Broj: Gž-1219/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Zoranu Kežiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. H. iz S., P. S. M., OIB: …, zastupanog po punomoćnici B. B., odvjetnici u S., protiv tuženika J. O. d.d. iz Z., L., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz OD G. & P. iz Z., P. S., V. 54, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pnš-35/15 od 17. prosinca 2015., dana 27. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-35/15 od 17. prosinca 2015. u pobijanom dijelu iz točke I. izreke, kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime imovinske štete zbog izgubljene zarade iznos od 7.061,70 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose počev od 1. ožujka 2014. zaključno od 1. kolovoza 2014., te u odluci o troškovima parničnog postupka iz točke II. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suđeno je:

 

"I.Obvezuje se tuženik platiti tužitelju na ime imovinske štete zbog izgubljene zarade ukupan iznos od 7.061,70 kuna sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 207,70 kuna od 01. ožujka 2014. godine

- na iznos od 1.544,00 kuna od 01. travnja 2014. godine

- na iznos od 1.427,60 kuna od 01. svibnja 2014. godine

- na iznos od 1.311,20 kuna od 01. lipnja 2014. godine

- na iznos od 1.311,20 kuna od 01. srpnja 2014. godine

- na iznos od 1.260,00 kuna od 01. kolovoza 2014. godine,

do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Obvezuje se tuženik platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.597,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

 

Protiv ove presude tuženik podnosi žalbu iz žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i odbije zahtjev tužitelja u dijelu dosuđenih zakonskih zateznih kamata od dospijeća svakog mjesečnog iznosa, odnosno izmijeni odluku o trošku. 

 

              Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Temeljem odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a spor male vrijednosti je spor u kojemu se tužbeni zahtjev podnosi na potraživanje u novcu koji ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna.

 

Naime, nakon donošenja djelomične presude iz članka 329. stavak 2. ZPP-a broj Pnš-35/2015 od 15. svibnja 2015., kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 30.000,00 kuna i na ime imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege i troškova liječenja iznos od 1.850,00 kuna, sve s pripadajućom kamatom, te rješenja da je povučena tužba za naknadu imovinske štete zbog uništene odjeće i obuće i zaštitne kacige u iznosu od 3.000,00 kuna, prvostupanjski sud je ovom presudom odlučio o preostalom dijelu zahtjeva za naknadom imovinske štete s osnove izgubljene zarade, a čiji iznos tužbenog zahtjeva ne prelazi svotu iz članka 458. stavak 1. ZPP-a.

             

Kako se dakle radi o sporu male vrijednosti (≤ 10.000,00 kuna), to se u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, prema članku 467. stavak. 1. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu, sukladno odredbi članka 467. stavak 1. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od bitnih povreda odredaba parničnog postupka od strane prvostupanjskog suda, zbog koje se može pobijati presuda u ovim sporovima.

 

Predmet ovog spora, nakon donošenja djelomične presude je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi imovinsku štetu s osnove izgubljene zarade, temeljem članka 1089. i 1095. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15- u daljnjem tekstu: ZOO) budući se zbog posljedica nastalih u prometnoj nesreći, čiji štetni događaj i svoju pasivnu legitimaciju tuženik nije prijeporio, u periodu od veljače do srpnja 2014. nalazio na bolovanju i za to vrijeme od HZZO-a primao naknadu umjesto plaće.

 

Nakon što je sud utvrdio da se tužitelj u periodu od veljače 2014. do srpnja 2014. nalazio na bolovanju i da mu je za to vrijeme od strane HZZO-a plaćena naknada umjesto plaće,zbog čega mu je nastala šteta u ukupnom iznosu od 7.061,70 kuna, to je sud obvezao tuženika na isplatu tog iznosa s osnove izgubljene zarade, a koju visinu štete tuženik nije prijeporio.

 

Među strankama je prijeporno je li tužitelju pripada zakonska zatezna kamata kako je to pobijanom presudom u točki I. izreke dosuđeno, odnosno da kamata teče na svaki pojedinačni mjesečni iznos po njegovom dospijeću.

 

Ovo iz razloga, jer se tuženik upravo žali u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na novčani iznos imovinske štete, smatrajući da bi tužitelju, shodno stavu Građanskog odjela ovog suda, trebalo u suglasju s odredbom članka 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOUP), koji Zakon je lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, analognom primjenom zateznu kamatu na dosuđeni iznos dosuditi 14.-og dana po primitku tužbe (budući nije podnesen odštetni zahtjev,a tuženik ranije nije znao za tu obvezu) dakle najranije od 3. ožujka 2015.

 

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1086. ZOO-a, kada je na dosuđeni iznos naknade imovinske štete s osnove izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 7.061,70 kuna dosudio zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedinačni mjesečni iznos naveden točkom I. izreke pobijane presude, a koja teče po dospjeću svakog takvog iznosa počev od 1. ožujka 2014. te zatim svakog sljedećeg prvog u mjesecu za protekli mjesec, za koji je utvrđeno da je tužitelju nastala šteta s te osnove, zaključno od 1. kolovoza 2014.

 

Naime, odredbom članka 1086. ZOO-a propisano je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

 

Kako je tužitelju šteta s osnove izgubljene zarade nastala svakog mjeseca u periodu od veljače 2014. do srpnja 2014., to u smislu odredbe članka 1086. ZOO-a zakonska zatezna kamata dospijeva od tog trenutka, odnosno po dospijeću svakog mjesečnog iznosa, pa je pozivanje tuženika u žalbi na analognu primjenu odredbe članka 12. stavak ZOOUP-a u smislu isplate kamata, a čiji se rokovi dospijeća, u izočnosti podnesenog odštetnog zahtjeva, vežu uz podnošenje tužbe, apsolutno neprihvatljiv pravni egzibicionizam, slijedom čega je žalba tuženika u tom dijelu neosnovana.

 

Slijedom navedenog, valjalo je u odluci o glavnoj stvari odbiti žalbu tuženika, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu.

 

Nije osnovana žalba tuženika ni u odluci o troškovima postupka.

 

Ipak opravdano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja tužitelju, nakon donošenja djelomične presude i nakon što je podneskom od 4. rujna 2015. uredio tužbeni zahtjev u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva na naknadu štete s osnova izgubljene zarade u iznosu od 7.061,70 kuna, trebao dosuditi za izvršene procesne radnje nakon tog datuma trošak prema Tbr. 7. stavak 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) za vrijednost predmeta spora od 5.000,01 – 10.000,00 kuna. Stoga tužitelju za ročište od 17. studenog 2015. pripada nagrada od 750,00 kuna (Tbr. 9. točka 1. Tarife), umjesto dosuđenih 1.000,00 kuna, a za odgođeno ročište od 3. studenog 2015. iznos od 187,50 kuna, umjesto dosuđenih 250,00 kuna (Tbr. 9. točka 5. Tarife). Nije u pravu tuženik kada u žalbi ističe da tužitelju ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu odluke, budući je taj trošak izrijekom propisan Tbr. 9. stavak 3. Tarife, te tužitelju za to ročište pripada nagrada od 375,00 kuna, umjesto zatraženih 500,00 kuna (50 % od 750,00 kuna).

 

U preostalom dijelu pravilno je sud prvog stupnja tužitelju za sastav tužbe i zastupanja na ročištima od 21. travnja 2015. i 5. listopada 2015. te za izjavljena dva podneska obistinio trošak od po 1.000,00 kuna, a za ročište od 15. srpnja 2015. iznos od 250,00 kuna, uključujući na obistinjeni trošak na koji je obračunat PDV i troškove pristojbe tužbe i presude u dosuđenim iznosima.

 

Međutim, nije u pravu tuženik kada u žalbi ističe da je sud prvog stupnja dosuđujući tužitelju sav trošak u smislu članka 154. stavak 1. ZPP-a pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, tužitelj je u ovom postupku uspio sa 96 % (100 % osnov, 92 % visina), odnosno "nije uspio" samo u odnosu na dio tužbenog zahtjeva od 3.000,00 kuna za koji je tužitelj povukao tužbu. Stoga je sud prvog stupnja tužitelju dosudio sav trošak primjenom odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a, jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog kojega nisu nastali posebni troškovi.

 

Kako je pak sud prvog stupnja "krivo" zbrojio trošak procesnih radnji obistinjenih tužitelju u pobijanoj presudi,nakon čega mu je dosudio "manji" trošak od onog na koji bi imao pravo ( više od 9.300,12 kuna,a koliko bi dosudio ovaj sud) to je u izočnosti žalbe tužitelja na odluku o trošku valjalo odbiti žalbu tuženika u odluci o trošku.

 

U Splitu 27. veljače 2017.