 155. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a).

 

U izloženom odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu, 9. veljače 2017.